Zašto je SSSR poslao trupe u Afganistan?

V. Kiseljov/Sputnik
Sovjetski Savez je uputio ograničeni vojni kontingent na molbu afganistanskih vlasti. Sjedinjene Države su bile jako zadovoljne jer je sovjetski lider Leonid Brežnjev konačno dobio vlastiti "Vijetnam" i zaglibio u njemu.

Nitko ne zna kako je poginuo afganistanski lider Hafizullah Amin. Jedni tvrde da je izvršio samoubojstvo, a drugi da ga je ubio afganistanski časnik. Jedno je svakako sigurno: to se dogodilo one noći kada su sovjetske specijalne jedinice izvršile juriš na njegovu dobro čuvanu rezidenciju, dvorac Tajbeg. Bilo je to 27. prosinca 1979.

To je bio prvi upadljiviji znak sudjelovanja SSSR-a u građanskom ratu u Afganistanu. Sovjetske jedinice su između 25. i 27. prosinca ušle u ovu zemlju i preuzele kontrolu nad njegovim glavnim gradom Kabulom. Tako je počela vojna operacija koja će trajati narednih 10 godina. Često se gubi iz vida činjenica da to nije bila okupacija. Amin je 19 puta preklinjao Brežnjeva da pošalje trupe. Razlozi za takve molbe su prilično složeni.

Neželjena pobjeda

Zvuči paradoksalno, ali kada je prosovjetski nastrojena Narodna demokratska partija Afganistana (NDPA) zauzela vlast putem vojnog prevrata (Saur revolucija 1978. godine) moskovski partijski rukovoditelji su bili nezadovoljni. "Prethodno je sovjetska politika bila usmjerena na očuvanje neutralnosti Afganistana", objašnjava povjesničar Nikita Mendkovič.

Bio je u jeku Hladni rat, pa se činilo da je neutralni Afganistan dobra tampon-zona između sovjetskih srednjoazijskih republika s jedne strane i sovjetskih rivala Pakistana, Irana i Kine s druge.

Kada je na vlast došla Narodna demokratska partija Afganistana, sve te države su, kao i zapadne zemlje, doživjele to kao prijetnju širenja sovjetskog komunizma na jug u pravcu Bliskog istoka koji obiluje naftom, i zbog toga su djelovale na odgovarajući način, tj. podržavale su opoziciju, između ostalih i naoružane islamske ustanike.

Socijalisti uprskali stvar

Nur Muhammad Taraki, prvi šef Demokratske Republike Afganistan, nije našao zajednički jezik sa svojim narodom. Taraki je kao izraziti ljevičar pokrenuo socijalne i eknomske reforme - podijelio je zemlju seljacima (što je razgnjevilo bogate zemljoposjednike), ukinuo šerijat i uveo obvezno školovanje za žensku djecu (što je razgnjevilo radikalne islamiste).

Moskva, SSSR, 10. rujna 1979. Leonid Brežnjev i generalni tajnik Narodne demokratske partije Afganistana Nur Muhammad Taraki.

"Dođite za godinu dana i vidjet ćete da su naše džamije prazne", hvalio se Taraki visokom predstavniku KGB-a Vladimiru Krjučkovu u srpnju 1978. godine. Još se hvalio kako će Afganistan, siromašna seljačka zemlja, za nekoliko godina usvojiti sovjetska dostignuća u sferi besplatnog obrazovanja i medicine, sveopće opismenjenosti i teške industrije. Događaji su ga, međutim, demantirali: godinu dana kasnije džamije su još uvijek bile pune, zemlju je razarao građanski rat, a Taraki je bio mrtav.

S Tarakijem se nisu obračunali pobunjenici nego čovjek koji mu je bio desna ruka - ministar obrane Hafizullah Amin. On je 16. rujna 1979. svrgnuo Tarakija, kojeg su zatim Aminovi ljudi ugušili jastukom. Amin je preuzeo kontrolu nad strankom i nastavio rat protiv islamista (mudžahedina) te je održavao dobre odnose sa SSSR-om (bar se tako njemu činilo).

Umiješati se ili se ne umiješati

Sovjetski vojnici pokazuju afganistanskim padobrancima vojnu tehniku.

Samo par mjeseci prije nego što će poslati trupe u Afganistan, sovjetski Politbiro je odlučno odbacio takav potez. "Jedini način koji nam može garantirati da revolucija u Afganistanu neće propasti jest da pošaljemo trupe, ali mi to nikako ne možemo učiniti, suviše je rizično", rekao je u ožujku 1979. godine Jurij Andropov, tadašnji šef KGB-a i budući sovjetski lider, povodom prve u nizu od 19 molbi koje su Taraki, a zatim Amin uputili Sovjetskom Savezu da pošalje trupe u njihovu zemlju.

Andropovljev stav je jednodušno podržan, iako su Taraki i Amin inzistirali na tome da će bez podrške SSSR-a njihovom zemljom upravljati islamisti čiju su ideologiju podržavali mnogi žitelji Afganistana, i čije su pobunjeničke snage dobivale financijsku potporu od SAD-a, Kine, Irana i Pakistana (sve ove zemlje su opskrbljivale pobunjenike oružjem). Moskva je odlučila podržati afganistanske vlasti isporukom oružja i slanjem vojnih savjetnika, ali ne i slanjem trupa. Takvu podršku je SSSR pružao Afganistanu od ožujka do prosinca 1979.

Pokušaj da se izbjegne poraz

Afganistan, 1. travnja. Ustanak mudžahedina u Afganistanu protiv

Što je prisililo Politbiro da promijeni odluku? Prislilila ga je geopolitika. Naime, Brežnjev i njegovi kolege su strahovali da će izgubiti Afganistan, s obzirom da je krajem 1979. antivladina koalicija kontrolirala 18 od ukupno 26 afganistanskih provincija, a oružane snage središnje vlade bile su na rubu raspada. Sovjeti su se pribojavali da će ova zemlja uskoro u potpunosti biti pod islamskom kontrolom, a Afganistan je bio suviše važan da bi se mogao dopustiti takav neuspjeh.

Brežnjev je smatrao da bi kontrola nad čitavim Afganistanom od strane islamista ili prozapadno orijentiranih ustanika predstavljala opasnost za srednjoazijske republike SSSR-a, gdje su u pograničnoj zoni (i na teritoriju Afganistana i SSSR-a) živjeli Tadžici i Uzbeci, a oni su bili suviše lak zalogaj za mudžahedine. "Smatra se da je Središnja Azija sa svojim islamskim naslijeđem manje sovjetski nastrojena i da strani utjecaji na tom području predstavljaju veliku opasnost", piše Mendkovič.

Ako bi prosovjetske vlasti u Afganistanu izgubile bitku protiv islamista, u toj zemlji bi se mogle pojaviti kineske ili američke vojne baze, što bi predstavljalo opasnost za mnoge sovjetske strateške objekte. Politbiro nije bio spreman suočiti se s takvim rizikom i došao je do zaključka da će vojna intervencija biti manje zlo. Ujedno se sovjetski politički vrh odlučio osloboditi Amina, pretpostavljajući da bi se on pod pritiskom mogao okrenuti Amerikancima.

Bila je to zamka

Oblast Suhandarja, Uzbečka Sovjetska Socijalistička Republika, SSSR. Starica sa suzama dočekuje sovjetske vojnike koji se vraćaju iz Afganistana.

Sovjetsko vojno prisustvo u Afganistanu trajalo je do veljače 1989. godine. Za to vrijeme je prema službenim izvorima poginulo 15 000 sovjetskih vojnika (i najmanje 640 000 Afganistanaca). I pored tolikih žrtava cilj nije postignut: prosovjetska vlada je pala samo nekoliko mjeseci nakon povlačenja sovjetskih trupa. Ova vojna intervencija je katastrofalno utjecala na imidž Sovjetskog Saveza u svijetu, narušila je osjetljivi balans odnosa snaga između SSSR-a i SAD-a u Hladnom ratu i samo pojačala tenziju između dviju supersila.

Sovjetsko vojno prisustvo u Afganistanu ubrzalo je raspad SSSR-a. "Afganistanski rat je utjecao na to da se pogorša ekonomsko stanje Sovjetskog Saveza i poljulja jedinstvo unutar sovjetskog društva. Veliki broj žrtava je izazvao nezadovoljstvo u zemlji", piše politolog Aleksej Bogaturov u knjizi "Povijest međunarodnih odnosa, 1945.-2008.".

Odluka SSSR-a da pošalje trupe u Afganistan u Americi je dočekana kao dobra vijest. "Mi nismo poticali Ruse da interveniraju, ali smo svjesno utjecali da se poveća vjerojatnost te intervencije", rekao je svojedobno u intervjuu za časopis "Le Nouvel Observateur" Zbigniew Brzezinski, savjetnik za nacionalnu sigurnost u administraciji predsjednika Jimmyja Cartera od 1977. do 1981.

Zbigniew Brzezinski

"Toga dana kada su Sovjeti službeno prešli granicu, napisao sam predsjedniku Carteru: 'Sada imamo mogućnost osigurati SSSR-u njihov vlastiti Vijetnam'. I zaista, u toku nepunih 10 godina Moskva je morala sudjelovati u ratu koji je destabilizirao i demoralizirao društvo, i najzad doveo do raspada sovjetskog carstva", rekao je Brzezinski.

On je tada još uvijek imao razloga da se ponosi, s obzirom da je taj intervju dao 1998. godine. Nakon toga je Afganistan još tri godine izgledao kao velika pobjeda Amerike, sve do 11. rujna 2001., kada su se Sjedinjene Države suočile sa smrtnom opasnošću širenja islamizma koji su same financirale i podržavale u Afganistanu. Ali, to je već neka druga priča.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće