"'Neprijatelj pred vratima' dobro pogađa izgled i osjećaj rata", komentirao je Konsenzus kritičara na popularnoj internetskoj stranici Rotten Tomatoes koja se bavi prikupljanjem filmskih kritika. Ipak, kritika kaže i da ljubavna priča u ovom povijesnom blockbusteru o Drugom svjetskom ratu, koji se u kinima pojavio 2001. godine, "kao da ne pripada filmu". Moglo bi se ustvrditi i da se radi o puno preblagoj konstataciji, jer u filmu štošta nije na svom mjestu, a ne samo ljubavna priča, barem tako tvrde mnogi Rusi koji su pogledali film.
Primjerice, veterane koji žive u Volgogradu (ime Staljingrada od 1961.) film je šokirao do te mjere da su zahtijevali da se zabrani. Žalili su se da je slika Crvene armije iskrivljena: zapovjednici su prikazani kao nemilosrdni despoti, a časnici i vojnici kao puko "topovsko meso bez glasa". Vlasti, međutim, nisu reagirale na njihov poziv.
Iako je prošlo dosta vremena, film i dalje ostaje jedan od najpopularnijih zapadnjačkih filmova o Staljingradskoj bitci. Milijuni ljudi oblikuju svoje shvaćanje ove bitke gledajući ga. Tko je, dakle, ovdje u pravu s gledišta povijesne točnosti - Konsenzus kritičara ili uvrijeđeni veterani? Pozabavimo se ovim pitanjem počevši s očiglednim - ovdje se radi o proizvodu umjetnosti i kreativne imaginacije (iako je redatelj Jean-Jacques Annaud u intervjuu za ruske medije naglasio da je marljivo proučio okolnosti bitke).
Zaključani vagoni
Glavni fokus filma je dvoboj između sovjetskog snajperista Vasilija Zajceva (Jude Law) i njegovog njemačkog kolege, bojnika Erwina Königa (Ed Harris), koji se doista dogodio tijekom Staljingradske bitke, najkrvavijeg sukoba u povijesti, i koji je drastično izmijenio tijek Drugog svjetskog rata. Crvena armija je najprije očajnički branila grad (ljeto-jesen 1942.), a zatim krenula u protunapad, opkolivši stotine tisuća njemačkih vojnika (jesen 1942. - zima 1943.).
Jean-Jacques Annaud/Paramount Pictures, 2001.
Iskrivljena slika Crvene armije kreće od samog početka, kada su u filmu prikazane nove trupe, među kojima je i glavni lik, Zajcev, kako stižu na Staljingradski front. Zapovjednici putem na njih viču, prijete im i ponižavaju ih. Prevoze ih u pretrpanim vagonima poput stoke, a vagoni su zaključani izvana. Kao što se može pretpostaviti, tome je tako kako bi se spriječio bijeg vojnika. Međutim, prema riječima vojnog povjesničara Borisa Julina, to se sigurno nije moglo dogoditi jer je to bilo zabranjeno. Doista, u slučaju njemačkog zračnog napada ili granatiranja, ljudi zaključani unutra bili bi mrtvi.
Bez oružja
Nakon dolaska do suprotne obale, vojnici dobivaju oružje, ali nema dovoljno pušaka za sve, tako da jedan vojnik dobiva pušku, dok drugi dobiva streljivo za nju. Vojnicima kažu da uzmu oružje od onih koji poginu u akciji. Čovjek ne mora biti povjesničar ili stručnjak za ratovanje da bi shvatio da to nema smisla: nitko od vojnika ne bi se mogao boriti jer jednome nedostaje puška, a drugome nedostaje streljivo. To znači da su zapovjednici Crvene armije poslali svoje vojnike u bitku praktički bez oružja.
Jean-Jacques Annaud/Paramount Pictures, 2001.
Je li situacija s oružjem bila doista tako strašna za Sovjete kao što je prikazano u filmu? Povjesničari ističu da je pušaka doista nedostajalo, ali u ranom razdoblju rata, kada su zbog velikih gubitaka vlasti morale formirati milicije koje su često bile slabo naoružane. Međutim, situacija se do jeseni 1942. promijenila. "Nije bilo nenaoružanih vojnika poslanih u napad... Ono što je prikazano u 'Neprijatelju pred vratima' je čista besmislica", potvrdio je povjesničar Aleksej Isajev, autor nekoliko knjiga o Staljingradskoj bitci.
Napad
Jedna od najživopisnijih scena u filmu je napad novopridošlih sovjetskih trupa na dobro utvrđene njemačke položaje. Napad, koji je poput sportske utakmice započeo zviždukom, brzo je oslabio, ali kad su se vojnici počeli povlačiti, kazneni odred ih je napao strojnicama. Postavlja se pitanje: Tko je ubio više sovjetskih vojnika - Nijemci ili njihova sovjetska braća po oružju.
Takvi kazneni odredi doista jesu postojali u Crvenoj armiji, i doista su bili zaduženi za zaustavljanje panike u redovima i sprečavanje neovlaštenog povlačenja silom.
Jean-Jacques Annaud/Paramount Pictures, 2001.
Međutim, Staljinova zloglasna naredba br. 227, "Ni koraka nazad!", koja je ovlastila korištenje ovih odreda u velikim razmjerima, propisivala je da bi trebalo postojati do pet takvih odreda (koji se sastoje od po 200 vojnika) po postrojbi (više od 50 000 ljudi).
Postoji i mnogo podataka o tome što su ti odredi činili. Od 1. kolovoza do 15. listopada 1942. odredi su uhitili 140 775 ljudi koji su napustili svoje pozicije (to nisu bili samo dezerteri, nego i vojnici koji su pokušavali probiti obruč). Većina ih je vraćena u vojsku (131 000), dok je njih 3900 uhićeno, a 1189 upucano (manje od 1%).
Aleksej Isajev ističe da su se kazneni odredi u uvjetima urbanog ratovanja teško mogli učinkovito iskoristiti, te da je "njihova uloga bila minimalna". "Najčešće su se koristili [u Staljingradu] kao uobičajene borbene pukovnije." Međutim, čini se da su takve scene snimljene kako bi se naglasila glavna poruka - "većina sovjetskih vojnika je trebala doslovni pištolj u leđa kako bi ušla u bitku", da iskoristimo riječi jednog blogera.
To, međutim, nije način na koji su Rusi odgojeni da razmišljaju o Staljingradskoj bitci, u kojoj je bilo mnogo slučajeva istinskog junaštva i žrtvovanja. Zbog činjenice da je takva hrabrost bila vrlo česta, malo je vjerojatno da su sovjetski vojnici bili motivirani strahom.