Kako je automat Špagina zaslužio mjesto na gotovo svakom spomeniku crvenoarmejcu osloboditelju

Zapovjedništvo sovjetske vojske je automatsku pušku doživljavalo kao pomoćno oružje, dok je osnovno oružje pješaštva bila brzometna puška Mosina. PPŠ je nasljednik automata Degtjareva PPD-34/40, koji je bio preskup za proizvodnju.

Međutim, Zimski rat 1939.-40. protiv Finaca naoružanih automatom KP/-31 pokazao je Crvenoj armiji da ova vrsta oružja ima budućnost. PPŠ-41 je od automata Degtarjeva naslijedio vanjski izgled, a teški bubanj-okvir za 71 metak je prekopiran od finskog.

PPŠ je od 1942. dobio i lakši klasični okvir za 35 metaka, premda su i takvi modeli imali svoje nedostatke. Teški okviri koji nisu uvijek bili zgodni za uporabu ipak su i dalje ostali, bez obzira na to što je za normalnu uporabu često trebalo nalaziti konkretne okvire za konkretne automate pojedinačno.

Za razliku od svog prethodnika, automat Špagina je bio znatno jednostavniji i jeftiniji. Frezani ("glodani") konstruktivni elementi bili su zamijenjeni prešanim, a preciznu obradu zahtijevali su samo cijev i zatvarač (i to s dosta velikom tolerancijom). To je od njega napravilo "ratni" automat: proizvodnja u ratno vrijeme zahtijevala je uštedu materijala i pojednostavljenu tehnologiju uz očuvanje pouzdanosti. Kako bilo, automatu PPŠ nije bila potrebna dodatna pouzdanost.

Sovjetski vojnici su PPŠ od milja zvali papaša, odnosno tata, tatica.

Specifičnost automata PPŠ bila je u moćnom streljivu kalibra 7,62 × 25 od "tetejca" (Tokarev TT). To je zrnu davalo veću brzinu. Pri tome je tempo gađanja PPŠ bio vrlo visok: do 900-1000 metaka u minuti.

PPŠ-41 se jako svidio i Nijemcima koji su ga koristili kao trofejno oružje. Nacisti su osposobili oko 10 000 automata PPŠ za streljivo kalibra 19 mm.

Visoka masa PPŠ, često tretirana kao nedostatak, tu je išla u korist strijelcu: oružje se prilikom rafalnog gađanja ponašalo stabilnije od lakših mitraljeza, kao što je njemački MP-40.

Automat PPŠ-41 su koristile i strane jedinice koje su se uz Crvenu armiju borile protiv Hitlerovih trupa.

1944. je došlo do pokušaja da se bombarder TU-2 naoruža s 88 automata PPŠ-41. Ali punjenje streljivom je bilo izvedivo samo na zemlji, pa se od ideje odustalo.

Krajem Drugog svjetskog rata automat PPŠ-41 je koristilo preko 55 posto sovjetskih vojnika.

Tipski spomenik sovjetskom ratniku osloboditelju izgleda ovako: kaciga SŠ-40, pelerina-šator i masivni automat s teškim bubnjem-okvirom i karakterističnom oblogom cijevi s utisnutim ovalnim otvorima: PPŠ-41, automat (pištolj-mitraljez) Špagina, obrazac 1941.

Nakon Drugog svjetskog rata papaša se proizvodio u Sjevernoj Koreji. Jedan od prvih primjeraka Staljin je dobio za svoj 70. rođendan 1948.

Nakon Drugog svjetskog rata PPŠ-41 je bar tri puta korišten u konfliktima protiv američkih trupa: u Koreji, na Kubi i u Vijetnamu.