Razbijači mitova: Ne, Rusija nije dala u najam Aljasku na 99 godina

Na službenim stranicama Bijele kuće se 2014. godine pojavila peticija kojom se predsjednik pozivao da vrati Aljasku Rusiji. Navedeni razlozi su bili sljedeći: Rusi su prvi otkrili taj teritorij, civilizirali ga i njime upravljali. Peticija je prikupila više od 20 tisuća potpisa, no po tom se pitanju ništa nije dogodilo. Ipak, ta je peticija ponovno pokrenula raspravu o vlasništvu Aljaske.

Tvrdnja iz vedra neba

U ranije objavljenom članku smo istražili priču o prodaji Aljaske 1867. godine, i jasno je da su se pitanja o zakonitom vlasništvu pojavila tek mnogo desetljeća kasnije.

Nakon što je boljševička vlada preuzela vlast 1918. godine, najavila je prestanak svih financijskih i teritorijalnih obveza koje je imalo Rusko Carstvo. Što se tiče Aljaske, nikada nije bilo nikakvih pitanja. Prema sporazumu iz 1867. godine, Rusija i SAD su se dogovorile o "predaji Sjedinjenim Državama cijelog teritorija svih teritorija i dominija koji su bili u vlasništvu Njegovog Veličanstva na američkom kontinentu i na susjednim otocima".

Pričalo se da je Staljin na kraju Drugog svjetskog rata, tijekom konferencije u Jalti, spomenuo da SSSR neće pretendirati na Aljasku. Amerikance je to prilično zbunilo, jer SSSR nije imao apsolutno nikakva prava na sjevernoamerički kontinent.

Ipak, od tada se ova glasina može čuti s vremena na vrijeme. Našla je svoje mjesto i u govorima nekih ruskih počitičara poput Vladimira Žirinovskog, glasnog čelnika Liberalno-demokratske stranke Rusije. Njegove tvrdnje nisu dovele ni do kakvih ozbiljnih rasprava, no postoji još jedan mit koji moramo razbiti - mnogi Rusi i Amerikanci su dugo mislili da Rusija nije primila isplatu za Aljasku.

Zlato koje nije potonulo

Prema ovom drugom mitu, 7,2 milijuna dolara ili 11 362 481 rubalja i 94 kopejke je potonulo na dno mora na brodu Orkney, koji je navodno uništen u blizini obala Baltika 16. srpnja 1868. godine.

Priča kaže da je stanoviti William Thompson uništio brod kako bi dobio novac od osiguranja za svoja dobra koja je prenosio na plovilu. Detalji ove priče su odlično objašnjeni ovdje (na engleskom jeziku), a najveća rupa u priči je očigledna: plaćanje je trebalo izvršiti do 1. kolovoza 1868. godine - tako da Orkney nije mogao novac nositi prije toga. Osim toga, iste je godine brod putovao u Južnu Ameriku, a ne u Sankt-Peterburg.

Što se tiče novca, on očito nikada nije postojao u fizičkom obliku. Kako pokazuje ruski povjesničar Aleksandar Petrov, gotovo 11 milijuna rubalja od 11 360 000 je odmah potrošeno na kupnju željezničke opreme za Rusiju, pa nije bilo potrebe za pomorskim transportom ikakvog eventualnog zlata za plaćanje.