Ruska zajednica i crkva u Crikvenici

Global Look Press
Ruska zajednica u Crikvenici bila je jedna od najvećih ruskih zajednica na području sjevernog Jadrana početkom dvadesetog stoljeća. O značaju ruske crikveničke zajednice svjedoči i danas sačuvani pravoslavni hram Svetoga Nikolaja koji se nalazi na ulazu u Crikvenicu iz smjera Rijeke iznad hotela Palace zaštićen visokim stablima.

Priča o crikveničkim Rusima počinje 1920. godine. Prvi brod koji je stigao u Bakar zvao se Vladimir koji je ondje došao 12. prosinca 1920. godine i na njemu je doputovao veći broj vojnika, civila, žena i djece, gotovo 3000 osoba. Iz toga je transporta poslano 200 osoba u Crikvenicu.

U Crikvenicu je došao veliki broj donskih Kozaka, a bilo je i Rusa iz Bjelorusije i Rusije. Prema sjećanju starih Crikveničana, Rusa je u Crikvenici bilo nekoliko čak stotina.

Bili su smješteni po crikveničkim hotelima i privatnim kućama. Prema arhivskoj građi vidljivo je da su se stanovnici Crikvenice i Selca bojali da će im Rusi rastjerati stalne goste, pa je Zdravstveni odsjek za Hrvatsku, Slavoniju i Međimurje u Zagrebu poslao Povjereništvu za socijalnu skrb dopis u kojem se moli da se "ruski izbjeglice upućuju drugamo «odnosno» u unutrašnjost zemlje". Kotarska oblast preporučila da se ruski izbjeglice isele u kotar Viroviticu, u dvorac Janković u Suhopolju.

Do toga nije došlo, budući da je za turiste u Crikvenici bilo dovoljno mjesta. Iz popisa stanovništva koji je proveden 1921. godine u Crikvenici je živjelo 306 osoba koji su bili govornici ruskog jezika kao materinjeg, od toga 173 muškaraca i 133 žena. Vremenom je broj Rusa opadao, pa ih je tako 1948. bilo svega 12 koji su se iskazivali kao Rusi po narodnosti.

Od brojnih Rusa iz vremena nakon Prvog svjetskog rata do danas su na području grada ostale tek četiri obitelji. Obitelji Kosagov, Smirnov, Emilianov i Usihanov još uvijek čuvaju svoj nacionalni identitet. Bruno Kosagov se prisjeća da je njegov djed Ivan Kosagov došao u Crikvenicu iz grada Novonikolajevska na Azovskom moru, sada Novoazovskoga. »Nono je rođen 1899., bio je donski Kozak i živio je u vojnom gradu Novonikolajevsku.

U Jugoslaviji je možda isprva živio u selu Grnja kod Beograda (jer postoji jedna fotografija s te lokacije na kojoj je nono snimljen), a potom je vrlo vjerojatno došao u Crikvenicu gdje je upoznao Kosagovljevu baku Ljubu Lovrić i s njome se vjenčao 1927."Oboje su radili, kako kazuje, "kod Mađara", koji je u to vrijeme držao hotele Miramar i Terapija". Nona je delala va Terapiji, a nono va Miramaru. Na osobnoj nonetovoj karti stoji da je bio pipničar.

Nono je u Novonikolajevsku ostavio svoje roditelje, brata i sestre. Međutim, bio je s njima u kontaktu. Iz Novonikolajevska oni su pobjegli u Mariopol koji je bio veći i sigurniji grad, a nono je doznao samo da su mu otac i jedna sestra umrli u vrijeme Gladomora. Dio obitelji je iz Sovjetske Rusije pobjegao u SAD, u Chicago. Nono je umro 1939. godine i životna mu je želja da bude pokopan u Rusiji, ali njegov grob stoji na crikveničkom groblju.

"U Crikvenici su bili i Emilianovi, podrijetlom iz današnje Bjelorusije. Starica Meri Emilianova, potomak ruskih emigranata, još uvijek živi u Crikvenici. Njezin je otac radio u luci u Crikvenici, a član treće obitelji Aleksej Smirnov bio je poznati mesar koji je poslije Drugog svjetskog rata radio kod Gavrilovića u Petrinji. U Crikvenici je živio i ruski slikar V. Krasovski čije slike i danas vise po crikveničkim kućama i fotograf S. Afanasijev. U gradu su Rusi održavali i priredbe na koje su dolazili i Rusi iz drugih mjesta. Tako se Marija Vičić prisjećala konjskih trka koje su organizirali Rusi na crikveničkom igralištu. Prema priči Brune Kosagova ondje su donski Kozaci znali bacati u zrak jabuke i sabljom ih, jašući na konjima, presijecali u letu.

Kosagov ističe da je crikvenička pravoslavna crkva jedini spomenik koji su Rusi ostavili Crikvenici. Ruska crkva u Crikvenici sagrađena je 1924. godine te je bila, uz zemunsku i sarajevsku rusku pravoslavnu općinu, jedna od tri ruske pravoslavne općine u Kraljevini Jugoslaviji.

Postoji dokument o tome da je crkva posvećena 3. veljače 1924. godine. Njezinu je gradnju pokrenula Ruskinja Hartvig, supruga tadašnjeg ruskog ambasadora u Beogradu te Srpkinja, udovica Milovanović, uz pomoć tadašnjeg Ministarstva vera u Beogradu Pavla Gruića.

Sagrađena je po projektu inženjera Stjepana Rovešnjaka, a gradili su je domaći majstori: Građevinsko poduzeće Stanka Cara i poduzeće braće Manestar iz Svete Jelene. Prema pisanju Đurđice Ivančić-Dusper u knjizi Zmed gromač: Dih negdanje Crkvenice koja je izišla 2004. godine Crikveničani su voljeli ići u crikveničku rusku crkvu i ondje slušati ruske crkvene pjesme. Neke su žene iz Crikvenice odlazile i pjevati u pravoslavnu crkvu, bez obzira na to što nisu bile Ruskinje i pravoslavke.

Za Crikvenicu je bilo karakteristično zvonjenje pravoslavne ruske crkve, gdje su tri zvona odjedanput zvonila. Crikvenička pravoslavna crkva bila je građena isključivo za crikveničke Ruse, a njezin izgled razlikuje se od srpskih pravoslavnih crkava koje obično nemaju zvonik odvojen od lađe. U njoj je službu obavljao svećenik Dimitrije Kutjenko, a kao pomoćnik pri održavanju crkve bio je general Sokolov, također ruski emigrant. I nakon Drugog svjetskog rata pravoslavna crkva u Crikvenici je ostala otvorena i u njoj su se održavali obredi.

Jedan od posljednjih bilo je vjenčanje Zrinke Cvitković, Crikveniškinje, i Dimitrija Prickera, sina ruskog izbjeglice iz Beograda koje je održano 1957. godine. Obred je obavio srpski pravoslavni svećenik, jer ruskog svećenika više nije bilo. Naime, posljednji ruski svećenik Kutjenko emigrirao je iz Crikvenice u SAD 1943. godine.

Godine 1948. svi ruski pravoslavni hramovi u Jugoslaviji prelaze u vlasništvo Srpske pravoslavne crkve pa tako i crikvenički hram. Sredinom pedesetih godina dvadesetog stoljeća Konstantin Janni Kapanni, dotadašnji čuvar hrama u Crikvenici se pobunio protiv toga da Eparhija Gornjokarlovačka ima pravo jurisdikcije nad crkvom u Crikvenici te je na temelju toga tražio da crikvenička crkva bude i dalje dio Ruske pravoslavne crkve.

Kapanni je zato da bi uspio u svojoj namjeri osnovao Komitet Rusa i Hrvata u Crikvenici, a posebno se sukobljavao s parohom Simeonom Ivoševićem kojeg je Gornjokarlovački vladika postavio kao paroha u crkvi. O crkvi danas brine riječki pravoslavni sveštenik. Osamdesetih godina crkva je obnovljena izvana.

Danas Ruski dom iz Rijeke prikuplja informacije o povijesti Rusa na sjevernom Jadranu. Istražujući Ruse u Crikvenici pregledavali su i matične knjige rođenih, umrlih i vjenčanih Ruske pravoslavne parohije Svetoga Nikolaja u Crikvenici koje se nalaze u Matičnom uredu u Crikvenici.

Kosagov ističe kako se upravo ključni podaci o ruskoj zajednici u Crikvenici nalaze u tim knjigama jer su ondje ubilježeni brojni nekadašnji ruski stanovnici Crikvenice te kako bi se preko podataka koji se još nalaze neotkriveni u arhivima u Hrvatskoj, Srbiji i Rusiji moglo složiti mozaik o nekadašnjoj ruskoj zajednici u Crikvenici.

Izvorni članak možete pronaći ovdje.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće