Pristup povjesničara počecima hladnog rata, kako u SAD-u tako i u Rusiji, s vremenom se razvio. U početku su obje strane nepokolebljivo krivile jedna drugu. Zatim su pokušale doći do kompromisnijih teorija. Međutim, devedesetih je godina u SAD-u ponovno procvalo ortodoksno stajalište.
"Starješina povjesničara hladnog rata"
To je očito slučaj s istraživačem Johnom Lewisom Gaddisom, koji je prozvan "starješinom povjesničara hladnog rata". Profesor na Sveučilištu Yale i dobitnih mnogih priznanja, uključujući i Pulitzerovu nagradu, smatra se "jednim od vodećih američkih povjesničara", koji je čak bio savjetnik Bijele kuće za vrijeme predsjedovanja Georgea W. Busha.
Gaddis je počeo kao povjesničar koji je tvrdio da se SAD-u pripisuje prevelika krivnja po pitanju započinjanja hladnog rata. On je došao do zaključka da je krajnji pokretač sukoba bio sovjetski lider Josif Staljin.
SAD - najslobodnije društvo na Zemlji?
Gaddis opisuje razloge za početak hladnog rata: "Sukob je postojao u ambicioznim nadama i paranoidnim strahovima Josifa Staljina na sovjetskoj strani i odlučnosti SAD-a i njezinih zapadnih saveznika da se suprotstave tim ambicijama u onoj mjeri u kojoj su postojale izvan uspjeha koje je sovjetska vojska postigla u Drugom svjetskom ratu."
Prema njegovu mišljenju, Sjedinjene Države nisu imale izbora nakon što su se suočile sa Staljinovim "ambicioznim nadama i paranoidnim strahovima".
Getty Images
Po Gaddisovom mišljenju, Roosevelt i Churchill su predvidjeli poslijeratno rješenje koje je "pretpostavljalo mogućnost kompatibilnih interesa, čak i među konkurentnim sustavima".
Staljin je, s druge strane, želio "osigurati svoju vlastitu sigurnost i sigurnost svoje zemlje i istodobno poticati suparništvo među kapitalistima". On ne vidi prostor za suradnju i uzajamni suživot te krivnju pripisuje Staljinu.
Povjesničar govori i o kontrastu između dvije zemlje. Gaddis tvrdi da su "... građani Sjedinjenih Država 1945. godine mogli vjerodostojno tvrditi da žive u najslobodnijem društvu na licu zemlje". S druge strane, SSSR je "na kraju Drugog svjetskog rata bio najautoritarnije društvo na licu zemlje".
Hladni rat je imao ulogu polaganja računa između Slobode i Autoritarizma, gdje je potonji bio očiti negativac koji je bio odgovoran za sukob.
Dvije frakcije u Washingtonu
Na ruskoj je stani uvjerljivo najsveobuhvatniji i najdosljedniji prikaz hladnog rata dao pokojni Valentin Falin, povjesničar i sovjetski diplomat. On je tvrdio da je na potezu bio SAD, no američku politiku nije otpočetka doživljavao kao neprijateljsku.
Grigorij Sisojev / Sputnik
Falin je porijeklo sukoba povezao s Drugim svjetskim ratom te je istaknuo dvije tendencije u američkoj politici prema SSSR-u. Prva se odnosila na strah od rastuće moći Moskve tijekom borbe protiv nacista. Druga se odnosila na "jaltski pristup" koji je bio usmjeren na mirnu suradnju SAD-a i SSSR-a koju je zamislio predsjednik Franklin D. Roosevelt.
Falin navodi riječi koje je Roosevelt izrekao u svom obraćanju Kongresu 1. ožujka 1945. godine, podupirući jaltski dogovor između SAD-a, Britanije i SSSR-a: "To ne može biti samo američki mir, ili britanski mir, ili ruski, francuski, kineski mir. To ne može biti mir velikih naroda ili malih naroda. To mora biti mir koji počiva na suradničkim naporima cijelog svijeta."
Global Look Press
Prema Falinu, "svijet koji je opisao Franklin Roosevelt nije ispunio očekivanja reakcionarne frakcije u Washingtonu, koja je jačala". Kada je Roosevelt umro, njegov nasljednik Harry Truman nije želio u obzir uzeti interese drugih naroda. Već je u travnju te godine izjavio da "ovo [suradnju Moskve i Washingtona] treba odmah slomiti..."
Planovi za bombardiranje sto sovjetskih gradova
Kako bi ilustrirao novi neprijateljski pravac američke administracije prema Moskvi, koji je rasplamsavao buktinju hladnog rata, Falin se osvrnuo na aktivnost Pentagona u vojnom planiranju. Falin navodi Memorandum 329. američkog Združenog obavještajnog odbora od 4. rujna 1945., samo nekoliko dana nakon završetka rata.
Getty Images
Dokumentom je propisano da je potrebno "odabrati 20 najvažnijih ciljeva prikladnih za atomsko bombardiranje u SSSR-u i na teritorijima pod kontrolom SSSR-a".
Dotad je Washington već nekoliko mjeseci imao bombu, koju je čak iskoristio u napadu na Hirošimu i Nagasaki. SSSR do 1949. godine nije imao nuklearno oružje. Memorandum je bio samo prvi na dugom popisu takvih dokumenata.