Pri kraju Vijetnamskog rata Amerikanci su doradili zaplijenjene modele automatskih pušaka "Kalašnjikov" i za njih razvili novo streljivo. Oni su jednostavno bili prisiljeni na ovako radikalno rješenje, jer nisu imali povjerenja u vlastito oružje, točnije, prezirali su ga iz dna duše, piše američki portal War is boring.
"U prvi su se mah automatske puške 'Kalašnjikov' u manjem obimu pojavile u Južnom Vijetnamu, gdje su ih eksploatirali gerilski odredi Vijetkonga", napisao je u svojoj knjizi Special Warfare Special Weapons vojni povjesničar Kevin Dockery. Kao rezultat njezine sve masovnije primjene, ona je (misli se na AK-47) svoju ulogu našla i u američkim postrojbama, prije svega specijalnim snagama i odredima pomorskih diverzanata U.S. Navy SEAL.
Danas među vojnim stručnjacima i povjesničarima postoji opći konsenzus kada su u pitanju rezultati upotrebe američke automatske puške M-16 u Vijetnamskom ratu. Naime, ova puška se nije iskazala u ekstremno vlažnim uvjetima, i u cjelini je bila vrlo loše oružje. Često se "zaglavljivala" za vrijeme borbe, a rukovanje njezinim prvim modifikacijama predstavljalo je pravi košmar za američke vojnike, koji su često gubili svoje glave dok su pokušavali osposobiti pušku za borbu.
S druge strane, automatska puška "Kalašnjikov" je bila neusporedivo pouzdanije oružje, koja je na sve to imala i veći kapacitet okvira u koji je moglo stati do 30 metaka.
Pored toga, u specijalnim operacijama koje su se uglavnom izvodile noću, zahvaljujući karakterističnom zvuku prilikom paljbe, kao i posebnom tipu trasera koje je koristila isključivo američka puška, specijalci su često demaskirali svoje pozicije i privlačili na sebe vatru neprijatelja.
Američka vojska je često vršila specijalne racije po vijetnamskim selima u potrazi za gerilcima, ali i njihovim osnovnim naoružanjem, u cilju pronalaženja eventualnih nedostataka na sovjetskom vatrenom oružju i streljivu koje AK koristi.
Amerikanci su posebno tragali za streljivom koje je koristio AK-47. S obzirom na to da su američki izviđačko-diverzantski sastavi koristili uglavnom pješačko naoružanje sovjetske proizvodnje, ovo streljivo je bilo dragocjeno za izvođenje specijalnih operacija u Sjevernom Vijetnamu, ali i Laosu i Kambodži, u kojima Vojska SAD-a nije službeno bila uključena.
Pripadnici američkih specijalnih snaga MACV-SOG, redovito su prelazili granicu pobrojanih država (vršili agresiju), radi zasjednih napada na vijetnamske konvoje, akcije izviđanja i uništavanja neprijateljske infrastrukture. Ove jedinice su se sastojale iz odabranih komandosa iz gotovo svih postojećih specijalnih jedinica u sva tri vida američke vojske (kopno, more i zrak). Koristile su uglavnom sovjetsko/rusko streljačko oružje koje je namjenski modificirano (dodatni nišani, okviri proširenog kapaciteta i bubnjevi, prigušivači). Američko zapovjedništvo je za specijalne operacije često upotrebljavalo borce iz Južnog Vijetnama. Naime, odjeveni u karakterističnu odoru koju je upotrebljavao Vijetkong s AK-47 na ramenu, oni se vizualno nisu mnogo razlikovali od Sjevernovijetnamaca.
Uskoro je američko zapovjedništvo počelo primjenjivati još lukaviju taktiku. Oni su počeli vršiti tehničke sabotaže nad zaplijenjenim oružjem i streljivom sovjetskog porijekla. Osnovni cilj ove psihološke operacije bio je taj da se u svijesti boraca Vijetkonga (ali i ogromnog broja američkih vojnika i časnika) značajno umanji visoka pouzdanost sustava Kalašnjikov koja je do tada vladala.
Jednostavno, američki generali su na sve načine pokušavali amortizirati ogromnu štetu koju je prouzročila očigledna superiornost AK-47 u odnosu na M-16. Zato su pokušavali na svaki način devalvirati sovjetsku automatsku pušku, koja ne samo da je stekla veliku svjetsku popularnost, nego se čak i unutar američkih jedinica nametala kao glavno oružje. Ovo je imalo velike socio-psihološke implikacije i unutar same američke vojske¹. To je otišlo tako daleko da su čak posezali i za strogim zabranama upotrebe zaplijenjenog sovjetskog oružja u svojim jedinicama.
Naravno, sve ove aktivnosti su imale beznačajne efekte na terenu i ni u kojem slučaju nisu mogle preokrenuti daljnji tijek i konačni ishod Vijetnamskog rata.
¹Logično, časnici iz trupe i vojnici su se pitali "kako da pobogu dobijemo ovaj rat, kada, za razliku od" primitivnog "neprijatelja, ne znamo napraviti ni najobičniju automatsku pušku."
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
