Zašto su američke specijalne jedinice u Vijetnamskom ratu voljele ratovati sovjetskim AK-47

Slobodan Đukić
Oni jednostavno nisu imali povjerenja u vlastito oružje, točnije, prezirali su ga iz dna duše. Automatska puška M-16 se zaglavljivala usred borbe, gdje su uslijed iznenadnih zastoja znale poginuti kompletne jedinice. S druge strane se nalazio robusni i otporni AK-47, koji je pun čađe, vode i blata nemilice "štektao" bez ikakvog zastoja.

Pri kraju Vijetnamskog rata Amerikanci su doradili zaplijenjene modele automatskih pušaka "Kalašnjikov" i za njih razvili novo streljivo. Oni su jednostavno bili prisiljeni na ovako radikalno rješenje, jer nisu imali povjerenja u vlastito oružje, točnije, prezirali su ga iz dna duše, piše američki portal War is boring.

"U prvi su se mah automatske puške 'Kalašnjikov' u manjem obimu pojavile u Južnom Vijetnamu, gdje su ih eksploatirali gerilski odredi Vijetkonga", napisao je u svojoj knjizi Special Warfare Special Weapons vojni povjesničar Kevin Dockery. Kao rezultat njezine sve masovnije primjene, ona je (misli se na AK-47) svoju ulogu našla i u američkim postrojbama, prije svega specijalnim snagama i odredima pomorskih diverzanata U.S. Navy SEAL.

Danas među vojnim stručnjacima i povjesničarima postoji opći konsenzus kada su u pitanju rezultati upotrebe američke automatske puške M-16 u Vijetnamskom ratu. Naime, ova puška se nije iskazala u ekstremno vlažnim uvjetima, i u cjelini je bila vrlo loše oružje. Često se "zaglavljivala" za vrijeme borbe, a rukovanje njezinim prvim modifikacijama predstavljalo je pravi košmar za američke vojnike, koji su često gubili svoje glave dok su pokušavali osposobiti pušku za borbu.

S druge strane, automatska puška "Kalašnjikov" je bila neusporedivo pouzdanije oružje, koja je na sve to imala i veći kapacitet okvira u koji je moglo stati do 30 metaka.

Pored toga, u specijalnim operacijama koje su se uglavnom izvodile noću, zahvaljujući karakterističnom zvuku prilikom paljbe, kao i posebnom tipu trasera koje je koristila isključivo američka puška, specijalci su često demaskirali svoje pozicije i privlačili na sebe vatru neprijatelja.

Američka vojska je često vršila specijalne racije po vijetnamskim selima u potrazi za gerilcima, ali i njihovim osnovnim naoružanjem, u cilju pronalaženja eventualnih nedostataka na sovjetskom vatrenom oružju i streljivu koje AK koristi.

Amerikanci su posebno tragali za streljivom koje je koristio AK-47. S obzirom na to da su američki izviđačko-diverzantski sastavi koristili uglavnom pješačko naoružanje sovjetske proizvodnje, ovo streljivo je bilo dragocjeno za izvođenje specijalnih operacija u Sjevernom Vijetnamu, ali i Laosu i Kambodži, u kojima Vojska SAD-a nije službeno bila uključena.

Pripadnici američkih specijalnih snaga MACV-SOG, redovito su prelazili granicu pobrojanih država (vršili agresiju), radi zasjednih napada na vijetnamske konvoje, akcije izviđanja i uništavanja neprijateljske infrastrukture. Ove jedinice su se sastojale iz odabranih komandosa iz gotovo svih postojećih specijalnih jedinica u sva tri vida američke vojske (kopno, more i zrak). Koristile su uglavnom sovjetsko/rusko streljačko oružje koje je namjenski modificirano (dodatni nišani, okviri proširenog kapaciteta i bubnjevi, prigušivači). Američko zapovjedništvo je za specijalne operacije često upotrebljavalo borce iz Južnog Vijetnama. Naime, odjeveni u karakterističnu odoru koju je upotrebljavao Vijetkong s AK-47 na ramenu, oni se vizualno nisu mnogo razlikovali od Sjevernovijetnamaca.

Uskoro je američko zapovjedništvo počelo primjenjivati još lukaviju taktiku. Oni su počeli vršiti tehničke sabotaže nad zaplijenjenim oružjem i streljivom sovjetskog porijekla. Osnovni cilj ove psihološke operacije bio je taj da se u svijesti boraca Vijetkonga (ali i ogromnog broja američkih vojnika i časnika) značajno umanji visoka pouzdanost sustava Kalašnjikov koja je do tada vladala.

Jednostavno, američki generali su na sve načine pokušavali amortizirati ogromnu štetu koju je prouzročila očigledna superiornost AK-47 u odnosu na M-16. Zato su pokušavali na svaki način devalvirati sovjetsku automatsku pušku, koja ne samo da je stekla veliku svjetsku popularnost, nego se čak i unutar američkih jedinica nametala kao glavno oružje. Ovo je imalo velike socio-psihološke implikacije i unutar same američke vojske¹. To je otišlo tako daleko da su čak posezali i za strogim zabranama upotrebe zaplijenjenog sovjetskog oružja u svojim jedinicama.

Naravno, sve ove aktivnosti su imale beznačajne efekte na terenu i ni u kojem slučaju nisu mogle preokrenuti daljnji tijek i konačni ishod Vijetnamskog rata.

¹Logično, časnici iz trupe i vojnici su se pitali "kako da pobogu dobijemo ovaj rat, kada, za razliku od" primitivnog "neprijatelja, ne znamo napraviti ni najobičniju automatsku pušku."

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće