Po završetku zimskih napadnih operacija Crvene armije 1942/43. (Ostrogoško-Rošoska i Voronješko-Kosternskaja ofenziva), kao i protuudara njemačkih snaga u rajonu Harkova (Treća bitka za Harkov), u veljači i ožujku 1943. godine linija fronta se stabilizirala na liniji: rijeka Peruč, Dmitrovsk-Orlovskij pravac Riljsk, Belgorod i Sjeverni Donec.
Fronta je imala nepravilan oblik, točnije, bila je izlomljena, tako da su bile vidljive tri krupne izbočine - orelsk, kurska i belgorodsko-harkovska. Ove tri izbočine su obostrano nudile povoljne uvjete za dalja ofenzivna djelovanja.
U težnji da preotme stratešku inicijativu izgubljenu pod Staljingradom (danas Volgograd), ali i uslijed nemogućnosti da zbog nepovoljnog odnosa snaga na Istočnom bojištu u ljeto 1943. poduzme ofenzivne operacije širih razmjera, njemačko Vrhovno zapovjedništvo je odlučilo svoje napore usredotičiti na gradić Kursk, točnije na likvidaciju opasne kurske izbočine koja se uklinila u dubinu njemačkog obrambenog rasporeda. Osnovna operativna zamisao je bila da se bočnim udarima iz rajona Belgoroda i Orela zauzme gradić Kursk, unište sovjetske snage u Kurskoj izbočini i deblokira putna komunikacija koja je povezivala Orel-Kursk-Belgorod i Hrkov. Ova iznimno ambiciozna operacija je nosila kodno ime "Citadel".
Uočavajući namjere Nijemaca, sovjetsko Vrhovno zapovjedništvo je odlučilo odlučno braniti kursku izbočinu i, po razbijanju njemačkog napada na dobro utvrđenim položajima, prijeći u protuofenzivu u cilju uništenja orelske i belgorodsko-harkovske grupacije neprijatelja, i daljnjeg prodora na zapad. Na taj se način iz osnovne zamisli obiju strana razvila bitka koja je imala svoje dvije faze.
Obostrani raspored snaga
Njemačke snage
Koristeći se tromjesečnim predahom na Istočnom bojištu (travanj-lipanj), Nijemci su uspjeli na ovom odsjeku fronta prikupiti značajne snage. U rajonu kurske izbočine koncentrirali su gotovo 50 divizija (oko 900 000 ljudi), od kojih 34 pješadijske, 14 oklopnih i 2 motorizirane.
Slobodan Đukić
Ukupan broj oklopnih borbenih sredstava iznosio je oko 2700 jedinica, dok je artiljerijskih i minobacačkih cijevi bilo oko 10 000. Za neposrednu zrakoplovnu potporu oklopno-mehaniziranih trupama na zemlji angažirano je oko 2000 zrakoplova iz sastava 4. i 6. zračne flote.
Jurišne njemačke eksadrile su bile opremljene specijaliziranim protutenkovskim varijantama jurišnih bombardera, poput Focke-Wulf Fw- 190 A-5 i Junkers Ju-87 G-1 naoružani topovima Flak 18 u kalibru 37 mm, koji su koristili streljivo s jezgrom od volframa. Ovi zrakoplovi su bili izuzetno opasni prilikom manevra obrušavanja na cilj, gdje su gađani vrhovi tenkovskih kupola (na ovom mjestu je oklopna zaštita tenka najslabija). Pored ovih zrakoplova, njemačke snage su za ovu operaciju pripremile i nekoliko eskadrila za vatrenu podršku koje su opremljene jurišnim bombarderima Henschel Hs 129 B-1, koje su se također odlikovale snažnim topovskim naoružanjem.
Na sjevernoj Orelskoj strani se grupirala njemačka 9. armija (general Walter Model) koja je u svom sastavu imala tri tenkovska i dva armijska korpusa. Na njezinom lijevom krilu se razvila njemačka 2. oklopna armija koja je u svom sastavu imala tri armijska korpusa, i koja je većim dijelom svojih snaga pokrivala bok i pozadinu nastupajuće 9. armije, kojoj je pridodala nešto svojih ofenzivnih jedinica ranga korpusa. Ova grupacija grupe armija "Centar" je imala 19 pješadijskih divizija (pd), 6 oklopnih divizija (okld) i jednu motoriziranu diviziju (mtd), ukupne jačine 332 tisuća vojnika s 1200 tenkova i samohodnih oruđa. Glavni zadatak ovih snaga je bio da masovnom upotebom tenkova i ostalih bornih kola sa sjeverne strane izvedu opći napad udarom na najuže grlo kurske izbočine, u cilju što bržeg prodora u pravcu grada Kurska gdje se očekivao susret s njemačkim snagama koje su nadirale s juga.
Slobodan Đukić
S južne Belgorodska strane u napad su trebale krenuti jedinice grupe armija "Jug" (fedmaršal Manstein) koje su se sastojale od njemačke 4. tenkovske armije (general Hermann Hoth), u suradnji s 24. oklopnim korpusom i operativnom grupom "Kempf" (1 tenkovski + 2 armijska korpusa) čija jačina je procijenjena na 24 divizije od čega 15 pješadijskih, 8 oklopnih i 1 motoriziranu diviziju (445 000 vojnika s 1500 tenkova i samohodnih oruđa). Glavna udarna snaga ove grupacije je bila 4. oklopna armija koja je trebala preko gradića Oboanj prodrijeti na sjever i dokopati se Kurska gdje bi se spojila s borbenom grupacijom generala Modela. Na pomoćnom pravcu napada nalazila se operativna skupina "Kempf" koja je imala zadatak zauzeti grad Koroči i na taj način osigurati desni bok glavnim napadnim snagama koje su činile jedinice 4. tenkovske armije.
Slobodan Đukić
4. tenkovskoj armiji je neposredno pred početak operacije pridodan elitni 2. oklopni korpus SS-a u čijem sastavu su se nalazile 1. SS oklopna divizija "Adolf Hitler", 2. SS oklopna divizija "Das Reich" i 3. SS oklopna divizija "Mrtvačka glava "s oko 70 000 fanatičnih esesovaca. Ove divizije su bile u potpunosti opremljene najsuvremenijom borbenom tehnikom kojom su u to vrijeme raspolagali Nijemci.
Borbena tehnika
O tome koliko je ova operacija imala veliki značaj na njemačko Vrhovno zapovjedništvo svjedoči podatak da je na glavnim pravcima udara angažirano 50 borbeno najsposobnijih divizija njemačke vojske. Upotrebljeno je 14 okld što je činilo 70% ukupnih borbenih potecijala kojima je tada raspolagao Wehrmacht. Tenkovske jedinice su u svom sastavu imale oklopne bataljune opremljene teškim tenkovima Pz.Kpfw.VI "Tiger" i srednjim Pz.Kpfw.V "Panther", kao i 70-tonskim samohodnim lovcima na tenkove Sd.Kfz.184 "Ferdinand" i oruđima za vatrenu podršku Sturmpanzer 43 "Brummbär". Prva tri pobrojana oruđa su bila naoružana tenkovskim topovima u kalibru 75/88 mm koja su imala 2-2,5x veći efektivni domet od tenkovskih topova koje je upotrebljavao osnovni sovjetski tenk T-34. U kombinaciji s velikom početnom brzinom granate na ustima cijevi, ovi topovi su bili smrtonosni za neprijateljski oklop. Pored ovih sredstava, u okviru artiljerijskih jedinica za podršku nalazile su se i samohodne haubice "Wespe" i "Hummel" koje su također mogle napraviti značajnu razliku na fronti s obzirom na to da su u skladu s trenutnom situacijom brzo mijenjale vatrene pozicije i djelovale po rajonima koncetracije protivničkih oklopnih snaga. Po prvi put su korišteni i specijalni grenadirski sastavi opremljeni samohodnim gusjeničnim kamikazama na daljinsko upravljanje "Goliath".
Slobodan Đukić
Sovjetske snage
Sovjetsko Vrhovno zapovjedništvo je raspolagalo obavještajnim podacima o velikim pripremama njemačke vojske za operaciju uništenja kurske izbočine. U tom je smislu donesena strateška odluka da se na ovom prostoru prijeđe u obranu dostignutih pozicija koje su ostvarene u krupnim napadnim operacijama Crvene armije s početka 1943. godine. Obrambena faza bitke na kurskoj izbočini je trebala vezivati, iscrpiti i prorijediti njemačke udarne jedinice (oklopno-mehanizirani borbeni sastavi) što bi stvorilo uvjete za početak velike kontraofenzive u cilju razbijanja njemačkih snaga na liniji Brjansk-Harkov i prodora u Ukrajinu. Koristeći prethodna iskustva u borbi s neprijateljem, donesena je odluka da se gigantskim inženjerijskim radovima kurska izbočina pretvori u "neosvojivu tvrđavu".
Po cijeloj dužini fronte koja je formirala kursku izbočinu urađena su tri duboko ešelonirana obrambena pojasa s gotovo 9300 kilometara tranšeja i stotinama vatrenih točaka sa specijalno formiranim skupinama naoružanih protutenkovskim topovima M-42, ZIS-2 i ZIS-3, kao i s iskopima za tenkove. Svaka vatrena točka je imala 20-30 protutenkovih topova s nekoliko desetaka protutenkovskih pušaka PTRS-41. One su bile tako koncipirane da su mogle djelovati praktički u radijusu od 360 stupnjeva. Distanca između dvije protutenkovske vatrene točke je iznosila 600-800 metara tako da se mogla ostvariti vatrena nadmoć u odnosu na neprijatelja (u trenutku nailaska neprijatelja po njemu bi istovremeno djelovalo nekoliko vatrenih točaka sa 100+ protutenkovskih topova i pušaka).
Slobodan Đukić
O kakvim razmjerima fortifikacija se radi najbolje svjedoči podatak da su na južnom odsjeku kurske izbočine (orijentacija ka grupi armija "Jug") iskopana tri pojasa s ukupno 4300 kilometara rovova. Na sjevernoj je strani u tri obrambena pojasa iskopano 5000 kilometara rovova. Količina minskih polja se praktički ne može ni izbrojati. Samo u lipnju su jedinice Centralne fronte postavile više od 400 000 protutenkovskih i protupješačkih mina. Obrambene linije su međusobno uvezane s oko 2000 kilometara prometnica, a napravljeno je i 686 mostova. Za nekoliko mjeseci je željeznicom u Kursk dopremljeno nevjerojatnih 300 000 vagona s tehnikom i različitim teretom.
Kursku izbočinu su branile jedinice Centralne i Voronješke fronte. Centralna fronta (general Rokosovski) je pokrivala desno krilo kurske izbočine i bila je orijentirana ka njemačkoj grupi armija "Centar", po dubini grupirana u dva ešalona. U prvom ešalonu koji je trebao prvi prihvati udar nalazile su se jedinice 48., 13., 70., 65. i 60. armije, a u drugom 2. oklopna armija, 9. i 19. oklopni korpus. Ukupna jačina ovih snaga je iznosila 712 tisuća vojnika i časnika, s oko 1800 tenkova. Voronješka fronta (general Vatutin) je pokrivala lijevo krilo obrane kurske izbočine, kao i njegove središnje dijelove. Njezin obrambeni raspored je također bio postavljen u dva ešalona. U prvom su se nalazile jedinice 38., 40., 6., 69. i 7. armije, a u drugom 1. oklopna armija, 2. i 5. oklopni korpus. Ukupna jačina ovih snaga je iznosila 626 tisuća ljudi s oko 1700 tenkova.
Slobodan Đukić
Da bi se izbjegao nepovoljan razvoj događaja koji bi mogao dovesti do okruženja ovih snaga (presijecanje kurske izbočine bočnim udarom iz dva smjera) i daljnjeg prodora njemačkih snaga na istok, krajem travnja je u njegovoj pozadini formirana rezervna grupa snaga koju je činila Stepska fronta (general Konjev). Ona je bila raspoređena na liniji Krasnaja Zarja-Bijeli Kolodez i činile su ga 4., 5., 27., 47., 53. armija, 5. oklopna armija i 4. i 10. oklopni korpus s oko 570 000 vojnika i 1500 tenkova. Snage Stepske fronte su imale zadatak da u slučaju povoljnog razvoja situacije krenu u ofenzivna djelovanja koja su predviđena u drugoj fazi bitke.
Koristeći tromjesečnu pauzu u borbenim djelovanjima, sovjetske snage su se temeljito pripremile za obranu, prije svega na bokovima izbočine, gdje se očekivao protivnički udar. Vrlo duboko ešelonirana obrana bila je naročito organizirana u protuoklopnom smislu. Ešelonirani obrambeni pojasevi dopunjeni su nizom pregradnih položaja i medupoložaja, s vrlo razvijenim sustavom rovova i prometnica. Naseljena mjesta pretvorena su u jake otporne čvorove. Brižljivo je organiziran sustav zapovijedanja i sinergije po vjerojatnim varijantama protivničkog djelovanja. Trupe su intenzivno obučavane naročito za borbu protiv oklopnih snaga, a zapovjedništva u najsvrsishodnijoj uporabi rezervi i jedinica drugog ešalona.
Slobodan Đukić
Operacija "Citadela" - 1. dan
Bitka je otpočela u noći između 4./5. srpnja 1943.godine u 02.20 sati sovjetskom artiljerijskom protupripremom organiziranom na temelju točnih obavijesti o početku njemačkog napada i raspoloživih podataka o grupiranju njemačkih snaga. Naime, dok su se njemačke artiljerijske baterije spremale za 02.30 sati kada je označen početak operacije "Cidatela", po prednjim neprijateljskim ešalonima 9. armije i njezinoj dubini napad je izvelo oko 600 artiljerijsko-raketnih oruđa 13. sovjetske armije, i dijelova 48. i 70. armije. Najveća koncentracija vatre je dostignuta u prvih pola sata udara (upotrijebljeno je više od 100 raketnih bacača Bm-13 "Kaćuša" s nekoliko tisuća raketa), kada je u potpunosti pokriveno i ušutkano više od 50% artiljerijskih pozicija neprijatelja. Tek oko 4 sata Nijemci su se nekako uspjeli oporaviti od uvodnog šoka, gdje su istom mjerom uzvratili po artiljerijskim pozicijama 13. armije, istovremeno anagažujući zrakoplovnu skupinu s oko 300 bombardera. Intenzivni artiljerijski dueli su uzrokovali nešto sporije pregrupiranje i pripremu njemačkih napadnih snaga, tako da je glavni kopneni udar kasnio nekoliko sati. Tek oko 6 sati su prednji njemački dijelovi krenuli u nastupanje u pravcu Kurska i to iz oba smjera (Orel-Kursk i Belgorod-Kursk).
Uz masovnu podršku jurišne avijacije u napad su krenule njemačke 9. armija i 4. tenkovka armija. Ove dvije operativno-strateške grupacije njemačke vojske su trebale slomiti ešaloniranu i gusto posjednutu obranu Crvene armije i susresti se u rajonu grada Kurska, čime bi kurska izbočina bila presječena. Poslije okruženja jedinica Centralne i Voronješke fronte planirano je njihovo uništenje (Operacija "Panther").
Orelski-Kurski strateški pravac
Borbena skupina pod zapovjedništvom generala Waltera Modela je u glavnom napadnom ešalonu angažirala 4 okld i 3 pd, koja je napala na lijevo krilo obrambenog rasporeda 13. armije koje se oslanjalo na naseljeni punkt Oljhovatku. Neprijatelj je na pomoćnim pravcima angažirao 4 pd koje su napale na spoj 13. i 48. sovjetske armije u rajonu naseljenog punkta Maloarhangelska, kao i 3 pd koje su napale na desno krilo obrambenog sektora 70. armije koje se nalazilo u rajonu naseljenog punkta Gnilec. Na sva tri smjera su upotrebljene krupne zrakoplovne snage neprijatelja koje su se sastojale od zrakoplova jurišne avijacije, koji su automatskim topovima i bombama naprekidno zasipali pozicije branitelja.
Već prvog dana operacije razvila se žestoka bitka na cijeloj liniji obrane. Zapovjedništvo njemačke 9. armije se suočilo s iznimno žilavim otporom sovjetskih snaga, koje su tenkoprohodni koridor širine 50 km branile iz nebrojeno velikog broja otpornih točaka. Njemačko zapovjedništvo je nekoliko puta moralo privremeno zaustaviti kopnenu operaciju 9. armije radi produžetka artiljerijske pripreme.
Borbena djelovanja 47. tk. - "Tigrovi" i "Golijati" slamaju prvu liniju sovjetske obrane
Prvog dana operacije najviše je angažiran 47. tenkovski korpus/9.A, koji je u suradnji s 6. pješadijskom divizijom pokušao zauzeti naseljeni punkt Oljhovatku. U čelnoj formaciji ove grupe se našao teški 505. oklopni bataljun koji je u svom sastavu imao 3 tenkovske čete (tč) sastavljene od tenkova Pz.Kpfw.VI "Tiger" i 2 tč opremljene tenkovima Pz. Kpfw. III. U okviru tenkovkih četa su se nalazili operateri sa samohodnim gusjeničnim vozilima-kamikazama na daljinsko upravljanje "Goliath", koja su se uporebljavala za eliminaciju utvrđenih vatrenih točaka, minskih polja, ali i protivničkih tenkova i pješaštva.
Ispred njemačkog 47. tk obranu je držala sovjetska 15. pd iz sastava 29. pješadijskog korpusa (pk). Njezina zona odgovornosti je iznosila 9 km po širini fronte. Na nju se tog jutra sručio napad kompletne 6. pd, ojačane teškim tenkovskim bataljunom (tb) sastavljenim od njemačkih Tigrova, 2 jurišna oklopna bataljuna s jurišnicima StuG-3 i ostalom oklopnom tehnikom iz sastava 20. oklopne divizije. Njemački Tigrovi su u klin-formaciji, iza kojih se kretalo na stotine drugih oklopnih borbenih vozila, frontalno probili prvu liniju fronta i do podneva tog dana uspjeli u potpunosti odbaciti kompletnu sovjetsku 15. pd s njezinih pozicija. U jednom trenutku je brzim prodorom njemačkih oklopnih dijelova u dubinu divizijskog rasporeda izmanevrirana i okružena njezina 676. pješadijska pukovnija koja je nekako uspjela izbjeći svoje uništenje, tako što je iskoristila skori pad mraka kako bi se probila do prethodnice 6. gardijske pd koja je prihvaćala odstupajuće snage 15. pd, i zajedno s njima zatvarala drugi ešelon obrane.
Vojna enciklopedija Velikog domovinskog rata 1941.-1945.
Na ostalim dijelovima fronte unatoč izvanrednom zalaganju Nijemaca nije bilo nekih značajnih uspjeha. Sovjetska 132. pd je uspješno branila spoj 13. i 70. armije, od traljavo organiziranog napada njemačkog 46. tk koji je na svom pravcu pokazao visok stupanj nekoordinacije i smušenosti. Također, sve napade neprijatelja je odbila i sovjetska 280. pd koja se nalazila u sastavu 70. armije.
U drugoj polovici dana uslijed povlačenja dijelova 15. pd došlo je do stvaranja nezaštićenog prostora na desnom krilu obrane 70. A. Da bi se zatvorio ovaj pravac, iz rajona naseljenog punkta Gnilec je upućena 712. pješadijska pukovnija. Međutim, ove snage nisu bile dovoljne da iznesu postavljeni zadatak, s obzirom na to da su s čela i bokova napadnute od oklopnih jedinica njemačkog 47. tk koji se u tom trenutku razmahao za napad. Da bi izbjegla svoje uništenje, ova pukovnija se povukla na polazne pozicije što su iskoristile jedinice njemačkog 46. tk kako bi obnovile svoja djelovanja u pravcu 132. pd, koja je bila prisiljena povući se na rezervni položaj.
Borbena djelovanja 41. tk i 23. ak.- Katastrofa "Ferdinanda" kod naseljenog mjesta Poniri
Za razliku od svog centralnog rasporeda i desnog krila njemačke 9. A., koja je tog dana uspjela formirati nekoliko "klinova" u sovjetskoj obrani, njezino lijevo krilo nije postiglo praktički nikakve uspjehe. Težište napada je izvodila udarna grupa 41. tk u suradnji s 23. ak. U napadu su neposredno sudjelovale 86. i 292. pd./41. tk. kao i 78. jurišna divizija/23.ak. Ovaj napad su aktivno potpomagala dva oklopna bataljuna iz sastava 646. lovačke oklopne pukovnije, opremljena s oko 90 teških lovaca Sd.Kfz.184 "Ferdinand", i četom daljinski upravljanih samohodnih tanketa napunjenih eksplozivom Sd.Kfz.300 "Borgward". U drugom ešalonu se nalazio 216. jurišni oklopni bataljun u čijem sastavu se nalazilo oko 40 jurišnika Sturmpanzer IV "Brummbär" naoružanih teškim topovima Infanterie Geschütz 33 u kalibru 150 mm.
Ispred ovih snaga su se nalazile ukopane sovjetska 81. i 148.pd., s izuzetno dobro organiziranim sustavom minskih polja i protutenkovskih prepreka. Da bi neutralizirale ova minska polja i prepreke, njemačke snage su angažirale tankete "Borgward" koje su svojim eksplozijama pokušavale raširiti ionako uzak koridor koji je bio nedovoljan za širu upotrebu oklopnih snaga. Računajući da su njemačke tankete odradile svoj posao, dva oklopna bataljuna su prešla u nastupanje i poslije nekoliko minuta upala u minsko polje, gdje je u kratkom vremenskom okviru uništeno i izbačeno iz stroja 10 samohodnih oruđa Sd.Kfz.184 "Ferdinand". Ostatak ove grupe se potom našao u unakrsnoj vatri protuoklopnih oruđa, a po njima je iz dubine djelovano teškim haubicama Ml-20 i raketnim bacačima BM-13 "Kaćuša". Došlo je do potpune dezorganizacije napada koji je uvjetovao tragikomične scene koje su se događala naočigled sovjetskih boraca. Teška i troma samohodna oruđa su bauljala po ruskoj ravnici, tučena velikim brojem kumulativnih granata, dok su na sve strane letjeli kotači i dijelovi gusjenica prilikom nailaska na ukopane mine. Do 17 sati tog dana 653. oklopni bataljun je s 45 spao na svega 12 "Ferdinanda". Velike gubitke je pretrpjela i posada ovih vozila koja je uglavnom ostala na poprištu bitke.
Slobodan Đukić
I napad 654. oklopnog bataljuna je bio neuspješan. U pripremi njegovog napada dvije čete inženjeraca su formirale koridor za oklopnu četu "Ferdinanda" i njoj pripadajućeg voda sastavljenog od tanketa "Borgward". Ove tankete su neopreznom upotrebom uletjele u neosigurano minsko polje, gdje ih je 4 uništeno. Od fragmenata njihovih detonacija oštećeno je i nekoliko samohodnih oruđa "Ferdinand". Uslijed ovog djelovanja iz stroja su izbačena još 3-4 "Ferdinanda". Druga grupacija ovih snaga sastavljena od dvije oklopne čete "Ferdinanda" i dva voda s tanketama "Borgward" je također loše prošla. Nakon što je grupa deminera uspjela nekako obilježiti minska polja i očistiti pojas od nekih 200 dužnih metara, prve su krenule tankete. Međutim, uslijed snažnog djelovanja sovjetske artiljerije jedna od granata je uspjela izravno pogoditi čeonu tanketu, što je dovelo do strahovite eksplozije njezinog punjenja, koja je uništila prateće dvije tankete. Njemački "Ferdinandi" su potom samoinicijativno krenuli u napad i tom prilikom pretrpjeli osjetne gubitke, gdje je poginuo i zapovjednik 654. oklopnog bataljuna major Neuer. Istina, ostatak ovog bataljuna je uspio ostvariti vrlo ograničen uspjeh ka naseljenom punktu Poniri, prilikom čega je uništeno nekoliko sovjetskih otpornih točaka djelovanjem topova kal. 88 mm i jurišnika.
Sovjetska 81. pd. je prvog dana bitke u cjelini ispunila svoj zadatak, iako su Nijemci uspjeli ostvariti određen napredak u sustavu njezine obrane. Uslijed uporne obrane dijelovi ove divizije su upali u okruženje, ali su aktivnim djelovanjem sovjetskih ojačanja iz dubine u kasnim večernjim satima, a posebno sljedećeg dana, uspješno deblokirani. Uslijed iscrpljenosti boračkog sastava i pretrpljenih gubitaka, ova divizija je u naredna dva dana prebačena u drugi ešelon obrane. Što se tiče 8. i 148.pd./13.A., one su prvog dana operacije uspjele održati sve svoje pozicije.
YouTube
Tog 5. srpnja 1943. godine njemačke jedinice su uspjele probiti prvi obrambeni pojas 13.a. i formirati klin dubine 6-8 km. U rajonu naseljenog punkta Oljhovatka oni su uz osjetne gubitke uspjeli napredovati 10-15 km u dubinu i izbiti pred drugi obrambeni pojas. Krilni udari na pravcima ka Gnilecu i Maloahargelnsku imali su minimalan uspjeh. Na tim su pravcima njemačke oklopne jedinice obrazovale nekoliko manjih klinova dubine do 3-5 km.
Belgorodsko-Kurski strateški pravac
Na južnom dijelu kurske izbočine front su branile jedinice Voronješke fronte, podržane rezervnim snagama Stepske fronte koja se nalazila u bližoj pozadini. Na ovom odsjeku borbe su od prvog dana po svom intenzitetu i žestini nadmašile one koje su vođene na Orlovsko-Kurskom pravcu. Ovdje su njemačke jedinice već 4. srpnja otpočele svoja napadna djelovanja kada je 48.tk/4.A uz topničku i zrakoplovnu potporu napao na front koji je branila sovjetska 6. pd. Bitka je trajala gotovo cijelu večer, a i nastavila se promjenjivim intezitetom sve do ranih jutarnjih sati 5. srpnja. U 22.30 sati 4. srpnja je po pozicijama neprijateljskih artiljerijskih baterija i punktova za opskrbu izvršen masivan artiljerijski udar koji je trajao 5-10 minuta. U 03 sata 5 srpnja artiljerijske jedinice Voronješke fronte su, po dobivanju obavijesti da njemačke jedinice samo što nisu započele operaciju "Citadela" , vrše snažnu artiljerijsku protupripremu u punom svom kapacitetu. Za razliku od artiljerijske protupripreme koju su na svom odsjeku fronte izvele jedinice Centralne fronte, ovdje su glavni cilj bile koncentracije neprijateljske žive sile i tehnike koje su se prikupljale za napad.
Čim se malo razdanilo, sovjetsko zrakoplovstvo je pokušalo izvršiti napad na njemačke aerodrome koji su se nalazili u bližoj operativnoj dubini fronte. Cilj ovih napada je bio da se istovremenim djelovanjem bombarderskih eskadrila 2. i 17. zrakoplovne armije unište neprijateljski zrakoplovi dok su se još nalazili na uzletno-sletnim stazama, i da se na taj način eliminira zračna podrška kopnenim njemačkim sastavima koji su krenuli u napad. U operaciji bombardiranja njemačkih aerodroma je sudjelovalo oko 250 letjelica. Međutim, ovaj napad je bio neuspješan jer su njemački protuzračni radari "Freya" i "Würzburg" uspjeli na vrijeme otkriti grupe sovjetskih bombardera i alarmirati svoje lovačke kapacitete (ovi radari su imali sposobnost da pojedinačne ciljeve otkriju na daljini i do 90 km, a grupne do 150 km). Veća skupina sovjetskih jurišnika je bila napadnuta od njemačkih lovačkih zrakoplova i uvelike razbijena i uništena. Ova kombinirana topničko-zrakoplovna djelovanja Crvene armije nisu imala veliki utjecaj na terenu u smislu nanošenja gubitaka njemačkim snagama, ali su u psihološkom i organizacijskom smislu dekoncentrirali napadača i, ako ništa drugo, odgodili zakazano vrijeme za početak njegovog napada.
Slobodan Đukić
Nakon što su su izvršile brzo regrupiranje svojih snaga, glavne ofenzivne jedinice 4. tenkovske armije (48. tk i 2. tk-SS) otpočele su sa svojim uvodnim napadnim djelovanjima. Njemački 48. tk je izveo napad iz rajona Hercovka-Butovo, vektorom Čerkaski-Jakovljevo-Obojanj. Njegov glavni zadatak je bio probiti sva tri obrambena ešalona sovjetske 6.A i u rejonu Jakovljeva se spojiti s čeonim jedinicama 2. tk-SS koje su nadirale iz pravca Berezovo-Šopinova. Zapovjednik njemačke 4. tenkovske armije general Hermann Hoth se nadao da će munjevitim udarom s bokova veliki broj jedinica sovjetske 6. A upasti u "obruč". Pored orijentacije na svoje lijevo krilo i naseljeno mjesto Jakovljevo, njemački 2. tk-SS je imao zadatak da s glavninom svojih snaga energično nastavi nastupanje u pravcu naseljenog mjesta Prohorovka.
48. tenkovski korpus njemačke 9. A. jer bio izuzetno moćna borbena formacija u čijem sastavu su se nalazile najiskusnije oklopno-mehanizirane i pješadijske jedinice Wehrmachta. Tu je bila 3. okld., 11. okld. i elitna tenkovska divizija "Großdeutschland". Pored ove tri tenkovske divizije u sastavu 48. tk. se nalazila i 176. pd. Korpus je bio ojačan 10. tenkovskom brigadom koja se sastojala iz 39. tenkovske pukovnije "Panther" i 503. teškog tenkovskog bataljuna. Brojnost ovog korpusa je iznosila oko 86 300 vojnika i časnika, 527 tenkova, 147 jurišnih oruđa i 21 divizion artiljerije. 2. tenkovski korpus - SS (2.tk.-SS) je, kao što smo spomenuli, u ranijem tekstu bio najelitnija formacija Trećeg Reicha u čijem sastavu se nalazila 1. SS oklopna divizija "Adolf Hitler", 2. SS oklopna divizija "Das Reich"i 3. SS oklopna divizija" Mrtvačka glava ". Ukupna jačina ovog korpusa je iznosila oko 74 800 ljudi, 451 tenkova i jurišnih oruđa s 18 diviziona topništva. Ove jedinice su iz zraka podržavale jurišne pukovnije 8. zrakoplovnog korpusa.
Glavni udar ovih njemačkih snaga (48. tk. i 2. tk-SS) je izveden na obrambeni bedem koji je posjela sovjetska 6. gardijska armija (gA) koja je u svom sastavu imala 71. gpd (gpd-gardijska pješačka divizija), 67. gpd, 52. gpd. i 375. pd. Na pozicije 71., 67. i 52. gpd je nadirao njemački 48. tk., dok je 2. tk.-SS napao na liniju koje su branile jedinice 375. pd i dijelova 52. gpd. Dvije divizije koje su se nalazile u sastavu 6. gA. su imale samostalne tenkovske pukovnije opremljene američkim srednjim tenkovima M3 "Lee" i lakim tenkovima M3 "Stuart" (oko 320 tenkova i samohodnih oruđa).
Borbena djelovanja 48. tk. - Bitka za Čerkasko
Napad 48. tk je počeo sa zakašnjenjem. Pod utjecajem sovjetske artiljerije dobar dio njegovih jedinica se morao skloniti ispod njezinog udara i izvršiti pregrupaciju svojih snaga, što je dovelo do začepljenja na lokalnim komunikacijama koje izvode ka obrambenim pozicijama 6. gA. U čeonom napadnom rasporedu nalazila se njemačka oklopna divizija "Großdeutschland" koju je trebala podržati korpusna artiljerija. Artiljerijska priprema je započela oko 4 sata ujutro, i trajala je puna dva sata. Oko 6 sati u napad je krenuo prvi njemački tenkovski ešelon, kojeg je podržavao veliki broj jurišnih bombardera Junkers Ju-87 G-1, koji su se obrušavali na sovjetske obrambene pozicije.
Vojna enciklopedija Velikog domovinskog rata 1941.-1945.
Na samom startu napada njemačkim jedinicama se dogodila još jedna velika neugodnost. Na pravcu nastupanja 48. tk nalazila se duboka vododerina koju su sovjetski inženjerci dodatno ojačali, pretvorivši je u protutenkovski rov. Ispred ove vododerine su formirana brojna minska polja, a ni vremenske prilike nisu išle na ruku napadačima s obzirom na to da su prethodnih dana padale kiše koje su natopile zemljište i ovu prepreku učinili praktički neprohodnom za tenkovske jedinice. Njemačka pješadija koja je pratila tenkove uspjela je forsirati ovaj kanal, ali bez njihove podrške nije mogla naprijed. Inženjerci su potrošili nekoliko sati prilikom čišćenja minskih polja i formiranja prijelaza preko ove prepreke, preko koje su napokon mogli krenuti tenkovi. Tek oko 11 sati 5. srpnja prvi tenkovi su počeli forsirati ovaj kanal. Prelazak je bio vrlo spor, s obzirom na to da je cijeli taj potez trpio snažnu topničku vatru od strane sovjetskih jedinica. Sve ovo je uvjetovalo kolaps u napadnom razvijanju njemačke tenkovske divizije "Großdeutschland" koja je do 17 sati uspjela prebaciti svega 45 tenkova, i koja se dugo vremena nije mogla punim borbenim kapacitetima uključiti u borbu.
Nešto više uspjeha je imala 11. okld. i 167 .pd, koji su svoja djelovanja razvijali na desnom krilu 48.tk. Prednji njemački dijelovi su uspjeli probiti prvu liniju obrane i ukliniti se u obrambeni raspored 67. gpd., dostižući svojim čelom istočne dijelove naseljenog punkta Čerkaski. U drugoj polovici dana ovim postrojbama su se priključila i ojačanja okld. "Großdeutschland" koja je napokon otpočela forsirati vododerinu tj. veliki protutenkovski rov. Jedinice 11.okld i okld. "Großdeutschland" su odbile seriju sovjetskih protuudara koje su po njima izvele jedinice 245. samostalne tenkovske pukovnije, prilikom čega je uništeno 9 sovjetskih tenkova. Ova skupina je potom produžila svoj napad i upala u Čerkaski s južne strane, gdje su za svaku kuću započele žestoke ulične borbe. Tijekom ovih borbi Nijemci su upotrijebili tenkove Flammpanzer III (specijalna verzija tenka razvijena na bazi Pz.III) koji su na svojim kupolama imali bacače plamena kojima su uništivali sovjetske otporne točke i vatrene pozicije izgrađene od kamena.
Flammpanzer III je umjesto topa kal. 50 mm imao bacač plamena, koji je mogao usmjeriti svoj vatreni mlaz kroz prozorska okna, vrata, krovove kuća s daljine od 60 metara. Vatreni mlaz u trajanju od nekoliko sekundi je stvarao temperaturu od 1000 stupnjeva celzija i uništavao sve živo što se nalazilo u zatvorenim objektima.
Slobodan Đukić
Zapovjedništvo 67. gpd je oko 21 sati odlučilo dio svojih jedinica ranga pukovnije povući ka centru Čerkaska i formirati čvrstu obranu na njegovim sjevernim i sjevero-istočnim obodima. Prilikom izvlačenja ispred njemačkih snaga, ove jedinice su dodatno minirale cijelo područje. Negdje oko 21.20 sati je udarna tenkovska grupa formirana od okld "Großdeutschland" i 10. tenkovske brigade uspjela prodrijeti u zaseok Jarki koji se nalazi sjeverno od naselja Čerkaski, dok su dijelovi 3. okld. zauzeli zaselak Krasni Počinok koji se nalazi sjeverno od sela Korovina. Bez obzira na to što je jedinicama 196. gpp/67. gpd prijetio obuhvat sa zapadne strane, one su nastavile većinom ogročen otpor njemačkim snagama koje su pokušavale zauzeti Čerkaski. Borbe su trajale gotovo cijelu noć, i tek oko 6 sati sljedećeg dana njemačke jedinice su uspjele slomiti žilav otpor hrabrih branitelja i zauzeti selo koje je praktički sravljeno sa zemljom.
Njemački 48. tk. je tog 5. srpnja uspio formirati klin dubine svega 6 km što je s aspekta njegove kvalitete predstavljao neuspjeh. Prema vojnim planovima njemačke 4.tA., njezin 48.tk. je 6. srpnja trebao ovladati naseljenim mjestom Obojanj koji se nalazio prilično daleko od njegovih najizbočenijih jedinica. Herojski podvig 71. i 67. gpd u bitci za Čerkaski je u ogromnoj mjeri utjecao da se taj plan ne ostvari.
Uspjeh sovjetske 71. i 67. gpd je prvog dana operacije bio nemjerljiv. Ova dva združena taktička sastava 6.gA. su uspjela bez jačih oklopnih ojačanja herojski zadržati pet njemačkih divizija na liniji Korovina-Čerkaski, što je stvorilo neophodne uvjete zapovjedništvu armije da preusmjeri svoje interventne pričuve radi zatvaranja obrambenog bedema ka Obojanju. Na ovaj pravac je hitno upućena 496. oklopna protutenkovska pukovnija, zajedno s 27. oklopnom protutenkovskom artiljerijskom brigadom. Obje gardijske divizije su u sudaru s nadmoćnijim njemačkim snagama pretrpjele teške gubitke, ali su unatoč tome uspjele amortizirati pritisak neprijatelja. Zapovjedništvo Voronješke fronte je istvoremeno uputilo naređenje 6.tk./1.tA. da se hitno uputi u rajon sela Berezovka, radi eventualne organizacije bočnog udara po neprijateljskim snagama ukoliko se za to ukaže povoljna prilika.
Borbena djelovanja 2. tk.-SS Bitka za kotu 220,5 i zauzimanje Bikovke
Za razliku od 48.tk. jedinice 2.tk-SS su prvog dana operacije ostvarile veći uspjeh. One su tog 5. srpnja uspjele probiti obranu 6.gA. i prodrijeti 12-13 km u dubinu njezine fronte, dosegnuvši svojim čeonim dijelovima naseljena mjesta Bikovka-Damjanovka. Međutim, ni ovaj elitni operativno-taktički sastav nije ispunio očekivanja za taj dan koja su bila određena generalnim planom operacije. Oklopna grupa 1.SS okld. "Adolf Hitler" je prvog dana operacije trebala formirati klin dubine 30 km, forsirajući svojim prednjim dijelovima rijeku Psela. Ona nije ispred sebe imala vododerinu kao što su to imale jedinice susjednog 48.tk. Najveći problem za esesovce bila je organizacija obrane 52. gpd. koja se ispred ovih snaga vrlo uporno branila koristeći sva raspoloživa sredstva koja je imala na raspolaganju. Da bi slomili otpor ove divizije Nijemci su pored angažiranja 1.SS okld. "Adolf Hitler" i 2.SS okld "Das Reich" morali upotrijebiti i dijelove 3.SS okld. "Mrtvačka glava" koja se nalazila u operativnoj rezervi, i koja je trebala biti uvedena u borbu tek poslije proboja prvog sovjetskog obrambenog bedema. Oklopna grupa 2.SS okld. "Das Reich" je tražila asistenciju ove divizije prilikom ovladavanja naseljenim punktom Berezovo koji se nalazilo u okviru prvog ešalona sovjetske obrane. O karakteru i žestini ovih borbi najbolje svjedoči dnevno izvješće za 5. srpnja 1943. godine, koje je napisalo zapovjedništvo 1.SS okld. "Adolf Hitler", gdje se posebno ističu problemi prilikom zauzimanja kote 220,5. Naime, udarne grupe ove divizije su u suradnji s "Tigrovima" i samohodnim jurišnim oruđima poslije žestoke petosatne borbe na bajunet i bombu uspjele odbaciti dijelove 52.gpd., i tek oko 11.30 sati zauzeti ovaj topografski objekt.
YouTube
Međutim, bez obzira na žilav otpor branitelja, jedinice 2.tk.-SS su se polako i uporno probijale naprijed. Do 18 sati 1.SS okld. "Adolf Hitler" izbila je pred naseljeno mjesto Bikovka i zauzela ga poslije mjestimično oštre borbe. Daljnjim razvojem svog napada, jedinice 2.tk-SS su u potpunosti uspjele probiti prvi ešelon sovjetske obrane, odakle su svojom oklopnom masom počele podilaziti drugom obrambenom bedemu, koji je branila 51.gpd.
Ovaj uspjeh 2.tk.-SS se objašnjava njegovom velikom nadmoći u živoj sili i tehnici u odnosu na 52.gpd. kao i nedovoljno dobrim snalaženjem zapovjednog kadra koji je bio odgovoran za ovaj sektor fronte. Svi su očekivali glavni udar njemačke 4.tA. na pravcu ka Čerkasku. Tako je i bilo, samo što nitko nije očekivao da će udar biti nanesen iz dva smjera. Izviđanje iz zraka i uvodne borbe su potvrdile napad u pravcu Čerkaski. Ovo je uvjetovalo da se armijske rezerve hitno upute na taj pravac, ostavljajući 52.gpd. izoliranu i relativno nezaštićenu ispred moćnog 2.tk.-SS. Tek u večernjim satima ova divizija je pojačana elementima 28. oklopne protutenkovske brigade, kada je prva linija fronte uvelike probijena. Također se kasnilo i s pristizanjem dijelova oklopne protutenkovske pukovnije koja se nalazila u sastavu borbenog poretka susjedne 375.pd.
Ogroman doprinos u napredovanju 2.tk.-SS i slamanju obrane 52.gpd. je dala njemačka avijacija. Ona je tijekom čitavog tog dana izvodila masivne udare po sovjetskim snagama, koje su pokušavale organizirati obranu ispred njemačkih oklopnih jedinica. Njemačka 4. zrakoplovna flota je tijekom 5. srpnja izvela 2387 avio-polijetanja. Djelovanjem sa zemlje i iz zraka oboreno je i oštećeno ukupno 58 letjelica iz sastava 8. zrakoplovnog korpusa / 4.vA. S druge strane, sovjetske 2. i 17. zrakoplovna armija su izvele 1768 avio-polijetanja, prilikom čega su za jedan dan izgubile skoro 3x više zrakoplova (izgubljeno je 159 letjelica).
Dominacija njemačkog zrakoplovstva u prvoj fazi Kurske bitke je vezana za nekoliko čimbenika:
- Nijemci su imali centralizirano zapovijedanje i učinkovitu eksploataciju zrakoplovne tehnike (svaki zrakoplov je izveo 2-3 avio-polijetanja za jedan dan)
- Bolju organizaciju u razmještanju uzletno-sletnih staza u širem rajonu zone realnih borbenih djelovanja. Za vrijeme operacije aerodromi na kojima su bazirani izviđački i zrakoplovi za vezu su se nalazili na 5-7 km zračne linije iza operativne osnovice udarnih korpusa, dok se veća koncentracija aerodroma s kojih su polijetali jurišnici nalazila na 18-30 km zračne linije od njemačkih kopnenih sastava (sovjetski aerodromi su se nalazili na daljini 40-60 km iza svojih snaga).
- Nadmoćnost u sredstvima veze - svaki njemački zrakoplov je ima primopredajni radio uređaj s kojim je bio u stalnoj vezi s kopnenim jedinicama koji su u svom sastavu imali specijalno obučene časnike za navođenje zračne potpore, kao i vezu s ostalim zrakoplovima unutar svoje skupine.
Što se tiče operativne grupe "Kempf", koja se nalazila desno od 2.tk.-SS, njezino djelovanje se tijekom 5. srpnja uopće nije osjetilo. Njezine jedinice su pokušale probiti prvi ešelon sovjetske obrane kojeg su branili dijelovi 25. gardijskog korpusa/7. gardijske armije, ali su svi ovi napadi uspješno zaustavljeni i odbijeni. U protunapadu sovjetskih jedinica po snagama 3.tk. koji se nalazio u sastavu operativne grupe "Kempf" došlo je do problema na njezinom lijevom krilu koje su uspješno zatvorili dijelovi susjedne 3.SS okld. "Mrtvačka glava".
Nastavit će se...