Od Hitlera do Staljina: Kako su njemački znanstvenici sudjelovali u izradi sovjetske atomske bombe

Getty Images
Nakon poraza nacističke Njemačke SAD i SSSR su učinili sve kako bi se dokopali njezinih vodećih znanstvenika i iskoristili ih u stvaranju nuklearnog oružja. I jednima i drugima je to pošlo za rukom. Tako je Njemačka nehotice pružila doprinos sovjetskoj verziji projekta "Manhattan".

Sovjetski vojnici su se vjerojatno našli u velikom čudu kada su 1945. godine stigli do kuće baruna Manfreda von Ardennea blizu Berlina. Kako je opisao jedan očevidac, "ta kuća je bila nešto između vile i zamka, a na njoj je stajala pločica s riječima na ruskom jeziku 'Dobro požalovatʹ!' ('Dobro došli!')"." Ardenne je dobro shvatio odakle sada vjetar puše", šalili su se časnici.

Barun Manfred von Ardenne

Manfred von Ardenne je znanstvenik koji je napravio prvi pojačavač snage u širokom rasponu frekvencija i dao doprinos stvaranju stabilnog radio sustava i Hitlerovoj Njemačkoj, a radio je i na nacističkim nuklearnim projektima. Kada je shvatio da se nalazi u sovjetskoj zoni okupacije, znao je da sada mora raditi za Moskvu. Isto je važilo i za mnoge druge njegove kolege.

Mozak kao trofej

U proljeće 1945. godine je postalo jasno da se Drugi svjetski rat bliži kraju. I Zapad i SSSR su se već pripremali za predstojeći Hladni rat. I jedni i drugi su planirali napraviti novo, nevjerojatno oružje. Obje strane su u razvoju svojih novih tehnologija htjele iskoristiti znanstvenike iz nacističke Njemačke.

Amerika je prisilila na suradnju Wernhera von Brauna i Wernera Heisenberga, dvojicu ključnih znanstvenika u njemačkom nuklearnom projektu. Moskva je također "stekla" nekoliko eminentnih stručnjaka. Kako je naglasio novinar Vladimir Gubarev, autor knjige o Sovjetskom nuklearnom programu, "ne treba podcjenjivati doprinos Njemačke razvoju sovjetske nuklearne industrije. Taj doprinos je bio prilično velik".

Barun i komunisti

Barun Manfred von Ardenne

Jedan od tih njemačkih znanstvenika bio je i Manfred von Ardenne. Njegova biografija je zaista neobična. Rođen je u plemićkoj obitelji, ali je kao dječak napustio školu, a kasnije postao iznimno uspješan izumitelj - zaštitio je ukupno 600 patenata, među njima i prvi skenirajući elektronski mikroskop visoke rezolucije. Radio je najprije za Adolfa Hitlera, zatim za Josifa Staljin i na kraju za Ericha Honeckera.

Lavrentij Berija, Staljinov suradnik zadužen za Sovjetski nuklearni program, pozvao je Ardennea kada su Sovjeti stigli u Berlin i iznio mu ponudu koju ovaj nije mogao odbiti - da "se ostavi" elektronike i uključi se u rad na sovjetskoj atomskoj bombi.

Iz Berlina u Suhumi

Ardenne je zamolio za dozvolu da se posveti razvoju procesa separacije izotopa u cilju dobivanja nuklearne eksplozivne tvari poput urana 235. Berija mu je to odobrio. Kasnije je njemački znanstvenik svoju ulogu u Sovjetskom nuklearnom programu ovako okarakterizirao: "To je najvažnije djelo na koje me uputila sudbina u poslijeratnim događajima".

Ardenne je prije toga već radio na uranu. Kako piše Vadim Gorelik u članku napisanom za Neue Zeiten, "tijekom Drugog svjetskog rata zatvorenici su Ardenneu napravili ciklotron i centrifugu za uran. Cilj je bio napraviti materijal za Führerovu atomsku bombu. Međutim, Njemačka je izgubila rat, nakon čega je Ardenneov laboratorij evakuiran u Suhumi (danas u Abhaziji), gdje je Ardenne radio na razbijanju jezgre izotopa i rukovodio ekipom od 100 ljudi.

Prvo testiranje sovjetske atomske bombe.

U tom poslu je Ardenne postigao uspjeh, tako da je 1947. godine dobio Staljinovu nagradu, pa opet 1953. godine Staljinovu nagradu prvog ranga, da bi se 1955. vratio u Istočnu Njemačku gdje je živio još 42 godine baveći se važnim istraživanjima u području fizike i medicine.

Junak socijalističkog rada

Ardenne nije bio jedini poznati njemački znanstvenik koji je "pozvan" da radi na Sovjetskom nuklearnom programu. Pored njega su na ovom programu radili fizičar Gustav Hertz, dobitnik Nobelove nagrade, fizičar i kemičar Max Volmer, koji je kasnije postavljen na čelo Akademije znanosti Istočne Njemačke, Max Steenbeck, pionir u razvoju superkritičnih centrifuga, i mnogi drugi (oko 300 znanstvenika).

Nikolaus Riehl (Nikolaj Vasilevič Rilj)

Među njima je možda najzanimljiviju sudbinu imao Nikolaus Riehl, fizičar koji je rođen u carskom Peterburgu 1901., da bi se tijekom 1920-ih preselio u Njemačku, a dvadeset godina kasnije ponovno vratio u SSSR. Sovjetski kolege su ga zvali "Nikolaj Vasiljevič" zbog njegovih ruskih korijena.

Vladimir Gubarev piše: "Riehla su poslije rata pratile i američka i sovjetska obavještajna služba... Mi smo imali više sreće, tako da je on radio za SSSR". U tvornici "Elektrostal" (Moskovska oblast) Riehl je zajedno s drugim znanstvenicima uspio dobiti metal uranij koji je neophodan za izradu atomske bombe. Zbog toga je dobio titulu "Junaka socijalističkog rada". Bio je to jedini Nijemac koji zavrijedio tako veliko sovjetsko priznanje.

"Nikolaus Riehl je volio nositi svoju medalju u svako doba dana", piše Gubarev. "Sav dobiveni novac dao je njemačkim ratnim zarobljenicima koji su radili u tvornici 'Elektrostal'. Oni su to pamtili cijelog života i pisali u tome u svojim memoarima nakon nekoliko desetljeća".

Sovjetski Savez je 1949. godine napravio vlastitu atomsku bombu. Po završenom poslu većina njemačkih znanstvenika se tijekom 1950-ih preselila u Istočnu Njemačku. Neki su se od njih, poput Riehla, uspjeli čak i prebaciti u Zapadnu Njemačku i tako staviti točku na socijalističko "poglavlje" svog života.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće