Aleksandar Pivovarenko: Ruse je počela zanimati hrvatska povijest

Russia Beyond
U Zagrebu je prošlog tjedna održana konferencija na temu povijesti, u kojoj su sudjelovali povjesničari iz Moskve. Jedan od njih, Aleksandr Pivovarenko, predstavio je svoju knjigu "Hrvatska: Povijest, politika, ideologija - Kraj 20. stoljeća - početak 21. stoljeća"

U Rusiji većina povjesničara proučava povijest Srbije, zašto si se ti odlučio za proučavanje hrvatske povijesti?

Iskreno, od 10 kolega na fakultetu, njih 5 je odlučilo proučavati Srbiju, ja i još jedan kolega Hrvatsku. Moj interes prema Hrvatskoj se pojavio 1998. godine tokom Svjetskog prvenstva u nogometu koje se održavalo u Francuskoj. Imao sam 10 godin i tada još ništa nisam znao o Hrvatskoj i odlučio sam ne gledati utakmicu s Njemačkom, no Hrvatska je pobijedila Njemačku. Kao veliki ljubitelj nogometa, jako me zainteresirala reprezentacija i zemlja.

2007. godine kada je održana sudbonosna utakmica Engleska - Hrvatska, kad je zahvaljujući Hrvatskoj, Rusija otišla dalje. Bio je to pravi poklon za moj rođendan. Cijela Rusija je likovala, pojavile su se grupe na internetu "Hvala Hrvatskoj!", mnogi su mijenjali poslovice, naprimjer, "bez muke nema nauke" u "bez Hrvata nema zanata", "jedna glava - super, dvije - još bolje" u "jedan Hrvat super, dva - još bolje".

Bilo je i navijača koji su išli do hrvatskog veleposlanstva u Moskvi i klanjali se.

 

Tada si odlučio proučavati Hrvatsku?

Da, kolega i ja smo odlučili otići na studentsku razmjenu u Hrvatsku, zato što smatramo da nije u redu ništa ne znati o državi koja se dobro odnosi prema Rusiji. Nijednom se nisam susreo s Hrvatima koji imaju negativno mišljenje o Rusima.

 

Jesi li imao pristup arhivima dok si pisao knjigu?

Nažalost, nisu mi dali dopuštenje za pristup svim materijalima, pošto još uvijek neki od njih nose oznaku "tajno", no većinu sam uspio pročitati. Općenito, htio bih naglasiti kako me zadivilo koliko se Hrvati ozbiljno odnose prema znanstvenoj literaturi. Prvo i osnovno, imaju veliki broj takvih izdanja, a kao drugo, radi se o izuzetno kvalitetnoj literaturi. U Rusiji na policama sa znanstvenom literaturom ima toliko materijala. No, tokom istraživačkog rada nisam bio u Hrvatskoj toliko često, koliko sam htio. Moje istraživačke mogućnosti su bile zbog niza razloga izrazito skromne, daleko skromnije od npr. američkog istraživača Jamesa Sadkovića, koji je provevši po hrvatskim arhivima i knjižnicima puno vremena, napisao biografiju o Franji Tuđmanu na 700 stranica. Iz tog razloga, željeći odgovoriti na široki dijapazon postavljenih pitanja, u svom radu sam bio poprilično izbirljiv. Da bih objasnio svoju metodu, htio bih ju usporediti s mislima velikog britanskog povjesničara. E.H. Carra, koji je u svom djelu "Što je to povijest", usporedio povijest s ribarom, primijetivši, kako ribar ne možđe uloviti svu ribu u moru, tako ni povjesničar ne može pisati o svemu. Zbog toga sam radio po ekstenzivnom, a ne intenzivnom principu, te slijedio jedan konkretan cilj - dati sveopću, no možda ne toliko detaljnu karakteristiku suvremene Hrvatske po nizu pitanja: politički sustav, gospodarstvo, mediji i ideologija, oružane snage. Neki asocijativni cilj je bila i usporedba (poprilično daleka) s poststovjetskim prostorom, što može biti zanimljivo s gledišta suvremenih političkih procesa.

U osnovi sam se koristio zakonima, dokumentima političkih stranaka, tiskanim zbornicima dokumenata (najviše Centra za istraživanje Domovinskog rata u Hrvatskoj - no samo u onom segmentu koji se nije ticao vojnih djelovanja). Značajni dodatak su bili dokumenti Arhiva vanjske politike Ruske Federacije, konkretno, više od tisuću stranica dokumenata veleposlanstva Rusije u Hrvatskoj. Mogu se pohvaliti da sam bio prvi istraživač koji je dobio na uvid neke od tih dokumenata.

Aleksandar Pivovarenko i njegov mentor Konstantin Nikiforov

Zašto nisi pisao o ratu?

O ratu je već dosta toga napisano i glupo se ponavljati. Tim više što znanstveniku to ne donosi ništa po pitanju osobnog napretka. Kada sam počeo raditi na našem institutu, Hrvatska je u usporedbi s drugim zemljama iz srednje i jugoistočne Europe, bila manje proučavana. U tom trenutku bila su samo dva rada posvećena Hrvatskoj, izašla u posljednih 25 godina. I to su "Povijest Hrvatske", V.I. Frejdzona (2011.) i disertacija, a zatim i monografija, "Hrvatski nacionalni pokret krajem 1960.-ih i početkom 1970.-ih godina 20. stoljeća", I.V.Rudneve.

Krajem 2000.-ih, kada sam počeo raditi, počele su izmjene u metodologiji rada za razdoblje poslije 1991. u jugoistočnoj Europi. Do tada se povijest regije razmatrala isključivo u kontekstu jugoslavenske krize 1990.-ih, odnosno raspada Jugoslavije, oružanih sukoba itd. No, s vremenom pojavile su se nove generacije istraživača, za koje je jugoslavenska kriza postala povijesni događaj (odnosno, oni nisu bili neposredni svjedoci toga događaja, za razliku od starije generacije istraživača), te je postalo jasno, kako postoji potreba za detaljnijim proučavanjem država nastalih 1991. u navedenoj regiji. S time se bavi naš institut - u posljednih pet godina pojavio se čitav niz monografija posvećenih suvremenoj Sloveniji, Makedoniji, Bosni i Hercegovini. Nastavno na navedenu tendenciju, ja se detaljnije zanimam za Hrvatsku.

 

Koje su osnovne teme koje je knjiga obradila?

Pokušao sam izdvojiti najbitnije, osnovne događaje i pojave, koje bi na najbolji način predstavile suvremenu Hrvatsku za ruskog akademskog (a u budućnosti moguće i običnog) čitatelja. O čemu se radi? Kao dobar primjer ću navesti jednu tezu iz uvoda, gdje primijećujem kako je razdoblje koje je počelo 1991. najdulje razdoblje hrvatske državnosti u praktički 900 godina, odnosno od 1102. kada je srednjovjekovno hrvatsko kraljevstvo stupilo u uniju s ugarskim kraljevstvom. Ta opservacija (nadam se, korektna), prema mom mišljenju, je fundamentalna i na najbolji način daje do znanja koliko je bitna nezavisnost stečena 1991. godine. Na isti način je veća pažnja posvećena samom Ustavu u uvodnom dijelu, gdje su položeni temelji za ponovno uspostavu, ovaj put, moderne države. Pitanje ideologije nemoguće je proučavati odvojen od ličnosti Franje Tuđmana, kojemu se mora priznati da je uspješno uspio kombinirati akadamsku i poliitčku karijeru. Franji Tuđmanu je posvećen posebni, vrlo značajan paragraf.

Kako u Rusiji prikazuju rat?

Ponekad, naravno, pojavljuju se čudni članci, koji nisu ničim opravdani i ne temelje se na činjenicama. Treba razložiti "laprdala" od pravih stručnjaka, Wikipediju od znanstvenih istraživanja.

 

Pokazuju li hrvatski studenti interes prema Rusiji?

Interes postoji, no on je vrlo mali. Nije nam baš jasno što je tome razlog, no nema studentske razmjene. S drugim državama je sve daleko aktivnije i "plodonosnije".

 

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće