Ivana Peruško: Ljubav i mržnja rusko-hrvatskih odnosa

Ivana Peruško je nekoliko godina pisala knjigu o kulturnim odnosima između Rusije i Hrvatske u retrovizoru 20. stoljeća te je s osobitim interesom pratila što se događalo prije, a što poslije čuvenoga sukoba između Tita i Staljina. Upravo je 1948. godina bila prekretnica u odnosima između Rusije i Jugoslavije – te je godine Tito izrekao svoje čuveno ”Ne” i time promijenio odnose prema toj dalekoj zemlji za koju nas veže mnogo toga, htjeli mi to ili ne htjeli priznati. Brojni posjeti Rusiji, pretraživanje arhiva i traženje pravih ljudi urodili su plodom. Ivana Peruško je konačno našla bogatu književnu i filmsku građu koja je dugo vremena bila zaboravljena. Knjiga donosi brojne karikature, fotografije i druge zanimljive vizualne materijale.

- Ovo je politička knjiga bez politike. Moj je glavni zadatak bio ilustrirati kako se sukob odrazio u umjetnosti, tj. književnosti, kulturi, filmu. Cilj mi je bio ispričati jednu političku zavrzlamu kao svojevrsnu love story.

Arhiva

Koji su bili odnosi prije 1948. godine?

- SSSR je oslobodio Jugoslaviju od fašizma, osnovalo se društvo za kulturnu suradnju sa SSSR-om, socrealizam se pokušao nametnuti kao dominantna poetika. ”Uvozilo” se, u intelektualnom i kulturnom smislu, sve što je bilo sovjetsko. Film to najbolje pokazuje. Ruski redatelj Abram Room je 1946. godine je snimio prvi partizanski film "U planinama Jugoslavije". U Rusiji je postojala projugoslavenska književnost - Konstantin Simonov je, primjerice, napisao zbirku eseja o Jugoslaviji, pjesnik Nikolaj Tihonov je napisao stihove o Jugoslaviji, Zagrebu, Splitu i Jadranu, odnosno zbirku ”Jugoslavenska bilježnica” za koju je trebao dobiti Staljinovu nagradu za književnost. S druge strane, dio hrvatskih lijevih književnika bio je očaran revolucionarnim prevratom, novom Rusijom te je u nju i pohrlio. Upravo s tzv. izletima u Rusiju M. Krleže, A. Cesarca, ali i A. Cilige i K. Štajnera otvaram knjigu.

Osim toga, sovjetizacija se očitovala i u nazivima zagrebačkih ulica. Današnja Vukovarska ulica se poslije rata zvala Moskovski boulevard, a Trg kralja Petra Krešimira IV. neko je vrijeme bio Trg generalissimusa Staljina. Do 1991. godine je u Zagrebu, točnije u kvartu Trešnjevka, postojao niz ruskih ulica. Danas je ostala samo jedna. Nazivi ulica podložni su politici i dobar su pokazatelj kulturnog i povijesnog sjećanja.

Ivana Peruško

Russia Beyond

Što se dogodilo nakon 1948. godine?

- Počela je propaganda protiv Staljina u Jugoslaviji i protiv Tita u SSSR-u. U SSSR-u je izlazio iznimno popularan satirički časopis "Krokodil". Nakon 1948. godine "Krokodil" je započeo rat protiv Tita, pri čemu nije napadao cijelu Jugoslaviju, nego samo Tita. Moskovski su se karikaturisti obračunavali s donedavnim ”bratom” te su iz tjedna u tjedan objavljivali po jednu njegovu karikaturu. Tito je na njima bio najčešće prikazan kao juda, kao fašist i kao američki sluga. Pojavila su se mnoga antijugoslavenska djela, kao što je roman "Jugoslavenska tragedija" O. Maljceva. K. Simonov – onaj isti Simonov koji je pisao projugosalvenske eseje i priče – napisao je pamflet protiv Tita. Dakako, po Staljinovoj naredbi. No i u nas je bilo zanimljivo…

Dokad je sve to trajalo?

- Do Staljinove smrti. N. Hruščov je bio zaslužan za normalizaciju odnosa pa je zabranio sve antijugoslavenske tekstove, točnije sva djela i karikature koje su ismijavale J. B. Tita. 1960-e, 1970-e i 1980-e godine su bile politički korektnije, premda daleko od idealnih. Ipak, tada su se pojavili pokušaji zajedničke filmske produkcije. Sedamdesetih godina Predrag Matvejević nekoliko puta putuje u Rusiju i SSSR, razgovara s B. Okudžavom, piše pisma vlasti… sve će se to naći u njegovom sjajnom "Istočnom epistolaru". Sedamdesete su godine iznimno važne: A. Srnec nudi zanimljiv koncept Lenjinova spomenika, A. Petrović snima ”Majstora i Margaritu” te izlazi najbolje djelo o GULAG-u.   

Je li tada bilo slučajeva kritike SSSR-a?

- Da, naravno. Dovoljno je pročitati knjigu ”U zemlji velike laži” A. Cilige i ”7000 dana u Sibiru” K.  Štajnera. Štajnerov je slučaj strašan. Godine 1956. Vrhovni sud SSSR-a obnavlja proces protiv njega i presuđuje da je prvo suđenje Karlu Štajneru bilo fiktivno te da nisu postojali razlozi za njegovo uhićenje i osudu, te je pušten na slobodu. Rusiju je napustio 30. srpnja 1956. Iskreno govoreći, čini se da mi je Štajner o GULAG-u pisao bolje od hvaljenoga Solženjicina, s kojima nije dijelio političke stavove. Po svemu sudeći, Štajnerovo djelo valja čitati imajući na umu Varlama Šalamova, a ne Solženjicina. Solženjicin je stekao svjetsku slavu, no još je 1930-ih godina Ante Ciliga objavio prvo svjedočanstvo o Staljinovim logorima.

Što je najneobičnije što ste saznali dok ste pisali knjigu?

- Iznenadilo me, između ostaloga, da stariji naraštaj Rusa pamti neke narodne pjesme (tzv. častuške) o Titu iz 1960-ih godina, da pamti karikature pune mržnje, da su i Solženjicin i Aksjonov literarizirali Staljinovu mržnju prema Titu. Od bizarnijih pojava, mogu izdvojiti film ”Gol u Spaska vrata” (1991.) koji nas vraća u 1952. godinu, kada su održane Olimpijske igre u Helsinkiju.

Tada je između SSSR-a i SFRJ-a održana vrlo važna nogometna utakmica. Reuters ju je čak proglasio utakmicom stoljeća jer su se na finskom terenu zapravo susreli Josip i Josif, a ne nogometaši… Reprezentacija SSSR-a je izgubila, a Staljin je bio bijesan te je svima zabranio da pišu i govore o toj utakmici – bar tako tvrde neki izvori.

Od Oktobra do otpora: Mit o sovjetsko-jugoslavenskom bratstvu u Hrvatskoj i Rusiji kroz književnost, karikaturu i film (1917.–1991.) predstavit će se na 11. Subversive Festivalu u petak 18. svibnja 2018. u 17.30 u dvorani Müller kina Europa u Zagrebu (Varšavska 3).

Knjigu možete kupiti na prezentaciji sa 20% popusta za 135 kuna ili putem interneta.