Kako su sovjetska terenska vozila osvajala Južni pol

Tsy1980/Wikipedia
Sovjetski Savez je imao svoju verziju američke "antarktičke snježne krstarice". No ako je čuveni američkih div potonuo u snijegu, ruski polarni istraživači na ledenom kontinentu još uvijek voze sovjetske "harkovčanke".

SSSR je pedesetih godina zajedno s drugim državama počeo aktivno istraživati Antarktiku. Sovjetski znanstvenici su preuzeli istočni dio kontinenta i 1956. godine se pojavila stanica Mirni. Za samo dvije godine niklo je pet sovjetskih polarnih stanica.

Prijevoz je bio veliki problem za sovjetske stručnjake, jer obični traktori i kamioni u ovim ledenim uvjetima nisu funkcionirali. Bila su potrebna terenska vozila koja su u stanju doći do Južnog pola, što nije lak zadatak s obzirom na to da je stanica Mirni bila udaljena 2700 km.

Bilo je potrebno vozilo koje će izdržati temperaturu od minus 70 stupnjeva Celzija, koje će prijeći velike udaljenosti po snijegu i ledu, i biti privremeni dom i laboratorij znanstvenicima. Tako je nastao terenac "harkovčanka".

"Harkovčanka" je sovjetski odgovor američkoj "antarktičkoj snježnoj krstarici" koja se pojavila 30-ih godina. Američko vozilo bilo je pravi dom na kotačima. Mislilo se da će krstarica dugi niz godina presijecati Antarktik uzduž i poprijeko, ali prešla je samo 148 km i stala. Posada ju je morala zauvijek napustiti.

Novo sovjetsko vozilo je napravljeno na bazi teškog artiljerijskog traktora AT-T koji sa svoje strane potječe od tenka T-54. "Harkovčanka" je mogla vući 70 tona tereta. U dužini je imala 8,5 metara, u širini 3,5 m, u visini 4 metra. Kretala se brzinom od 5 do 11 km na sat.

Salon vozila je imao površinu od 28 metara četvornih i sve potrebno za duga putovanja: sekciju za vozača i navigatora, laboratorij, malu kuhinju, spavaću sobu za petero, toalet, menzu.

Pet ovakvih vozila je dopremljeno na Antarktiku pretkraj 1958. godine. Dogodine su se sovjetski polarni istraživači uputili na Južni pol. 27. rujna sve "harkovčanke" su napustile stanicu Mirni i krenule na zapad. Konvoj je prošao kroz stanice Komsomoljskaja i Vostok.

2700 km puta, a posebno posljednjih 1253 km od stanice Vostok do Južnog pola, prošli su vrlo teško: snježne oluje, nepoznati teritorij i opasne skrivene pukotine u ledu mogle su biti fatalne. U svojim memoarima sudionici ove ekspedicije Nikolaj Grušinski i Aleksandar Dralkin su pisali: "Beskrajni snježni ocean pred nama, a iza nas dva duboka traga koja su ostavila naša vozila. Prošli smo gdje nikada nijedan čovjek nije kročio. Mislili smo o tome da nas ti tragovi povezuju s prijateljima koji su ostali na stanici Mirni. Napredujući prema polu, nismo se osjećali usamljeno. Bili smo na stalnoj radio vezi sa stanicama Mirni i Vostok i uvijek smo znali što se događa na kopnu."

26. prosinca sovjetska ekspedicija je dospjela na Južni pol gdje ju je dočekao američki tim s obližnje stanice Amundsen-Scott. Čitavo putovanje je trajalo 89 dana i, nakon tri dana odmora na američkoj bazi, sovjetski znanstvenici su krenuli natrag.

Skoro 20 godina "habarovčanke" su bile glavno sovjetsko prijevozno sredstvo na Antarktici i povezivale su šest stanica na kontinentu. 1975. je dizajnirana naprednija "habarovčanka-2". Ova su vozila i danas glavno prijevozno sredstvo za članove ruske polarne ekspedicije. Osamdesetih godina su se pojavili planovi za "habarovčanku-3", ali nikada nisu realizirani zbog raspada SSSR-a.

Kad već govorimo o Antarktici, jeste li znali da su je Rusi otkrili dok su Amerigo Vespucci i James Cook samo nagađali da postoji? Pročitajte više o ruskoj ekspediciji Fadeja Bellinsgauzena i Mihaila Lazareva!

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće