Ako mislite da imate loš dan kada vam ručak koji ste naručili kasni, kada vam netko u metrou stane na prste, haljinu vam zalije kavom ili vam kolega na poslu uputi grubu riječ, bilo bi bolje da se zahvalite Bogu što niste rođeni prije sto godina u Rusiji.
Ruke vam se zacrvene i utrnu svaki put kada perete rublje u rijeci za vrijeme zime. Za to vrijeme mlađe dijete plače kod kuće. Još troje djece koja već umiju hodati razbježalo se svatko na svoju stranu. Ne bi bilo loše da im date nešto za jesti, ali prije toga morate oprati zdjele, naložiti vatru i na brzinu skuhati ručak.
Ne, to nije jedan dan iz života majke s puno djece. To je sumorna stvarnost života desetogodišnje djevojčice na ruskom selu prije 100 godina, kada se nije smatralo da je dječji rad eksploatacija i kada dob od deset godina nije pripadala djetinjstvu.
Ono što nam danas izgleda kao borba za preživljavanje nekada je bila obična svakodnevica.
Dok danas djecu ne bismo samu pustili u šumu čak ni opremljenu GPS-om, nekada je to bilo uobičajeno. Gusta šuma je vama i vašoj obitelji mogla osigurati mnoge blagodati. Djeca su u šumi sakupljala bobice, gljive, razno bilje i granje za potpalu. Brzo su morala naučiti kako se snaći u šumama i poljima.
Sve je počinjalo brigom o kokošima, a s deset godina djevojčica bi postupno bila osposobljena brinuti se o kravama ili kozama. Ona ih je muzla i vodila na pašu. Zato je morala ustajati u pet ujutro. Međutim, to je bilo sve što je ona radila oko stoke. Čišćenje štale, pranje i timarenje životinja bili su poslovi rezervirani za dječake.
Danas ovaj proces pomoću miksera traje samo 10-15 minuta, a nekada je trajao oko tri sata. Posao bućkanja maslaca samo uz pomoć kuhače bio je fizički zahtjevan, tako da su se svi smjenjivali, bar sve žene i djevojčice u obitelji.
Svi se vole ljeti brčkati u rijeci, čak i ako pritom moraju oprati rublje. Bila je to odlična zabava. Međutim, stvari su tijekom zime bile sasvim drugačije, a hladnoća je trajala šest mjeseci godišnje. Sirote djevojčice su išle prati prljavo rublje cijele obitelji, a zatim su ga vješale ukočenim crvenim prstima. To već nije bilo za uživanje.
Još jedna vještina kojom je morao ovladati univerzalni vojnik u suknji: desetogodišnja djevojčica je znala tražiti crve za pecanje.
Vjerovalo se da djevojčica treba sama ispresti, istkati i sašiti svoj miraz. Ovaj proces je zato počinjao u dobi od otprilike deset godina. Ona je tako do vjenčanja mogla napraviti impresivan miraz i učvrstiti svoj status dobre nevjeste.
Sve tkanine, ručnici, stolnjaci i drugi dijelovi miraza pravili su se ručno. S punih sedam godina djevojčica je znala vješto počešljati lan, od njega ispresti nit i namotati ga na preslicu. S deset godina je znala tkati na tkalačkom stanu i praviti pojaseve ili vezene ručnike. Po pravilu su sve žene u obitelji tijekom zime, kada u polju nije bilo mnogo posla, radile ručne radove.
Sa sigurnošću možemo reći da su se djeca nekada od rane dobi pripremala za roditeljstvo, s obzirom da je zadatak starije braće i sestara bio da čuvaju mlađu djecu. Čak i ako je među njima bilo samo nekoliko godina razlike. Primjerice, kada su svi odrasli radili u polju, netko je trebao paziti na djecu. U mnogim obiteljima je desetogodišnja djevojčica sama hranila bebu iz "bočice" koja se zvala "rožok" (a bila je napravljena od kravljeg roga). Također je pravila "dudu" od prožvakanog kruha i komadića tkanine. Ponekad je čuvala i djecu u susjednim kućama.
Održavanje čistoće u kući također je bilo vrlo važno. Djevojčice bi veoma rano naučile čistiti za sobom. Također su znale namještati krevete, istresati prostirke, prati podove i čistiti klupe...
Pročitajte i: Video: Pogledajte kako se Rusi čeliče od malih nogu
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
