Kako je Crvena armija pobijedila u Staljingradskoj bitci: Tri najvažnija faktora

1. Snažan sovjetski otpor

U ljeto 1942. godine bilo je gotovo nemoguće zaustaviti njemačku ofenzivu na Staljingrad. Berlin je težio tome da zauzme grad po svaku cijenu i prekine rusku opskrbu Volgom, i posebice opskrbu Moskve kavkaskom naftom. Sovjeti su mobilizirali sve svoje resurse kako bi se suprotstavili njemačkoj ofenzivi. Josif Staljin je u želji da podigne razinu borbenosti i discipline u vojsci izdao čuvenu Naredbu br. 227. On je optužio "pojedine glupane na fronti" koji "sami sebe tješe pričom da se mi možemo povlačiti dalje na istok" i izjavio kako je došlo vrijeme "da se završi s povlačenjem".

"Ni korak nazad! To treba biti naša glavna parola."

U kolovozu se povlačenje zaustavilo blizu Staljingrada. Tada se pojavila i parola "Za nas ne postoji zemlja s one strane Volge". Gradske vlasti su pozvale žitelje Staljingrada da pretvore "svaku zgradu, svako selo i svaku ulicu u neosvojivu tvrđavu". To je u velikoj mjeri i postignuto tako da su vojska i žitelji Staljingrada pružili neprijatelju izuzetno snažan otpor.

Jedan njemački časnik je kasnije ovako opisao Staljingradsku bitku: "Neprijatelj drži pod kontrolom pojedine teritorije tvornice 'Crveni oktobar'. Glavno gnijezdo otpora je Martenovski pogon. Zauzimanje tog pogona bi značilo da je Staljingrad pao... Zrakoplovstvo tjednima bombardira tu tvornicu... Tu nije ostalo ništa cijelo... Tri sata (su prošla), a pomaknuli smo se samo 70 metara! U tom trenutku je iznad tvornice ispaljena najprije crvena, a zatim zelena raketa. To znači da Rusi kreću u protunapad. Ne razumijem odakle Rusima toliko snage. Prvi put tijekom čitavog rata preda mnom je zadatak koji se jednostavno ne može riješiti... Sada je pogon ponovo u ruskim rukama..."

2. Masovno junaštvo

Snažan sovjetski otpor bi bio nemoguć bez masovnog junaštva branitelja Staljingrada. Medalju "Za obranu Staljingrada" dobilo je oko 760 000 sovjetskih vojnika. Preko 100 vojnika je nagrađeno najvišim zvanjem Heroja Sovjetskog Saveza koje se daje za izuzetnu hrabrost i požrtvovnost.

Kuća Pavlova, obična trokatnica, postala je simbol otpora crvenoarmejaca u Staljingradu. Branila su je samo 24 čovjeka, ali Nijemci je nisu uspjeli zauzeti tijekom tromjesečne ofenzive na grad. Vasilij Čujkov, jedan od zapovjednika sovjetske vojske u Staljingradu, rekao je da su Nijemci izgubili više ljudi pokušavajući zauzeti Kuću Pavlova nego prilikom zauzimanja Pariza.

Mamajev Kurgan je brdo koje dominira nad gradom i također je simbol herojskog otpora. Tamo su vođene posebno žestoke borbe. Onaj tko kontrolira ovo brdo kontrolira cijeli grad. Sovjetske trupe su branile svoje položaje na padinama brda tijekom čitave ofenzive. Deseci tisuća sovjetskih vojnika poginuli su u borbama za ovu kotu. Poslije borbi se ispostavilo da na Mamajevom Kurganu ima od 500 do 1250 gelera po četvornom metru.

3. Njemačke greške

Uspjeh sovjetske kontraofenzive koja je počela sredinom studenog bio je djelomično uvjetovan pogreškama njemačkog zapovjedništva. Prva greška je što je Wehrmacht precijenio svoj potencijal i pokušao istovremeno izvršiti dvije ofenzive: jednu na Kavkaz s ciljem da zauzme azerbajdžansku naftu, a drugu na Staljingrad. Tako su Nijemci razrijedili svoje snage. Kasnije je general-bojnik Hans Doerr napisao: "Staljingrad treba ući u povijest kao najveća greška koju su vojskovođe ikada napravile, kao najveće moguće zanemarivanje živog organizma vlastite vojske koje je ikada pokazalo rukovodstvo jedne države."

U studenom su Nijemci napravili još jednu grešku. U pokušaju da zauzmu Staljingrad oni su rastegli svoje položaje na krilima na stotine kilometara, kada su vidjeli da poslije njihove ofenzive Crvena armija nema dovoljno resursa za pružanje otpora. Loša okolnost za Berlin je bila u tome što su se ta krila sastojala od savezničkih trupa - Talijana, Mađara i Rumunja, a oni su ratovali lošije od Wehrmachta. Načelnik Glavnog stožera Wehrmachta Kurt Zeitzler kasnije je govorio kako je upozorio Hitlera da oko Staljingrada "postoji ozbiljna opasnost koju treba otkloniti". Na to mu je Hitler rekao da je Zeitzler "očajni pesimist".

Kako je istaknuo Zeitzler, važno je bilo i to što je ujesen 1942. godine borbena spremnost ruskih trupa bila daleko veća, a obučenost njihovih zapovjednika daleko bolja nego 1941. godine. Kada je sovjetska vojska prikupila potrebnu snagu, Crvenoj armiji je trebalo samo 4 dana da razbije neprijateljske redove i stegne u obruč oko 300 000 njemačkih vojnika.