Pod paljbom s mora i iz zraka:Kako su trgovački brodovi SAD-a dostavljali pomoć SSSR-u preko Arktika

Brod "Cornelius Harnett", Newport News, lipanj 1945.

Brod "Cornelius Harnett", Newport News, lipanj 1945.

Library of Virginia
Hrabro angažiranje britanske i američke mornarice u opskrbi sovjetske armije izvanredan je primjer suradnje SSSR-a i Zapada u zajedničkoj borbi protiv nacista. Russia Beyond objavljuje odlomak iz nedavno objavljenih memoara.

Premijer Velike Britanije, Winston Churchill okarakterizirao je to kao "najgore putovanje na svijetu". Mornari u skoro 80 konvoja su od kolovoza 1941. do svibnja 1945. godine riskirali život kako bi pomogli sovjetskom narodu. Herman Melton, američki sudionik događaja koji su odnijeli mnoge živote na zamrznutom Arktiku, objavio je memoare o tom strašnom razdoblju u knjizi "Rat za slobodu: Memoari inženjera trgovačkog broda, 1942.-1945.".

Melton piše kako je kao ročnik američke Akademije trgovačke flote poslan na brod klase Liberty "Cornelius Harnett". Opisuje svakodnevni život posade i dane provedene u luci u Murmansku. Iznosi i pojedine nedovoljno poznate činjenice o konvojima.

Herman Melton, srpanj 1943.

***

Anderson [glavni inženjer] mi je pomogao da shvatim svu ozbiljnost našeg putovanja. U tom trenutku je SSSR u ratu bio natjeran uza zid. I Lenjingrad i Staljingrad su bili u obruču njemačke vojske. Dopremanje robe u Murmansk bilo je od vitalne važnosti za opstanak Rusije. Bez savezničkih brodova natovarenih proizvodima američke industrije Sovjetski Savez ne bi se mogao obraniti od njemačke invazije. Josif Staljin je tražio pomoć, a Roosvelt je vršio pritisak na premijera Velike Britanije, Winstona Churchilla da osigurava američke trgovačke brodove kako bi SSSR mogao i dalje ratovati. Situacija je bila toliko teška da je u ljeto 1942. godine Churchill pisao Admiralitetu kako će idući konvoj "biti opravdan ako polovica [brodova] stigne na odredište. Neuspjeh s naše strane u tom pokušaju bi oslabio naš utjecaj na oba naša glavna saveznika".

Konvoj RA-53 isplovljava iz Kolskog zaljeva, 1. ožujak 1943. godine.

Brodovi su bili natovareni svakom vrstom robe, od obuće do lovačkih zrakoplova. Ova plovidba je bila najopasnija za mornare trgovačkih brodova u Drugom svjetskom ratu. Od 800 brodova, koliko se otisnulo na put Murmanska, 97 nije stiglo na odredište i vraćeno je nazad. Jake bure, led, mine, oružani sukobi, požari, podmornice i Luftwaffe učinili su svoje. Oko 3000 savezničkih mornara je poginulo u sjevernim ruskim konvojima. Postoje izvanredna svjedočanstva iz rata koja pokazuju koliko je bila grandiozna naša podrška Sovjetskom Savezu u ovim plovidbama za Murmansk.

Brodovi sjevernih ruskih konvoja prevezli su 3.9 milijuna tona materijala iz savezničkih zemalja u Sovjetski Savez. Gotovo četvrtina ukupne američke pomoći Sovjetima prevezena je kroz uske prolaze u arktičkim konvojima. Prije završetka rata Amerika je dopremila Sovjetskom Savezu 14 795 zrakoplova, 7 537 tenkova, 471 257 kamiona, terenaca, traktora i motocikala, 11 155 vagona i 1 981 lokomotivu. Brod "Cornellius Harnett" je prevozio parnu lokomotivu s ciljem da se ona iskoristi za dalju dostavu vojne tehnike iz Murmanska na front. Potreba za parnom lokomotivom bila je toliko velika da su i dva druga broda u konvoju (jedan od njih je bio "Nicholas Gilman") također nosila parne lokomotive u nadi da će bar jedna od njih stići na odredište.

Karta Joshue Smitha.

Konvoji su u Sjevernu Rusiju prevezli i 345 000 tona streljiva i eksploziva. I mi smo na "Harnettu" imali eksploziv ispod palube, tako da je naš rizik bio vrlo velik. Malo šta ostane od takvog broda poslije detonacije eksploziva kada ga pogodi torpedo. To sam shvatio kada sam bio na Filipinima 1944. godine.

Što su opasnosti postajale veće, ja sam sve više nalazio utočište od straha u učenju. Ono je pomagalo da bar nakratko ne mislim o opasnostima sa kojima sam suočen. Podrazumijeva se, bilo je i mirnih trenutaka. I uz hladnoću od koje se smrzavala krv u žilama, dok sam stražario na palubi često sam bio oduševljen polarnom svjetlošću koja se prelijevala svim duginim bojama. Ubrzo zatim je "Harnett" upoznao i drugu vrstu vatrometa.

<…>

Tokom mog posljednjeg izlaska na kopno u Murmansku 27. veljače bio sam svjedok razornog napada njemačke "štuke" na trgovački brod "El Oriente". Nikoga nije bilo osim mene, a ja sam morao proći kroz mnogobrojna vrata kako bih napustio dokove. Na svakima je stajala žena s puškom i bajonetom, i činilo se da svaka od njih na engleskom zna samo frazu "Vaša propusnica, druže!". Kada sam prošao posljednja vrata i izašao na gradske ulice stigao sam do uzvišice iznad luke. Dok sam promatrao dokove čuo sam zastrašujuće brujanje njemačke "štuke" koja je pikirala s moje lijeve strane. Bomba je pogodila zapovjednu kabinu broda "El Oriente", izbacila ga iz stroja i ubila četiri pripadnika naoružane garde. Drhtao sam od straha jer je "El Oriente" stajao u istom doku kao i "Harnett". Brod je ipak nekako popravljen na vrijeme, tako da se pridružio našem konvoju koji je otplovio tri dana kasnije.

Napad njemačke

James Harcus na britanskom trgovačkom brodu "Ocean of faith" također u svom dnevniku spominje bombardiranje broda "El Oriente", nazivajući ga "Lorentis".

Subota, 27.

Danas je bio predivan sunčan dan. Bilo je tiho kada smo čuli brujanje aviona. Jedna bomba je pala blizu nas s desne strane, a druga na brod koji smo u četvrtak ostavili na doku. Neki dečki su nam rekli da je to bio brod koji je stao na naše mjesto, "Panamski Lorentis". Pogođen je u krmu. Kažu da je nekoliko ljudi poginulo.

Kasnije, kada je "Ocean of faith" prebačen u drugu luku, Harcus je ispričao kako su četiri njemačka zrakoplova napala Murmansk bacajući mine u rijeku, zbog čega je luka zatvorena sve dok minolovci nisu očistili kanal.

Ruševine Murmanska poslije Drugog svjetskog rata.

Murmansk je bio pun žena koje su radile na utovaru i istovaru ovih brodova. Radile su 24 sata dnevno. Nisu se družile s nama, niti su reagirale na izraze naklonosti. Kao, uostalom, i ono malo muškaraca koje smo sreli. Svi zdravi ljudi su bili na frontu.

Vjerujem da su mnogi ruski radnici bili politički zatvorenici, da su prisiljeni na ropski posao i da su gladovali. Kasnije sam čuo priču o istovaru robe s "Harnetta" gdje je spomenut radnik koji je uhvaćen kako jede meso iz konzerve koja se otvorila kada je jedan dio tereta pao na zemlju. Kada je gladni radnik pokušao uzeti sadržaj konzerve, čuvar ga je ubio na licu mjesta. Takve priče su dosta doprinosile turobnoj atmosferi koja se osjećala u Murmansku.

Svečanost uručivanja nagrada, Veleposlanstvo Ruske Federacije u Washingtonu, 8. prosinac 1992.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće