Poljska i Kavkaz - najteži pravci širenja Ruskog Carstva

Sukob s Poljskom

Poljske trupe su početkom 17. stoljeća zauzele Kremlj, a poljski kralj je pretendirao i na rusko prijestolje. Međutim, situacija se preokrenula već u narednom stoljeću. Poljsko-Litavska Unija je bila znatno oslabljena stalnom unutarnjom političkom nestabilnošću, tako da su strane sile, uključujući i Rusiju, lako njome manipulirale.

Carica Katarina je angažirala svog najboljeg vojskovođu Aleksandra Suvorova da uguši Kościuszkov ustanak.

Joseph Kreutzinger/Javna domena

Ruski carevi su uglavnom bili zadovoljni takvim stanjem, jer je u redovima poljskog plemstva proruska struja bila vrlo jaka. Pruska i Austrija su inzistirale na podjeli Poljske, i Katarina Velika je 1772. godine prihvatila njihove planove.

Podjela, međutim, nije bila trajno rješenje. Ona je izazvala nestabilnost koja je zatim dovela do velikog Poljskog ustanka 1794. godine na čelu s Tadeuszom Kościuszkom, čuvenim generalom koji se zajedno s Georgeom Washingtonom borio u ratu za neovisnost Amerike. Povjesničar Andrej Burovski ističe da je u usporedbi s velikim europskim silama Poljska izgledala kao dijete koje se bori protiv odraslih ljudi.

Kościuszkov ustanak je razgnjevio Ruse kada su Poljaci uništili ruski garnizon u Varšavi. U četvrtak uoči Uskrsa, u travnju 1794. godine, poljski revolucionari su se brutalno obračunali s Rusima.

"Poljaci su upadali svuda gdje su pretpostavljali da bi mogli biti Rusi, i sve su ih pobili. Nisu ubijali samo Ruse. Dovoljno je bilo uperiti prst u nekoga iz gomile i reći da je naklonjen Rusima, pa da i njega ubiju", pisao je povjesničar 19. stoljeća Nikolaj Kostomarov.

U crkvama je pobijeno mnogo nenaoružanih ljudi. Sve u svemu, poginulo je oko 2200 vojnika i časnika. Na Uskrs je sličan masakr organiziran u Wilnu (danas Vilniusu u Litvi).

Suvorov zauzima Prag, predgrađe Varšave, 4. studenog 1794.

Carica Katarina je angažirala svog najboljeg voskovođu Aleksandra Suvorova da uguši ustanak. Iako su njegove trupe bile u manjini, ustanici su poraženi. Suvorov nije napao cijelu Varšavu, nego samo jedan rajon, ali tu je bilo mnogo žrtava, tako da su se Rusi osvetili za travanjske događaje.

Kad je ugušen ustanak, došlo je do treće i posljednje podjele Poljske, poslije čega ona preko 100 godina nije postojala kao država. Pa ipak, u narednom stoljeću je bilo mnogo poljskih ustanaka čiji je cilj bio preporod zemlje, što je neprekidno stvaralo glavobolje ruskim vlastima.

Kavkaski rat

Kavkaski rat je trajao skoro pola stoljeća, od 1817. do 1864. Tri ruska cara su pokušavala odnijeti konačnu pobjedu u neprekidnim borbama.

Kavkaski rat je trajao skoro pola stoljeća.

Aleksandar Kozlov

Rusija se odlučila posvetiti Kavkaskoj regiji početkom 18. stoljeća kada su gruzijski knezovi zamolili Peterburg da ih zaštiti od Osmanskog Carstva i Irana. Rusija je tijekom te intervencije uspostavila kontrolu i nad teritorijem današnjeg Azerbajdžana. Da bi ruske trupe stigle do gruzijske i azerbajdžanske zemlje bili su im potrebni sigurni putevi kroz područja u kojima su živjeli drugi kavkaski narodi.

Po riječima abhaskog povjesničara Georgija Ančabadzea, "geopolitički kontekst je bio jedini faktor koji je potaknuo Rusiju da krene u Kavkasku regiju, a zatim i na jug prema toplom moru". On ukazuje na važnost činjenice da su se za kontrolu nad ovom regijom borile Rusija, Iran i Turska.

Zašto je rat toliko dugo trajao? Nije bilo nijednog konflikta s narodima Kavkaza, ali se zato mnogo ratovalo protiv raznih manjih grupacija. Pored toga, trajanje Kavkaskog rata se objašnjava kulturom planinskih naroda. Povjesničar Jakov Gordin kaže da je rat potrajao zbog ukorijenjenog običaja kavkaskih naroda da vrše naoružane pljačkaške upade i da od toga žive. To je bio običaj od kojeg se dugo nisu mogli odviknuti.

Rusija je vršila stalni pritisak na narode Kavkaza kako bi izvojevala konačnu pobjedu.

Franz Roubaud/Javna domena

Iznenadni napadi na ruske doseljenike i trgovce bili su osnovni izvor prihoda lokalnih plemena na području gdje su prirodni resursi oskudni, a zemlja nije pogodna za zemljoradnju. Povjesničar Andrej Burovski dodaje da su ti napadi s vremenom postali dio lokalne svakodnevice.

Imam Šamilj je bio najpoznatiji vođa kavkaskih plemena. Pod njegovim vjerskim i političkim vodstvom Čečeni i Dagestanci su od sredine 1830-ih do kraja 1850-ih pružali žestok otpor ruskim trupama.

Da bi izvojevala pobjedu Rusija je vršila stalni vojni i ekonomski pritisak na lokalno stanovništvo. U ovom dugotrajnom ratu je bilo na stotine žrtava s obje strane.

Pročitajte i: 5 najgorih vojnih poraza u ruskoj povijesti