Ranjeni čovjek, koji kleči na ulici, moli ljude da nastave svoju svetu borbu, tik prije nego što će umrijeti. Beskrajna rijeka ljudi, penje se na divovska vrata i napokon ulaze u samu zgradu. Revolucija je pobijedila i čuju se uzvici "hura!", koji zrakom odjekuju poput grmljavine.
Ovako je Sergej Eisenstein, poznati sovjetski filmski redatelj, zabilježio ključne trenutke Oktobarske revolucije i osvajanja Zimske palače - stare rezidencije obitelji Romanov u Petrogradu; u svome filmu Oktobar: Deset dana koji su potresli svijet (1928.). Radi se o legendarnoj sceni, prepunim strasti.No, ima jednu manu, a to je da se ništa od toga nije dogodilo u stvarnosti.
Vlada u nevolji
Global Look Press
U stvarnosti, događaj je bio manje herojski. Do 6. studenog 1917. ( 25. listopad po Julijanskom kalendaru koji se koristio u Rusiji do 1918. godine ), tehnička vlada koja je vladala Rusijom nakon što je Nikolaj II. maknut s vlasti u ožujku, bila je u lošoj poziciji.
Bez mogućnosti da donese značajnije promjene i suoči se sa sverastućim protestima, gubila je kontrolu nad vlasti čak i u u glavnom gradu. Tada je Petrogradska garnizon već bila nezadovoljna s Aleksandrom Kerenskim, načelnikom tehničke vlade. Nekoliko tjedana prije, pokušao je poslati trupe koje su bile stacionirane u glavnom gradu, na prvu liniju fronta u Prvom svjetskom ratu koji je još uvijek bijesnio. Vojnici, koji su se odbili boriti, predali su se. Sve više ih je odlućilo podržati radikalne boljševike, kojima je trebalo još odmetnika. Od 4. do 5. studenog, boljševici na čelu s Vladimirom Lenjinom i Lavom Trockim postupno su preuzeli vlast nad gradom.
Promjena režima
Global Look Press
Događaj je izgledao više kao promjena straže nego kao revolucija. U sjedište su stigli naoružani revolucionari, a vojnici su sažeto odgovorili: "Privremena vlada je svrgnuta. Sada moć pripada radnicima i seljacima koje zastupaju Sovjeti." Sovjete su izabrali ljudi s dna društva, gdje su boljševici imali snažnu podršku.
Vojnici, koji nisu bili pretjerano željni da vladi pruže podršku, brzo su promijenili stranu. Uoči revolucije, Kerenski gotovo da nije imao preostalih trupa. Napustio je Petrograd rano ujutro 6. studenog kako bi okupio dio preostalih lojalnih pukovnija s bojišnica. U tome neće uspjeti.
Zatišje pred buru
U međuvremenu je ostatak vlade pokušavao zaštititi ključne zgrade koje su ostale pod njihovom kontrolom. Popis je u tom trenutku bio kratak, a sastojao se samo od Zimskog dvorca. Mobilizirali su sve koje su mogli, uključujući junkere (pitomce vojne akademije u carskoj Rusiji) i ženski bataljun.
"Još uvijek nije jasno koliko je ovdje bilo vojnika, u i oko palače, negdje između 500 i 700 ljudi", rekla je za stranicu Lenta.ru ruska povjesničarla Julija Kantor. "Oni su s vremena na vrijeme odlazili i vraćali se."
Do te su noći pristaše boljševika, odnosno njihove vojne jedinice (Crvena garda), okružile dvorac. U 21.40 je krstarica Aurora, usidrena u Nevi, ispalila signalni plotun kojim je naredila početak napada.
Licem u lice
Zimski se dvorac od pada monarhije više nije koristio kao rezidencija za plemstvo, već kao sjedište vlade i bolnica. Ovdje su stigle brojne trupe ozlijeđene na bojišnicama Prvog svjetskog rata, jer je dvorac bio prostran. Neki od ovih ranjenih vojnika su stradali kada je boljševička artiljerija počela bombardirati dvorac iz Petropavlovske tvrđave s druge strane Neve.
Global Look Press
Osim toga je napad uglavnom bio tih i više je nalikovao brzom osvajanju zgrade. Budući da je dvorac bio pod napadom, skupina od oko desetak ljudi, predvođena boljševičkim vojnim vođom Vladimirom Antonovom-Ovsejenkom, uvukla se u dvorac kroz otvorena i nezaštićena vrata u stražnjem dijelu zgrade.
Nakon nekoliko sati koje je provela motajući se po velikoj zgradi, skupina je nabasala upravo na kabinet u kojem su svi ministri održavali sastanak. Iz razloga koji ostaju nepoznati, soba nije bila pod stražom. Antonov-Ovsejenko je odmah uhitio ministre, istodobno obećavši sigurnost svima koji su branili dvorac, ukoliko polože oružje.
Pavel Žukov / RIA Novosti
Finale
Odlučili su se za metodu „manje je više“, tako da je osvajanje prošlo gotovo bez krvi. Kao što tvrdi povjesničar Boris Sapunov, „sovjetski su čelnici imali temelja tvrditi da je Oktobarska revolucija najmanje krvavi ustanak u povijesti europskih ustanaka“. Privremena vlada u Petrogradu je završila tiho i bez ozbiljne borbe.
Međutim, među žrtvama osvajanja dvorca bio je i prekrasni vinski podrum. Kako bi spriječio opijanje među vojnicima, Antonov-Ovsejenko je naredio da se podrum uništi. Crveno vino je teklo ulicama i nestajalo u odvodima, nadahnjujući legende o tome da je u borbi proliveno jako puno krvi. Zapravo će krv biti prolivena tek kasnije.
Global Look Press