ARA General Belgrano je bila krstarica argentinske mornarice koja je prethodno, pod američkom zastavom i pod imenom USS Phoenix, sudjelovala u Drugom svjetskom ratu. Ovaj je brod preživio poznati japanski napad na Pearl Harbor te je sudjelovao u mnogim pomorskim kampanjama u Tihom oceanu sve do predaje Japana.
Pod argentinskom zastavom
Krstarica je 1951. prodana Argentini i služila je pod imenom ARA 17 de Octubre (17. listopada). Četiri godine kasnije, 16. rujna 1955., dobila je novo ime General Belgrano (C-4), u čast generala i odvjetnika Manuela Belgrana, junaka nezavisnosti Argentine koji je 1799. osnovao Pomorsku školu ove zemlje.
Javna domena
Dvadeset sedam godina kasnije, 16. travnja 1982., pod zapovjedništvom Héctora Bonzoa krstarica je plovila prema otoku Isla de los Estados, u Ushuaiu, kako bi vršila nadzor i presretanje neprijateljskih jedinica. Argentinska vojna hunta istog je mjeseca okupirala Falklandske otoke. Ni jedna ni druga država nisu dale službenu izjavu o ratu, no Britanci su počeli obnavljati svoju koloniju u južnom Atlantiku za što su tamo poslali svoja vojna sredstva.
Javna domena
Potonuo je!
Zapovjednik Chris Wreford-Brown na nuklearnoj podmornici HMS Conqueror naredio je 2. svibnja napad na krstaricu ARA General Belgrano. Zastarjeli argentinski brod nalazio izvan zone isključenja od 200 nautičkih milja oko spornog južnog arhipelaga, koju je proglasilo samo Ujedinjeno Kraljevstvo. Kapetan podmornice, koji je argentinski brod pronašao zahvaljujući informacijama koje je dobio s američkog satelita, primio je naredbu iz rezidencije britanske premijerke Margaret Thatcher (u Chequersu, blizu Londona), gdje je ona sastančila sa svojim ratnim kabinetom.
Dva torpeda Mark VIII pogodila su brod koji je počeo tonuti u 16:15 sati tog olujnog poslijepodneva. Na brodu se nalazila posada koja je brojala 1091 člana. Jedan od njih, Alejandro Perez, rodom iz Berazateguija, kasnije je za časopis Diario Popular rekao:
„Nismo znali što da radimo, nismo znali gdje smo zadobili udarac. Prije bilo kakvo odluke smo čekali naredbu koja nikad nije stigla jer su torpeda prekinula rad svih generatora.“
AP
Posadu je trebalo evakuirati. Tenor Darío Volonté se za časopis La Nacion prisjetio užasnih trenutaka u kojima je posada broda tražila izlaz iz te smrtonosne zamke:
„Dobro se toga sjećam. Izlazili smo i grabili one koji su bili ozlijeđeni…”
Brod je u potpunosti potonuo u 17 sati. 323 Argentinca nisu uspjela preživjeti (procjenjuje se da je udar prvog torpeda ubio 274 člana posade), drugi su stradali od ozljeda i hipotermije. Mnogi preživjeli argentinski mornari morali su provesti sate, a neki i više od jednog dana, plutajući na pretrpanom čamcu, tijekom žestoke oluje na temperaturi ispod ništice.
Spašavanje
Četiri zrakoplova i argentinski brodovi Gurruchaga, Bahía Paraíso, Bouchard i Piedrabuena zaputili su se na područje potonuća kada su dobili vijest o tragičnom gubitku Belgrana. Usred oluje koja je šibala južnim Atlantikom trebalo je prvo locirati očajne mornare.
U zoru 5. svibnja prvi preživjeli stigli su u luku Ushuaia. Potraga za izgubljenima mornarima i tijelima pokojnika nastavljena je do 9. svibnja. Sveukupno su spašena 793 člana posade.
Ruski brod koji je pokušao spasiti argentinske živote
Nekoliko ribolovnih brodova, koji su saznali za potonuće, poslalo je radiograme brodovlasnicima u SSSR-u koji su se već obratili Ministarstvu vanjskih poslova i dobili dopuštenje ministra ribarstva Ruske Federacije Vladimira Kamenceva.
Brod BMRT Belokamensk, pod zapovjedništvom kapetana Revkova, bio je prvi koji je stigao na to područje. Spekuliralo se da je to bio špijunski brod, no to nikad nije potvrđeno. Ako to i jest bio špijunski brod, onda je on prekinuo svoju navodnu špijunsku misiju kako bi surađivao s Argentincima u spašavanju ljudi tijekom čitavog tjedna. Inženjer broda, dr. Vasilij Terentijev, kasnije je govorio: „Nismo imali nade, jer temperatura vode nije porasla iznad 7 °C, nitko nije mogao preživjeti tako dugo.“
Javna domena
Jedino što su ribari mogli spasiti od valova bili su leševi trojice mornara u crvenim prslucima za spašavanje i tri plutajuća prsluka. Tijela nesretnih pomoraca bila su u užasnom stanju - galebovi su im pojeli oči i usne. Bili su premješteni u hladnjaču kad je stigla zapovijed iz Moskve da se potrga zaustavlja. Ruski brod je otišao do najbliže luke u Argentini gdje su im naredili da se ne iskrcaju. Ne treba zaboraviti na to da, iako je u Falklandskom ratu SSSR primijenio načelo „neprijatelj mojeg neprijatelja je moj prijatelj”, argentinska desničarska diktatura i sovjeti nisu mogli biti u neprijateljskijim odnosima. Prema pisanju Dmitrija Tatarkova u svom radu „Sukob u južnom Atlantiku: Falklandski rat”, spašena tijela bila su prebačena na argentinski brod koji ih je odveo u luku.
Unatoč političkim razlikama, agencija TASS je objavila sljedeći zapis prilikom primanja informacija o napadu na argentinski brod:
„Sovjetski savez se protivi kolonijalizmu u bilo kojem obliku i uvjeren je da je obnova kolonijalnog statusa na Falklandskim otocima nedopustiva. Otoci pripadaju Argentini, i SSSR se protivi agresivnom i kolonijalističkom stavu Londona iskazanom u vojnoj avanturi Margaret Thatcher i njezine konzervativne vlade”.