Merkel ispituje granice Putinovog strpljenja

Merkel i Putin nakon konferencije za novinare u Sočiju, 2. svibnja /

Merkel i Putin nakon konferencije za novinare u Sočiju, 2. svibnja /

DPA/Global Look Press
Dva kruga razgovora između Vladimira Putina i njemačke kancelarke Angele Merkel u Sočiju mogla bi se ocijeniti kao skromno "zagrijavanje" zahlađenih odnosa, kada ne bi bilo novog Berlinskog zida koji Europska unija ne prestaje podizati oko Rusije.

Susret se odvio nakon dvije godine otuđenja i redovitih verbalnih prepucavanja na summitima, usmjerenima na „kartu puta“ sporazuma iz Minska u vezi rješavanja situacije na istoku Ukrajine. Čini se da bi se odnosi između njemačke kancelarke Angele Merkel i predsjednika RF Vladimira Putina mogli polako početi odmrzavati. Ipak, Rusi smatraju da moraju biti jako oprezni.

Kao razlog za razgovor dvaju čelnika na visokoj razini poslužile su pripreme za summit G20 u Hamburgu u srpnju. Prvi posjet Angele Merkel Rusiji od 2015. godine mogao bi signalizirati obnavljanje dijaloga, no ozbiljne prepreke i dalje postoje.

 

Crvene linije koje je nemoguće prijeći

Merkel i Putin su raspravljali o klimavoj završnoj fazi (je li zaista završna?) građanskog rata u Siriji, zastoju u vezi daljnjeg udaljavanja samoproglašenih republika u Donbasu i središnjih kijevskih vlasti, borbi protiv međunarodnog terorizma i lošem stanju bilateralnih odnosa.

Moskva i Berlin također ne vide na isti način i zakonitost referenduma na Krimu, gdje je 95% stanovnika glasovalo za ponovno prisajedinjenje Ruskoj Federaciji.

Uoči posjeta Angele Merkel Sočiju, glasnogovornik ureda njemačke kancelarke Steffen Seibert je jasno dao do znanja da „postoje dvije teme koje otežavaju odnose… aneksija Krima, u suprotnosti s međunarodnim pravom, i destabilizacija istočne Ukrajine“ od strane, kako je on to sročio, „proruskih“ snaga.

Nakon povećanja uloga, postalo je jasno da je Putinova želja da "potpuno normalizira" bilateralne odnose, koju je izrazio tijekom sastanka s njemačkim ministrom vanjskih poslova Sigmarom Gabrielom u ožujku, bila samo jednostrana pusta želja.

Nijedna strana nije mogla prijeći određene crvene linije. Moskva je bila zabrinuta oko njemačke avanturističke politike, koja je 2014. godine ulog stavila na državni udar u Kijevu kako bi Ukrajinu približila Zapadu kao alternativu jednoj uravnoteženijoj političkoj liniji.

Status članice EU trebao je Ukrajini biti dodijeljen na račun ukrajinske povijesne, kulturne i ekonomski uzajamno korisne integracije s Rusijom.

„De facto“ podršku Berlina „promjeni režima“ u jednoj europskoj zemlji Moskva je vidjela kao kratkovidno egocentrično kršenje međunarodnog prava. Ono je uzrokovalo da se industrijaliziranije i tehnološki naprednije regije Donbasa pobune protiv stranih uplitanja u ukrajinske unutarnje poslove.

Osim toga, tu je i sporno pitanje tzv. "aneksije" Krima koje izaziva napetosti.

Nakon što je Skupština Kosova 17. veljače 2008. usvojila deklaraciju o neovisnosti na sastanku kojem je nazočilo 109 od 120 zastupnika, Njemačka je prihvatila nastanak nove države iako je ista još formalno bila pokrajina Srbije.

Moskva i Berlin također ne vide na isti način i zakonitost referenduma na Krimu, gdje je 95% stanovnika glasovalo za ponovno prisajedinjenje Ruskoj Federaciji. S obzirom na presedan Kosova, njemačka vlada ima moralno upitne dvostruke standarde.

 

Trump na umu

Treća je strana na susretu u Sočiju, nevidljiva no sveprisutna, bio američki predsjednik Donald Trump. Nakon što je na poticaj svoje kćeri Ivanke impulzivno bombardirao vladinu zračnu bazu u Siriji zbog od strane međunarodnih inspektora još neistraženog kemijskog napada, Trump je dokazao da zaista jest nepredvidljivi „novi šerif u gradu".

To se ispostavilo na tragu prilično neuvjerljivih rezultata koji su uslijedili nakon prvog susreta između Merkel i Trump, koji je bio preopterećen američkim zahtjevima, uputama EU i posebice Njemačkoj, i neslaganja oko pitanja izbjeglica, sporazuma o slobodnoj trgovini i američkoj predanosti NATO-u.

Zbunjujuće američko zveketanje oružja u sjeveroistočnoj Aziji protiv Sjeverne Koreje, najvjerojatnije usmjereno prema Kini, ostavila je Južnu Koreju i Japan u dubokoj, iako skrivenoj tjeskobi oko tog hoće li „novi šerif u gradu“ dignuti u zrak njihovo susjedstvo.

Europa je uzela u obzir to pokazivanje mišića te je nije utješilo ono što je vidjela. Razumljivo, dok raspravljaju o ozbiljnim regionalnim sukobima, a postoji ih mnogo, Merkel i Putin sada moraju u obzir uzeti i Trumpa kao nepredvidivi faktor koji ne mogu kontrolirati.

 

Jesu li spremni suočiti se s nepredvidivim?

Kao što je bilo predviđeno, susret u Sočiju nije doveo do velikog obrata. Nije se niti očekivalo da će biti prekretnica u odnosima između Njemačke i Rusije.

Ipak, susret u Sočiju je bio više od praznih priča. Bilo je to pravodobno provjeravanje namjera uslijed povećanog rizika da zapadni političari i mediji padu u zamku vlastitih ratobornih i neodgovornih predviđanja nametnutog Trećeg svjetskog rata.

Pomisao na još jedan svjetski rat – tako opasno popularna kod spin doktora u 'globalističkim' medijima – mogla bi odgoditi pucnje dužničkog mjehurića SAD-a i spriječiti porast popularnosti nezapadnih centara ekonomske i geopolitičke moći.

No prije svega je summit u Sočiju trebao testirati pragmatizam i strpljivost pristupa Berlina i Moskve u kontekstu otežavajuće nepredvidljivosti globalne politike..

Više