Zašto su Rusi tako namrgođeni?

2. svibnja 2017. Oleg Egorov
Zašto Rusi često izgledaju mrzovoljno i rijetko se smiješe?
Why Russians are gloomy
Izvor: Varvara Grankova

U romanu Anatolija Marijengofa „Cinici“ (1928.) glavni lik razmišlja o tome zašto je nemoguće prisiliti Ruse da budu namiješeni i prijateljski nastrojeni. „Ako je za vjerovati cijenjenom engleskom diplomatu, Ivan Grozni je pokušavao naučiti moje pretke da se smiješe, - prisjeća se junak. – Stoga je tijekom šetnji i izleta naređivao da se 'odrubljuju glave onima na koje naiđe, a čiji mu se izrazi lica ne bi svidjeli'. No, zaključuje on, čak su i takve drastične mjere bile uzaludne: 'Naše je raspoloženje i dalje mračno.'“

Marijengof je priču s Ivanom Groznim izmislio – car je bio okrutan, ali teško da bi mu sinulo da odrubljuje glave zbog odsustva osmijeha, jer ni sam nije bio najveseliji čovjek na svijetu. No, predodžba o Rusima kao mračnom narodu kod kojeg se rijetko može sresti osmijeh postoji odavno, a dijele je i sami Rusi. Tako je publicist Georgij Bovt napisao: „Čak i novogodišnja čestitka narodu, bilo da je čita glavni tajnik Komunističke stranke ili predsjednik, stiže s izrazom lica koji bi više odgovarao izražavanju sućuti.“

 

Osmijeh nije za svakoga

Bovt nije sam u svom uvjerenju. Profesor Voronješkog sveučilišta Iosif Sternin kaže: „Rusi su s točke gledišta Europljana turobni, mrzovoljni, nenasmiješeni“. A slavistica iz Njemačke Katarina Wenzl, koja je u Rusiji živjela 1990-ih, se prisjetila kako je majci koja joj je dolazila u posjet govorila: „S takvim osmijehom će s udaljenosti od stotinu kilometara vidjeti da si strankinja“. Zašto se Rusi ne smiješe na ulici?

Psiholog Pavel Ponomarjov je u razgovoru za RBTH Hrvatsku rekao da se radi samo o osmijehu u javnosti, upućenom strancima. Rusi se, kao i drugi ljudi, spremno smiješe prijateljima ili sami sa sobom, kada su dobro raspoloženi. Ono što nije prihvaćeno je nasmiješiti se strancu s kojim ste se slučajno pogledali.

Za Ruse je osmijeh nešto posebno i vrlo vrijedno, nešto što nije tako lako dobiti, smatra Iosif Sternin: „Osmijeh bi trebao biti iskreni odraz dobrog raspoloženja i dobrog odnosa.“

 

Oprezni Rusi

Sve se svodi na razliku u kulturnim kodovima Rusa i građana zapadnih (i nekih istočnih) zemalja, kaže Ponomarjov. "Imamo drugačiju percepciju osmijeha“, objašnjava. „Na Zapadu je, primjerice, osmijeh zajednički signal za pokretanje razgovora sa strancem, oni se smiješe 'po defaultu'. Dok je naša prva reakcija na stranca oprezna: 'Ne poznajem te, reci mi nešto o sebi.' A ako se, jednom kad počnemo razgovarati, svidimo jedno drugome, tada se možemo smiješiti.“

Takav oprez psiholog povezuje s „događajima koji su se dogodili u povijesti naše zemlje“. Po mišljenju stručnjaka, s obzirom na to da su se Rusi često morali nositi s agresijom izvana (bilo od drugih naroda ili jedni od drugih), razvili su naviku da ne pokazuju otvoreno svoje osjećaje, već da budu oprezni prema strancima.

Isto obrazloženje nudi i poljski istraživač Kuba Krys u svojem radu iz 2016. pod nazivom „Be Careful Where You Smile: Culture Shapes Judgements of Intelligence and Honesty of Smiling Individuals“ (hrv. „Pazite gdje se smiješite: Kultura oblikuje sudove o inteligenciji i iskrenosti ljudi koji se smiješe“). Krys gradi i podupire hipotezu da se u manje stabilnim društvima, u kojima osoba riskira da se susretne s iznenađenjima, uključujući ona neugodna,  ljudi rjeđe smiješe nepoznatim osobama.

 

Smiješe se samo neiskreni i glupi

Upravo zato u Rusiji postoji kulturni stereotip: ljudi koji se bez razloga smiješe nepoznatim osobama mogli bi ispasti neiskreni (osmijeh se doživljava kao laskanje) ili glupi. U Rusiji postoji i poslovica koju teško razumiju mnogi stranci „smijeh bez razloga (smijeh i osmijeh su u ruskoj kulturi bliski) je znak gluposti“.

Ovaj stereotip postoji i u drugim zemljama – ne postoji jedinstveni pristup o tome treba li se smiješiti nepoznatima ili ne. Primjerice, Krys piše: „Britanski autori popularnog turističkog vodiča za Poljsku upozorili su turiste da se smiješenje nepoznatima u Poljskoj doživljava kao znak gluposti.“

Pavel Ponomarjov je uvjeren da je razlika u percepciji osmijeha normalna stvar. „Mi se smiješimo manje nego na Zapadu, u osmijehu se više cijeni iskrenost nego pristojnost. To ni u kojem slučaju ne znači da su oni loši, a mi dobri, ili obrnuto. To samo znači da su naši kulturni kodovi različito oblikovani“, rekao je stručnjak za RBTH Hrvatsku.

+
Like us on Facebook