Posljednji terorist SSSR-a: Zašto je Aleksandar Šmonov pucao u Mihaila Gorbačova

Alexander Shmonov

Alexander Shmonov

Ruslan Šamukov/RBTH
Dopisnik RBTH Hrvatske susreo se s čovjekom koji je 7. studenog 1990., tijekom proslave 73. godišnjice socijalističke revolucije, ispalio dva metka u posljednjeg vođu SSSR-a.

Aleksandar Šmonov je gostoljubivi domaćin. S vrata mi nudi čaj i kolač i govori da ne trebam skinuti jaknu, neka samo uđem i sjednen gdje god mi odgovara. Istina, nema se tu gdje za sjesti – čitav maleni jednosobni stan natrpan je kutijama s dronjcima, dio njih se može naći čak i na krevetu. Nejasno je gdje Aleksandar spava i objeduje (i u kuhinji nema niti komadića slobodnog prostora).

Na koncu s njim razgovaram stojećki. 'Tek sam se doselio', objašnjava Šmonov nered, nakon čega mi priča o planovima za budućnost koji su prilično neobični za jednog 64-godišnjeg umirovljenika. 'Svoje sam prebivalište prodao prije mjesec dana i tim novcem kupio stan u novoj zgradi, no stan je u izgradnji pa ja privremeno živim u ovom iznajmljenom stanu. Čim se zgrada izgradi, prodat ću i taj stan za puno više novaca no što sam ga platio. Dio novaca ću ostaviti sebi, a za ostatak ću unajmiti tri programera koji će oživjeti moj izum.'

Aleksandar Šmonov / Ruslan Šamukov/RBTH Aleksandar Šmonov / Ruslan Šamukov/RBTH

Izum na kojem radi već nekoliko godina, kojeg nimalo skromno naziva 'otkrićem', i kojeg već nekoliko godina bezuspješno pokušava patentirati, službeno se zove: 'Metode inovacija s kojima tri programera lako mogu stvoriti softver uz pomoć kojeg računalo može izmisliti puno izuma bez pomoći čovjeka'.

Posljednji terorist Sovjetskog Saveza ima više od dvadesetak sličnih izuma – i sa svima me pokušava pobliže upoznati. 'Metoda poboljšanja prosječnog životnog standarda svih neposlovnih ljudi u Rusiji za dva ili tri puta u godini dana', 'Metoda znatnog smanjenja broja i stupnja prijevara kupaca', 'Metoda poboljšanja građana i stvaranje kopija ljudi za postizanje toga'. Čak i 'Metoda poboljšanja seksualnih mogućnosti muškraca bez upotrebe lijekova', čija uputstva sadrže samo jednu rečenicu: 'Za poboljšanje seksualnog potencijala ovaj muškarac mora uvijek (odnosno, danju i noću) držati noge razdvojenima'.

Aleksandar Šmonov / Ruslan Šamukov/RBTH Aleksandar Šmonov / Ruslan Šamukov/RBTH

Sve ukazuje na to da je, za razliku od jednog drugog poznatog sovjetskog terorista Viktora Iljina koji je pucao u Leonida Brežnjeva i koji je također bio poslan na obavezno liječenje umjesto smrtne kazne, Šmonovo liječenje uzelo svoj danak.

 

Blizanci koji se nikad nisu upoznali

Njihove su priče općenito nevjerojatno sične. Kao i Iljin, Šmonov se rodio u Lenjingradu (danas Sankt-Peterburgu) te je bio prilično respektabilan sovjetski građanin (obrazovao se u građevinsko-arhitektonskoj tehničkoj školi i radio kao inženjer u tvornici) – sve dok nije 'progledao'. '1975. godine, nakon što je Brežnjev potpisao Helsinšku deklaraciju, Sovjetski Svez je privremeno prestao prigušivati radijske stanice BBC i 'Glas Amerike'. Tu sam prvi puta čuo istinu o onome što se događa u Sovjetskom Savezu, o progonima neistomišljenika i disidenata. I shvatio sam da je totalitarni težim strašan', priča Aleksandar.

Aleksandar Šmonov (s transparentom u rukama), proljeće 1990. / M. Šarapov/RIA Novosti Aleksandar Šmonov (s transparentom u rukama), proljeće 1990. / M. Šarapov/RIA Novosti

Baš kao i Iljin, Šmonov je u Kremlj poslao pismo s ultimatumom u kojem je zahtijevao izravne nacionalne predsjedničke i parlamentarne izbore. Kada nije dobio odgovor odlučio je, baš kao i Iljin, ubiti sovjetskog vođu. Kako bi izvršio svoj plan otišao je u Moskvu na proslavu 73. godišnjice socijalističke revolucije, koja je uključivala proslavu na Crvenom trgu i pozdrav Gorbačova s mauzoleja. 'Ženi sam rekao da ću biti na dači i raditi u vrtu, dok sam u stvarnosti sjeo na vlak i pošao u glavni grad.'

Pitam Aleksandra poznaje li Iljina. Sankt-Peterburg je vjerojatno jedini grad na svijetu u kojem mirno žive dva bivša terorista koja su izvršila pokušaj atentata na čelnike države. 'Ne, nikad se nismo upoznali, no naravno da znam njegovu priču', odgovara Šmonov, ukazujući na glavnu razliku između njega i Iljina: 'Ja nisam djelovao sam. Imao sam suučesnika.'

 

Izdaja prijatelja

Šmonov je svog suučesnika upoznao u 'Lenjingradskoj narodnoj fronti'. Početkom 90-ih, zbog naglog pogoršanja kvalitete života i mogućnosti da se u medijima govori istina, u SSSR-u raste snažan protestni pokret. U Moskvi i Lenjingradu održavaju se antisovjetski mitinzi na kojima se okupljaju stotine tisuća ljudi.

Aleksandar Šmonov na prosvjedima u Kolpinu (predgrađe Lenjingrada), proljeće 1990. / M. Šarapov/RIA NovostiAleksandar Šmonov na prosvjedima u Kolpinu (predgrađe Lenjingrada), proljeće 1990. / M. Šarapov/RIA Novosti

'Lenjingradska narodna fronta' bila je službeno neregistrirana društvena organizacija koja je zahtijevala demokratizaciju državnog sustava i koja je brojila oko dvije tisuće članova. Šmonov joj se priključio 1989. godine. Sljedećeg proljeća mu je na jednom od sastanaka prišao kolega i u šali spomenuo da on u slučaju revolucije ima pištolj. 'Tada mi je sinula ideja o suučesniku', priznaje Aleksandar. 'Moj je plan bio prilično kompliciran za jednu osobu.'

7. studenog 1990., Crveni trg, proslava 73. godišnjice Listopadske revolucije / Vladimir Musaeljan/TASS7. studenog 1990., Crveni trg, proslava 73. godišnjice Listopadske revolucije / Vladimir Musaeljan/TASS

Nije ga trebalo dugo nagovarati. 'Dogovorili smo se ovako: oboje ćemo hodati u koloni demonstranata, kada dođemo ispred mauzoleja ja ću izvaditi pušku (Aleksandar je tri tjedna ranije kupio lovačku dvocijevku – op. RBTH) i naciljati u Gorbačova. U isto će vrijeme moj suučesnik, kako me nitko ne bi ometao dok ciljam, izvaditi pištolj i zahtijevati da mi se nitko ne približava ili će u protivnom otvoriti vatru. No kada je došao trenutak za to, on se uspaničio. U posljednji je trenutak jednostavno produžio dalje s kolonom. Izvadio sam pušku i gotovo odmah su me primijetili. Dok sam otpuštao osigurač i ciljao, do mene je dotrčao jedan narednik i povukao cijev puške. Zbog toga su meci promašili Gorbačova. A zatim ja na mene skočila gomila...'

Pitam Šmonova o njegovom neobičnoj odabiru cilja: zašto baš Gorbačov, čovjek koji je započeo perestrojku, otvorio granice i stao na kraj cenzuri u medijima? No Aleksandar je odlučan: 'On je izravno odgovoran za smrti ljudi u Bakuu i Tbilsiju. On sam nije poštivao smjer ka slobodi koji je sam objavio. 90-ih godina su me tri puta uhitili zbog dijeljenja letaka koji su ljude pozivali da ne glasaju za članove Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza'.

 

Tri mjeseca bez sna

Nakon neuspješnog pokušaja atentata, Šmnovov je odveden u zatvor Lefortovo. 'Tamo sam proveo mjesec dana', prisjeća se on, 'a zatim su me proglasili neuračunljivim i poslali u 'ludnicu', iako sam ja djelovao u potpunosti svjesno. Oni jednostavno od mene nisu htjeli napraviti narodnog heroja – zato su me proglasili ludim. I unatoč tome što sam prilikom kupovine oružja prošao sve preglede i dobio potvrdu o mentalnom zdravlju.'

O strahotama boravka u gradskoj psihijatrijskoj bolnici br. 6 Šmonov govori iznenađujuće mirno. 'Uvjeti su bili kao u koncentracijskom logoru. Nije se imalo što disati. Svi prozori i otvori bili su zablokirani, prostorija se nije provjetravala godinama, a vani se nije smjelo ići, premda je to bilo zakonom propisano. Napisao sam tužiteljstvu žalbu o uvjetima u pritvoru. Glavni doktor je saznao za to te je došao u moju sobu i izravno rekao: 'Pa, pazi sad. Nema više tableta – samo teške injekcije'. Znate li što je to flufenazin? To je kada nakon injekcije ne možete niti stajati, niti sjediti, niti ležati. Tijelo se čitavo vrijeme trza. A injekcija djeluje mjesec dana. Tri mjeseca kasnije sam pisao majci: 'Učini nešto, nagovori liječnik, podmiti ga – samo me vadi odavde.' Sve to vrijeme gotovo uopće nisam spavao. Na koncu je majka, ne znam kako, uspjela nagovoriti liječnika i prestali su mi davati injekcije. Više se nisam žalio na uvjete.'

Uhićenje Šmonova 7. studenog 1990. / Sergej Subotin/RIA NovostiUhićenje Šmonova 7. studenog 1990. / Sergej Subotin/RIA Novosti

Život u magli

Kako bi se oporavio nakon 'liječenja', Šmonovu je, prema njegovim riječima, trebalo pet godina. No još je trebalo napustiti bolnicu. 'Ne znam što me spasilo', govori on. 'Moj je otac bio šef policijske postaje, pukovnik. Pisao je pisma različitim tijelima. Kada je Jeljcin postao predsjednik, napisao sam mu: 'Poštovani Borise Nikolajeviču, 1990. godine sam skupio dvjesto potpisa podrške za vas, molim vas da mi pomognete ublažiti moju sudbinu.' Na posljednjem psihijatrijskom vještačenju (održavali su se jednom u pola godine i uvijek bih dobio dijagnozu 'delirij', odnosno 'pogrešno rasuđivanje') odličio sam se pretvarati da priznajem svoju pogrešku  - nisam trebao pucati u Gorbačova, kajem se. Na koncu je povjerenstvo ocijenilo da se nalazim u stanju remisije. I bio sam slobodan.' 'Priznajte li svoje pogreške?', zanima me. 'Ne. Moj odnos prema Gorbačovu nije se promijenio.'

No Mihail Sergejevič Gorbačov, koji će 2. ožujka napuniti 86 godina, ne treba brinuti. Čovjek koji ga je nekoć htio ubiti danas danas je u potpunosti zadubljen u neke sasvim drugačije ideje i inovacije.

Izvor: YouTube