EKSKLUZIVNO Aleksandar Gruško: NATO nam predlaže povratak u prošlost

Aleksandre Viktoroviču, kakvi su rezultati prvog zasjedanja Vijeća Rusija – NATO koje se održalo  krajem travnja?

Ne bih precjenjivao rezultate zasjedanja i davao dugoročne prognoze. No, susret je bio koristan. Zasjedanja Vijeća Rusija – NATO nisu se održavala gotovo dvije godine. Dakle, imali smo mogućnost dubinski proučiti ključne probleme problema europske sigurnosti.

Možemo li u tom slučaju reći da iz zasjedanja nije uslijedilo ništa konkretno – izjavili ste da nije postignut nikakav napredak?

Glavni problem nije u provedbi zasjedanja kao takvog, već u tome da je NATO prekinuo svu praktičnu suradnju s Rusijom. Surađivali smo na nizu projekata koji su realno jačali sigurnost svih članova Vijeća Rusija – NATO. Danas nemamo pozitivan dnevni red i ja ne vidim naznake da bi zemlje NATO-a bile spremne preispitati svoju trenutnu politiku.

U isto se vrijeme tijekom zasjedanja Vrijeća Rusija – NATO u govorima nekih naših kolega mogla osjetiti nota žaljenja zbog toga što kao rezultat odluka koje je donio savez mi ne možemo nastaviti djelovati u Afganistanu gdje se situacija očito pogoršava u sferi borbe protiv terorizma – a do krize je to bila jedna od ključnih djelatnosti Vijeća Rusija – NATO. Surađivali smo i po pitanju borbe protiv piratstva. Popis se može nastaviti. No danas situacija ne dozvoljava da u budućnost gledamo optimistično.

Sustav proturaketne obrane u Europi: Ima li opasnosti za Rusiju?

Što se danas događa između Moskve i NATO-a – radi li se o stabilizaciji sukoba, o jačanju sukoba ili o nekom drugom trendu? Ako, prema vašem mišljenju, nema temelja da u budućnost gledamo s optimizmom, kakva nas onda budućnost čeka?

Trend pogoršanja odnosa nije gotov. Sudeći prema rezultatima prošlotjednog sastanka ministara vanjskih poslova zemalja NATO-a, savez nastavlja politiku "obuzdavanje" Rusije, unatoč pozivima na politički dijalog. Ne želim reći da se naši odnosi s NATO-om mogu nazvati "hladnim ratom", ali savez prelazi na sheme osiguravanja sigurnosti iz vremena "hladnog rata". To je alarmantno, jer danas se ne radi samo o politici, već i o naoružanju. Politika dobiva konkretan oblik u "željezu" i te brojne mjere koje danas provode SAD i njegovi saveznici u Europi osiguravaju taj konfrontacijski model. A taj će model utjecati na buduću politiku.

Najnovija epizoda je otkriće baze proturaketne obrane u Rumunjskoj, u vezi s kojim je dan niz izjava o Crnomorskoj regiji. U čemu je suština proturječja oko Crnog mora?

Regija Crnog mora bila je jedinstveno područje suradnje. Ako pogledamo politiku koju je RF ostvarivala u toj regiji, vidimo da je ona bila usmjerena upravo na jačanje međuovisnosti, formiranje nadinstitucionalnih formata suradnje, jačanje uloge crnomorskih zemalja u rješavanju društveno-ekonomskih, prometnih i drugih pitanja. Rusija je dala vrlo značajan doprinos osnivanju Organizacije za crnomorsku sutadnju i stekla je politički utjecaj. Upravo je u ovoj regiji osmišljen paket vojno-pomorskih mjera povjerenja. Ovdje je formirana pomorska grupacija „Blackseafor“.

Zašto je Nikaragva kupila ruske tenkove?

Protiv koga Nikaragva planira koristiti ruske tenkove?

Danas NATO pokušava konfrontacijske sheme preseliti na akvatorij Crnog mora. Nedavno je predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan rekao da se ne smije dopustiti da Crno more postane "rusko jezero". No, u NATO-u su itekako svjesni toga da Crno more nikada neće postati "NATO-ovo jezero", i da ćemo mi poduzeti sve potrebne mjere kako bi neutralizirali moguće prijetnje i pokušaje pritiska na Rusiju s juga.

Dodao bih da je naša Crnomorska flota bila čvrsto integrirana u međunarodnim naporima da se stabilizira stanje u regiji Sredozemnog mora i južnije. Konkretno, pomorske snage aktivno su sudjelovale u operacijama protiv piratstva, koordinirano s NATO-om i EU i pridružile su se protuterorističkoj operaciji NATO-a "Active Endeavour". Sada NATO od toga odustaje.

U uvjetima takvog jačanja napetosti, uključujući prelijetanja ruskih zrakoplova iznad američkog razarača u Baltičkom moru 70 km od Kalinjingrada, postoji li dovoljno velik broj mehanizama koji bi spriječio slučajan nastanak sukoba? Rade li „vruće linije“ i drugi mehanizmi?

Tijekom proteklog desetljeća, međunarodna zajednica, europske zemlje razvile su u okviru OESS-a prilično napredan sustav instrumenata kontrole oružja, mjera koje su mogle spriječiti ili zaustaviti opasnost od neželjenih vojnih incidenata, i druge instrumente, uključujući i "vruću liniju" između vojski. Ruska Federacija ima potpisan čitav niz bilateralnih sporazuma, uključujući i sporazume s nekim zemljama NATO-a. Pokazali su se vrlo dobrima, posebice u rusko-norveškim odnosima. I dalje su vrlo učinkoviti na europskom sjeveru.

No, problem danas nije u tome jesu li ti mehanizmi dostatni ili nedostatni, već je problem u toj politici i izgradnji vojnih objekata koje vrši NATO. Ispada da je prvo NATO približio svoj teritorij granicama RF, zatim je na taj teritorij počeo gomilati vojnu infrastrukturu, pojačavati vojnu aktivnost – rotirati ili razmještati kontingente na trajnoj osnovi. Iako kad se pogleda šira slika nema nikakve razlike između stalnog prisustva i trajnog rotirajućeg prisustva. Vrše se beskrajne vježbe, grade se skladišta za tešku vojnu tehniku, uključujući i ofenzivnu, pokreću se nove vojne misije u stilu patroliranja zračnim prostorom Baltika. Na taj način se najmirnija europska regija u po pitanju klasičnih prijetnji pretvara u sferu vojnog sukoba.

Kako bi se smirila situacija, treba se baviti upravo time. Svaki dijalog će imati smisao i sadržaj samo onda kad se NATO odrekne ove linije, kada proces razvoja snaga i pokušaj pokazivanja mišića duž naših granica bude zaustavljen i i promijeni smjer. Tada će, očito, biti stvoreni uvjeti za raspravu o osiguravanju sigurnosti svih zemalja Europe i njezinim regionalnim dimenzijama, imajući u vidu da se danas stvarna prijetnja ne nalazi unutar europskog kontinenta, već nastaje izvan njega - kaos, raspad državnosti u regiji Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, migracijska kriza, opasnost od terorizma i drugo.

Tko je bolja opcija za Kremlj - Hillary Clinton i Donald Trump?

Kvaliteta sigurnosti u Europi će se utvrditi ne samo u tome hoćemo li uspjeti smiriti trenutnu situaciju na vojnom planu u odnosima između NATO-a i Rusije, već i u tome hoćemo li zaista uspjeti uspostaviti zajedničku suradnju u borbi protiv zajedničkih prijetnji sigurnosti. Situacija se ovdje čini više ohrabrujuća s obzirom na to da prevladavaju pragmatični interesi. I vidimo da se, bez obzira na pokušaje da se organizacija poput NATO-a koristi kao instrument za izolaciju Rusije, o ključnim međunarodnim problemima i izazovima sigurnosti suradnja razvija u drugim formatima. To su i bliskoistočni kvartet, i Međunarodna grupa za pomoć Siriji, i Normandijski format. Popis možemo nastaviti. Stoga zemlje koje sudjeluju u takvim naporima, koje su spremne na suradnju s RF na uistinu kolektivnoj osnovi, na osnovi jednakosti pri uvažavanju naših zakonskih sigurnosnih interesa, očito trebaju na odgovarajući način preustrojiti politiku onih organizacija kojima pripadaju. Ovdje ne mislim samo na NATO, već i na Europsku uniju.

Pritom je argument suprotne strane taj da se Rusija pokazala kao agresor i da ju je nužno obuzdati. Kakve argumente vi koristite kada vam kažu da je Rusija aneksirala Krim, da razmješta novo naoružanje u Kalinjingradskoj oblasti itd.?

Za naše je partnere tipično otvaranje novih stranica u povijesti. Doista, vidjeli smo nastojanje da se iskoristi kriza u Ukrajini, čija je geneza svima jasna. To je prije svega bio rezultat pokušaja nekih zapadnih sila da dovedu Ukrajinu u položaj geopolitičkog izbora između Rusije i Zašada, što je završilo državnim udarom. U skladu s međunarodnim pravom, narod Krima izvršio je svoj izbor. Nama pokušavaju pripisati svu odgovornost za trenutno tužno stanje stvari u sferi europske sigurnosti. Ne libe se ničega. No cijela povijest ruske politike u ovoj sferi je povijest doprinosa izgradnji istinski zajedničkog sustava sigurnosti. Ako počnemo po godinama nabrajati što je učiila Rusija, uvjerit ćemo se u niz nastojanja da se prevlada naslijeđe „hladnog rata“. Prije svega, mi smo izveli sve vojnike bivšeg Sovjetskog Saveza iz zemalja Istočne Europe i baltičkih zemalja. Tada su, usput budi rečeno, baltičke zemlje išle u smjeru neprisajedinjenja vojnim savezima. Mi smo bili lideri u pokušajima da stvorimo temeljno nove režime kontrole naoružanja. Prije svega ovdje mislim na zaključivanje Sporazuma o konvencionalnim oružanim snagama u Europi. Nakon toga je Rusija pokrenula proces adaptacije tog Sporazuma, koji je završio tako što je 1999. potpisan odgovarajuću dogovor. 2004. godine Rusija ga je ratificirala. No zemlje NATO-a su se pod potpuno izmišljenim razlozima isključili iz ratifikacije sporazuma i time uništini materijalnu osnovu vojne sigurnosti u Europi.

Stoga te procese koji se danas odvijaju moramo promatrati, prije svega, iz kuta geopolitičkih interesa odgovarajućih zemalja. I takva analiza svjedoči o tome da je ukrajinska kriza iskorištena kao izgovor za nagli preokret u politici i izgradnji vojnih objekata NATO-a. Ne želim se upuštati u konspirativna nagađanja, ali  iznova trezvena analiza dovodi do zaključka da se NATO osjeća krajnje neugodno u uvjetima otsustva velikog protivnika.

Treba li reformirana ruska vojska zabrinjavati svijet?

Sve operacije koje je NATO provodio nakon završetka razdoblja "hladnog rata" dovele su do negativnih rezultata - i na Balkanu, i u Libiji. Zemlje NATO-a su izravno odgovorne za uništenje Iraka. Ono što danas vidimo na prostorima Bliskog istoka i Sjeverne Afrike - pojavu ogromnih područja kojima vladaju teroristi i ekstremisti svih vrsta - u velikoj je mjeri rezultat djelovanja NATO-a. Ovom nizu pripada i Afganistan. Više od 12 godina NATO se tamo nalazio. Međutim, rezultati zasad izazivaju više pitanja, kao i ono hoće li se u skoroj budućnosti u Afganistanu uspjeti sačuvati bilo kakva naznaka stabilnosti. Danas je očigledan trend pogoršanja situacije. Broj općina pod talibanskom kontrolom raste. Jača Islamska Država. Za nas to uključuje vrlo očite sigurnosne rizike. Konkretno, svjedočimo prodoru ekstremista i terorista u sjeverne provincije Islamske Republike Afganistana koji predstavlja izravnu prijetnju našim saveznicima u Organizaciji Ugovora o zajedničkoj sigurnosti.

Želio bi napomenuti da se i prije ukrajinske krize u zapadnoj politološkoj okolini počelo postavljati pitanje hoće li NATO moći postojati kao instrument adekvatan novim sigurnosnim uvjetima. Danas vidimo da se lik velikog neprijatelja koristi za rješavanje potpuno drugih geopolitičkih ciljeva – da se NATO vrati u središte svjetske politik, da se pokuša dokazati da ne postoje druga sredstva za za osiguravanje sigurnosti, osim „natocentrizma“ koji se oslanja na stratešku povezanost Europe i SAD-a.

Diplomati čitaju dokumente. Prije nekoliko mjeseci objavljeno je novo izdanje strategije po pitanju vojnih djelovanja europskog zapovjedništva američkih oružanih snaga. Tamo piše crno na bijelom da su ciljevi tog zapovjedništva promicanje interesa SAD-a "od Grenlanda do Kaspijskog mora i od Arktičkog oceana do Levanta." Postavlja se pitanje - gdje je SAD,a gdje je Kaspijsko more? A gdje Rusija može promicati svoje nacionalne interese? Stoga, kada kažu da Rusija jača svoju vojnu moć: prvo, mi to radimo na svom teritoriju. I svi naši postupci, u to vas uvjeravam, nisu tajna za naše sugovornike. 

Ne mislim da su u NATO-u toliko naivni da misle da sve te mjere koje poduzimaju na istočnom boku – pokušaji da se projicira moć, letenje duž naših granica, razmještanje desetaka razarača naoružanih krstarećim raketama na udaljenosti od nekoliko desetaka kilometara od ključnih objekata ruske mornarice – ostati bez vojno-tehničkog odgovora. Mislim da nisu. Čini mi se kao da se radi o svjesnoj politici koja je osmišljena kako bi dokazala „potrebu“ za NATO-om u novim sigurnosnim uvjetima. Istovremeno to rješava i druga pitanja – potiče Europljane da odriješe kesu za obranu  i prisiljava ih da kupuju američku vojnu tehniku.

Ako slušamo ono što vi sada govorite i ono što govore predstavnici zemalja NATO-a, stječe se dojam da se radi o dva monologa, koja se praktički nikako ne preklapaju. Što bi se trebao dogoditi da bi se ti monolozi pretvorili u dijalog? Postoji li neko tlo na kojem bi se ti narativi mogli približiti?

Nadamo se da će se pojaviti takva osnova. Odnosi NATO-a i Rusije imaju nekoliko dimenzija. I uvijek smo polazili od činjenice da će s vremenom ta suradnja koju je provodila Ruska Federacija – navest ću napamet tranzit u Afganistan i drugu podršku Međunarodnim snagama za pomoć sigurnosti, obuku tehničara afganistanskog zrakoplovstva na ruskom teritoriju - dovesti do većeg povjerenja. NATO mora shvatiti da će bez izlaza na pozitivan program na raznopravnoj osnovi biti teško govoriti o pozitivnoj stabilnosti u odnosima s Rusijom.

Iskušenja globalnog svijeta

Mihail Gorbačov specijalno za RBTH.

Naravno, Rusija i NATO ostat će vodeći vojni čimbenici na euroatlantskom prostoru. No, teško je nadati se da će kozmetičke mjere dati rezultata u uvjetima u kojima je sama fasada puna pukotina. A pukotine nastaju, prije svega, zbog toga što NATO svojom politikom i gradnjom vojnih objekata deformira sustav instrumenata koji su nastali nakon završetka „hladnog rata“ i praktički nas pozivaju da se vratimo u prošlost. Odnosno da promatramo jedni druge, ako i ne kroz ništan – što bi se htjelo izbjeći, onda kroz prizmu potencijala koji mogu biti razmješteni duž naših granica. To je surova životna istina. Ništa osobno, kao što se kaže.

Baza Ämari u Estoniji koju koristi zrakoplovstvo NATO-a nalazi se nekoliko minuta leta udaljena od Sankt-Peterburga. Stoga će svaki profesionalni vojnik, naravno, činiti sve kako bi se osiguralo da opasnost koju predstavlja ovakav tip baziranja – a mi znamo da se tam mogu nalaziti i zrakoplovi za dvostruku namjenu – bude tretirana. Da bi se ovaj trend preokrenuo potrebni su ne samo politički napori, već i odbacivaju konfrontacijskog vojnog planiranja.

Što mogu europske zemlje učiniti u tom odnosu? Vjeruje se da je SAD dirigira NATO-om i da kroji svu politiku.

To je istina. SAD dirigira. Ne 100 posto, ali oni su definirali osnovne konture i politike, i izgradnju vojnih objekata NATO-a. Ako govorimo o zemljama zapadne Europe, naravno da bi one same trebale definirati u kakvoj paradigmi sigurnosti žele postojati. I ja sam siguran da su razumni ljudi svjesni da najbolji sigurnosni uvjeti mogu biti stvoreni samo kroz razvoj partnerstva s Rusijom. Živimo na zajedničkom kontinentu, međusobno ovisimo jedni o drugima, geografija se ne može mijenjati. Svijet se ozbiljno promijenio. Mi smo u jednakoj mjeri osjetljivi na nove rizike i prijetnje i zato su potrebni zajednički napori.

Ponavljam - u cijelom nizu smjerova takvi pragmatični interesi prevladavaju. Pokušaji da se Rusija izolira pomoću transatlantskih formata, kao što smo vidjeli, ne smetaju zapadnoeuropskim zemljama da se prema nama odnose kao prema ključnim partnerima u rješavanju u rješavanju specifičnih globalnih i regionalnih problema.

Što će u vezi s time biti s Osnovnim aktom Rusije i NATO-a?

Osnovni akt Rusije i NATO-a ostaje jedno od rijetkih ograničenja. Stoga mi smatramo da se njegov značaj ni u kom slučaju ne smije umanjiti. U velikom broju zemalja NATO-a postoje političke snage koje se zalažu za odbacivanje tog dokumenta. To bi bilo vrlo opasno. Tada bismo mogli govoriti o tome da Europa riskira da ostane bez posljednih ostataka sigurnosnih alata koji se ne bi temeljili na ravnoteži rizika i kontrarizika. Što je to kontrola naoružanja? Njezin se smisao temelji na tome da se sigurnost pruža s manje sredstava. Odbacivanje Osnovnog akta, njegove pozcije o suzdržanosti u vojnoj sferi, bit će izravan poziv za novu fazu utrke u naoružanju. Takav razvoj događaja značajno bi destabilizirao situaciju u Europi. To ne odgovara općeeuropskim interesima. Predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin u više je navrata rekao da mi za nismo zainteresirani za to.

Nuklearna sigurnost konačno u rukama međunarodnih struktura