Ministri vanjskih poslova zemalja članica NATO-a okupili su se 19. svibnja u Bruxellesu kako bi potpisali dugo pripremani dokument o pristupanju Crne Gore ovoj organizaciji. Dok sporazum konačno ne ratificira svih 28 trenutnih članica NATO-a, spomenuta država može sudjelovati na skupovima saveza kao promatrač.
Na prvi se pogled čini da ovaj događaj ima vrlo mali značaj u povijesti širenja NATO-a, kao i u pogledu suštinske promjene faktora koji utječu na sigurnost Europe. S vojskom od samo 2000 vojnika i skromnim financijskim mogućnostima, Crna Gora očito neće moći značajno pojačati vojni kapacitet zapadnog vojnog saveza. Čak postoje i kritičari koji kažu da će prijem nove članice samo povećati ionako prilično glomazan birokratski aparat u središnjici NATO-a.
Ipak, unatoč ovim upozorenjima, članstvo Crne Gore može biti prekretnica u suvremenoj povijesti NATO-a, ali i samog Balkana, i to iz dva razloga.
Prvo, to bi predstavljalo jasan dokaz da zapadne zemlje ne odustaju od višedesetljetnih napora da nametnu svoja rješenja za sukobe, političku stabilizaciju i demokratsku konsolidaciju na Balkanu.
Drugo, to bi bio test jedinstva sadašnjih članica NATO-a i njihove upornosti da ustraju u obećanjima da će se u Istočnoj Europi držati tzv. politike "otvorenih vrata", unatoč nezadovoljstvu i protivljenju Rusije. U ovom trenutku, s obzirom na to da su ministri vanjskih poslova članica NATO-a donijeli pozitivnu odluku o proširenju, zapadne zemlje već proslavljaju primanje Crne Gore u Savez, jer će to navodno dati pozitivan doprinos političkoj stabilnosti, demokraciji i sigurnosti u Istočnoj Europi.
Lako je složiti se da će najnovije proširenje NATO-a predstavljati prekretnicu. Međutim, za razliku od tvrdnji crnogorskih slavljenika, koji uglavnom ponavljaju fraze dužnosnika NATO-a, prijem Crne Gore će stvoriti upravo one prepreke koje bi trebalo prevladati.
U postojećem političkom kontekstu, pridruživanje Crne Gore Sjevernoatlantskom savezu bit će čvrst dokaz da NATO provodi novu realpolitiku, što će samo pogoršati postojeće probleme u vezi s demokracijom i sigurnošću u regiji umjesto da ih rješava.
Kako proširenje NATO-a utječe na crnogorsku demokraciju?
Stavovi sudionika demokratskog procesa u Crnoj Gori jasno pokazuju da nema konsenzusa o članstvu u NATO-u. Vodeće oporbene stranke, Demokratski front i Socijalistička narodna stranka, koje imaju više od 40% zastupničkih mjesta u skupštini, žestoko se protive odluci vlade o ulasku u NATO.
Ovo pitanje već je dovelo do izbijanja unutarnje političke krize, poslije koje je vladajuća Demokratska stranka socijalista, inače naklonjena ulasku u NATO, formirala manjinsku vladu. Brojne ankete su pokazale da se bar 40% stanovništva protivi pristupanju Crne Gore zapadnom vojnom savezu.
Rukovodstvo NATO-a je, međutim, donijelo odluku da prihvati stav crnogorskih vlasti i da ih pozove u svoje redove, jer je to, prema riječima glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga, "suverena odluka jedne suverene države". Na taj način se pokazalo da Savez grubo ignorira duboke podjele u društvu i na političkoj sceni Crne Gore.
Ovakav potez može urušiti demokratske procese u Crnoj Gori i spriječiti njezinu političku konsolidaciju. Njime se učvršćuje pozicija Mila Đukanovića, šefa vladajuće stranke i aktualnog premijera, koji je na vlasti još od 1991. godine (!), pri čemu je više puta sumnjičen za korupciju i zlouporabe.
Pored svega nabrojanog, odluka ministara vanjskih poslova članica NATO-a, donesena na način koji upadljivo podsjeća na vođenje politike u 19. stoljeću, pomaže učvršćivanju antisrpske vizije izgradnje nacionalnog identiteta u zemlji gdje se tijekom povijesti osjećaj nacionalne pripadnosti mijenjao - od uvjerenja da je tamošnji narod dio srpskog do stava da se radi o posebnom, crnogorskom narodu.
Poboljšava li zaista širenje NATO-a sigurnost u Europi?
Da stvar bude još gora, prijem Crne Gore podriva ne samo temelje demokracije u ovoj državi, već i sigurnosnu stabilnost u istočnoj Europi, što potvrđuje zebnju Rusije o namjeri NATO-a da se i dalje širi ka istoku.
Postoje brojni zapadni stručnjaci koji tvrde da je u ovom trenutku Rusija sila čiji utjecaj u strateškim i povijesnim okvirima opada. Po njihovom mišljenju, u posljednjih nekoliko desetljeća ruske akcije u području vanjske i obrambene politike bile su uglavnom reagiranje na poteze NATO-a, SAD-a i vodećih država Europske unije.
Jačanje ruskih vojnih kapaciteta u istočnoj Europi, osim nekoliko iznimaka, kao i naoružavanje ruske mornarice, imalo je obrambeni, a ne ofenzivni karakter. Na kraju, svi slučajevi navodnog ruskog miješanja u unutarnje poslove istočnoeuropskih i euroazijskih država uslijedili su tek poslije odluka vlada tih zemalja da žustro krenu pod okrilje euroatlantskih institucija.
Shodno tome, ruska vlast se nije protivila priključenju NATO-u zemalja poput Albanije i Hrvatske, gdje je postojao visok stupanj suglasnosti između stava javnog mnijenja i političke vizije državnog rukovodstva. Međutim, ona je pokušala u "zoni neutralnosti" zadržati zemlje u kojima nedvosmisleno postoje unutarnje podjele, kao što su Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Ukrajina, ukazujući na neophodnost uvažavanja lokalnih demokratskih procesa i izraženih političkih mimoilaženja.
U tom kontekstu, jednoglasan euforični prijam Crne Gore u NATO ugrožava ne samo ruske poslovne interese, već i otežava eventualne akcije ruske mornarice u Jadranskom moru, ali i jasno pokazuje da je rukovodstvo NATO-a odlučno nastaviti s politikom izazivanja Rusije u svim istočnoeuropskim zemljama, bez obzira na to koliko su u njima duboke političke podjele.
Sada postaje jasno da bi dužnosnici u Bruxellesu i Washingtonu lako mogli promijeniti svoj stav o pristupanju neke zemlje NATO-u. Na primjer, ako sutra Rusija smanji svoj angažman u Ukrajini, zapadni lideri bi ovoj zemlji vrlo brzo ponudili ulazak u svoj vojni savez, unatoč tome što su do jučer govorili kako je Ukrajina duboko podijeljena i nije u potpunosti spremna postati članicom Sjevernoatlantskog saveza.
Što će biti sljedeći potez Rusije?
Odgovor je jednostavan, ali ne ulijeva optimizam. S obzirom na to da se čelnici NATO-a očito ne ustručavaju u Istočnoj Europi suprotstaviti interesima Rusije, ruski dužnosnici su prisiljeni da odgovore na sličan način, što može imati negativne posljedice po Zapad.
Prvo, ruska diplomacija može pokušati utjecati na neodlučne članove saveza kako bi se odgodila ratifikacija sporazuma s Crnom Gorom.
Drugo, Moskva bi vjerojatno mogla ponuditi veću podršku proruskim strankama u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, kao i drugim zemljama istočne Europe, bez ustezanja i obaziranja na kritike vezane za "nelegalnu intervenciju".
Treće, u ruskoj Dumi je već bilo razgovora o mogućim gospodarskim sankcijama protiv Crne Gore u slučaju stupanja u NATO, i takva mjera ne može se isključiti.
Četvrto, čak i ako Crna Gora na kraju postane punopravna članica NATO-a, ruske vlasti bi sačuvale mogućnost da utječu na ponašanje te zemlje unutar Sjevernoatlantskog saveza.
Konačno, to može otežati mirovni proces u Ukrajini, pošto će u tom slučaju utjecaj Rusije u Donbasu biti jedina garancija da se Ukrajina neće pridružiti savezu.
Ukratko, rukovodstvo NATO-a je prihvaćanjem crnogorskog zahtjeva za članstvom suštinski započelo s provedbom nove realpolitike u istočnoj Europi. Što se tiče ruskih vlasti, čini se da će i one lako prihvatiti sličnu strategiju, jer će to vidjeti kao mogućnost da ojačaju svoje pozicije u odnosima s Europom.
Matvej Lomonosov, profesor povijesti i politologije sveučilišta McGill (Montreal), stručnjak za međunarodne odnose. Tekst smo prvi put objavili na našem analitičkom portalu na engleskom jeziku Russia Direct.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
