Tko je "prosuo crijeva" Hitlerovoj ratnoj mašineriji?

U svijetu je 1998. godine veliki odjek imao film američkog redatelja Stevena Spielberga "Spašavanje vojnika Ryana". To je priča o iskrcavanju savezničkih trupa u Normandiji u lipnju 1944. godine. S druge strane, američki povjesničar Mike Davis napisao je knjigu "Spašavanje redova Ivana". On, kao i mnogi drugi povjesničari diljem svijeta, smatra da oslobođenje Europe u ljeto 1944. uopće nije počelo u Normandiji, već tamo gdje su sovjetski partizani iznenada izvršili napad u pozadini fronta moćnog Wehrmachta. Pa ipak, danas se sve rjeđe spominje vodeća uloga Sovjetskog Saveza u epohalnoj pobjedi nad fašizmom.

Oni koji teže preinačiti rezultate Drugog svjetskog rata namjerno ignoriraju ocjene vodećih političara izrečene dok je taj rat još uvijek bio u tijeku. "S gledišta velike strategije teško je izbjeći očiglednu činjenicu da ruske vojske uništavaju više neprijateljskih vojnika i oružja nego svih ostalih 25 država Ujedinjenih naroda zajedno", konstatirao je u svibnju 1942. godine predsjednik SAD-a Franklin Roosevelt. Premijer Velike Britanije Winston Churchill pisao je u rujnu 1944. godine Josipu Staljinu: "Iskoristit ću priliku da sutra u Donjem domu ponovim ono što sam rekao i ranije - da je upravo ruska vojska prosula crijeva njemačkoj ratnoj mašineriji". Pobjedu nije "komadao" čak ni bivši Hitlerov ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop. On je naveo tri glavna razloga zbog kojih je Njemačka doživjela poraz. Prvi je neočekivano snažan otpor Sovjetskog Saveza, drugi je dostava velikih količina naoružanja i tehnike iz SAD-a, i treći - uspjesi zapadnih saveznika u borbi za dominaciju u zraku.

Ako se pogleda prostorna dimenzija, onda nije potreban nikakav dokaz da je najširi bio sovjetsko-njemački, tj. Istočni front. On je 1941. godine obuhvaćao ukupno oko 4000 kilometara, a 1942. preko 6000 kilometara i bio je četiri puta duži od sjevernoafričkog, talijanskog i zapadnog fronta. Prema suvremenim istraživanjima, Crvena armija je na Istočnom frontu pregazila 674 nacističke divizije (508 divizija Wehrmachta i 166 divizija njemačkih saveznika). Englesko-američkim trupama u Sjevernoj Africi se 1941.-1943. godine suprotstavljalo od 9 do 20 divizija, u Italiji 1943.-1945. od 7 do 26 divizija, u Zapadnoj Europi nakon otvaranja Drugog fronta 1944. godine od 56 do 75 divizija. Wehrmacht je na Istočnom frontu pretrpio 73% svih svojih ratnih gubitaka. Samo u ljudstvu je imao 4 puta više gubitaka nego na ratištima Zapadne Europe i Sredozemlja. Crvena armija je 1941.-1945. uništila ili zarobila ukupno 607 neprijateljskih divizija, dok su englesko-američke trupe u istom razdoblju izbacile iz stroja 176 divizija. Od sve tehnike koju je Wehrmacht tijekom čitavog rata izgubio, na Istočnom frontu je uništeno 70% zrakoplova, 75% tenkova i 74% artiljerijskih oruđa.

Prije desetak godina pojedini političari su zahtijevali od Rusije da se pokaje pred susjedima i saveznicima iz Istočnog bloka. Istovremeno se pojavila i "pretpostavka krivnje" Rusije (u smislu da se krivnja Rusije podrazumijeva dok se ne dokaže suprotno). Oni koji žele izvršiti nasilje nad prošlošću na sve načine izbjegavaju surovu istinu o surovom ratu. Drugi svjetski rat je odnio preko 50 milijuna ljudskih žrtava, i preko polovicu tih žrtava u Europi je podnio Sovjetski Savez. Riječ je o preko 27 milijuna ljudi, i veliki dio tog broja nisu bili naoružani borci, već obični civili. S druge strane, među saveznicima iz antihitlerovske koalicije u Velikoj Britaniji je poginulo 375 000 i ranjeno 369 400 ljudi, dok je SAD imao ukupno 1 760 000 stradalih, od toga 405 000 poginulih na svim kopnenim i pomorskim ratištima. Sovjetski Savez je platio veliku cijenu i u borbi za oslobođenje drugih država Europe i Azije od okupatora. Preko milijun sovjetskih vojnika poginulo je na ratištima u Istočnoj i Srednjoj Europi, na Balkanu, u Kini i Koreji. Slom Njemačke kao predvodnice fašističko-militarističkog bloka svakako je imao odlučujući utjecaj na likvidaciju posljednjeg žarišta Drugog svjetskog rata na Dalekom istoku. General Mahmut Garejev navodi sljedeće podatke: "U kolovozu 1945. godine japanske oružane snage su brojale 7 milijuna vojnika,10 000 zrakoplova i 500 ratnih brodova, dok su SAD i njihovi saveznici iz azijsko-pacifičke zone imali oko 1,8 milijuna vojnika i 5000 aviona . Da SSSR nije stupio u rat, glavnina Kvantunške armije mogla bi se usredotočiti na Amerikance i tada bi borbena djelovanja (kako su pretpostavljali rukovoditelji SAD-a) potrajala još dvije godine, a samim time bi bili veći i gubici, utoliko prije što se japansko zapovjedništvo već pripremalo za primjenu bakteriološkog oružja. Kako je izračunao Odbor načelnika stožera SAD-a i Velike Britanije, rat za okupaciju Japana mogao bi ih koštati milijun ljudskih života".

Ni u Sovjetskom Savezu ni u novoj Rusiji nikada nije bilo nikakvih dioba zajedničke Pobjede, nikada nije bilo neljudskog sitničarenja na temu tko je u antihitlerovskoj koaliciji dao veći ili manji doprinos u borbi protiv nacista. Rusija nikada nije umanjivala ulogu naroda Sovjetskog Saveza i saveznika u Pobjedi. Uspomena na Pobjedu ne poznaje granice, ne dijeli ljude po nacionalnoj pripadnosti i svakako je uzvišenija od bilo kakvih dnevnopolitičkih interesa.

Genadij Bordjugov, profesor Moskovskog državnog lingvističkog sveučilišta i predsjednik Asocijacije znanstvenih istraživača ruskog društva.