U dvorištu stambene zgrade u Nikolojamskoj ulici (nedaleko od centra Moskve) stoji oko desetak ljudi različitog izgleda. Dva namrgođena starca s razbarušenim bradama, jedan muškarac iz Srednje Azije koji djeluje prilično iscrpljeno, jedna žena prljave kose s iščuđavajućim osmjehom na licu... S druge strane ograde nazire se nekoliko šatora i furgona. To liči na manji poljski kamp u centru glavnog grada Rusije. Čuvar, staložen čovjek srednjih godina, otključava katanac na kapiji i poziva ljude da uđu. Jedni ulaze samouvjereno, a drugi sitnim bojažljivim koracima. Svi oni su beskućnici. Došli su ovamo nešto pojesti, primiti pomoć ili se ugrijati.
„Hangar spasenja“ hrani, daje odjelo i pruža lječničku pomoć beskućnicima. Izvor: Oleg Egorov
„Hangar spasenja“
„Kamp“ u koji ulaze beskućnici u stvari je socijalni centar za pružanje pomoći „Hangar spasenja“, koji je osnovala pravoslavna dobrotvorna služba „Milosrđe“. Ljudi bez krova nad glavom rado dolaze ovamo. Ovdje ih hrane, daju im odjelo i pružaju lječničku pomoć. Beskućnici se ovdje mogu okupati i ošišati, mogu dobiti podršku ako hoće izvaditi odgovarajuće dokumente. Voditelj centra Roman Skorosov kaže da dnevno u centar ponekad dođe i stotinak ljudi. Plavi šator, gdje se beskućnici mogu ugrijati i ručati, primati najviše 55 ljudi. U njemu je toplo zahvaljujući moćnom agregatu. Ulazim unutra i vidim da su gotovo sve stolice zauzete. Jedni jedu (besplatni obrok se sastoji od porcije rezanaca, komadića kruha i vrućeg čaja), drugi spavaju ili razgovaraju. Ima i mladih i starih, i žena i muškaraca. Jedni izgledaju dosta zapušteno, za druge se nikada ne bi reklo da žive na ulici, a pojedini čak imaju suvremene telefone.
Roman Skorosov, voditelj centra za pružanje pomoći beskućnicima „Hangar spasenja“. Izvor: Oleg Egorov
U potrazi za skloništem
Beskućnicima je posebno teško kada noću temperatura padne na -20. Dok stoje ispred kabina za tuširanje pričaju jedni drugima gdje tko nalazi sklonište. Navečer, svako tko želi, može iz „Hangara“ otići na prenoćište u Centar za socijalnu adaptaciju (CSA) besplatnim autobusom „Socijalne patrole“. Ali u CSA često nema mjesta, jer je to jedini takav centar u Moskvi.
„Tamo je često sve puno. Ima samo 570 mjesta. Neki spavaju u sjedećem položaju na podu“, kaže beskućnik Jura, snažan muškarac srednjih godina. „A inače spavamo u ulazima zgrada i na autobuskim i željezničkim stanicama. Rijetko kad u kanalizaciji. Tamo su cijevi tople, samo staviš madrac i možeš spavati.
Jura ima veliko iskustvo, tako da mu se može vjerovati. On već dvije zime zaredom živi u Moskvi kao beskućnik. O svom životu razmišlja filozofski: „Sve je u redu. Ima se gdje prespavati, u stvari ima mnogo takvih mjesta. A mnogo mjesta ima i gdje se može dobiti obrok. Najvažnije je znati gdje treba tražiti“. Međutim, on ne želi da ga fotografiramo: „Nemojte. Mi mlađi ne volimo kamere. Bolje snimaj ove starije“.
Plavi šator, gdje se beskućnici mogu ugrijati i ručati, prima najviše 55 ljudi. Izvor: Oleg Egorov
Smrt od alkohola
Saša nije starac, ali ipak se rado pristaje fotografirati. Prije par godina se našao na ulici zbog problema s alkoholom, ali je sreo ljude iz fonda „Milosrđe“, oni su mu pomogli, pa je ostavio piće i od tada i sam radi u „Hangaru spasenja“. Po Sašinom mišljenju, najveća opasnost za beskućnike u zimsko vrijeme je alkohol.
„Ljudi dospjevaju na ulicu na različite načine. Netko zbog konflikta u obitelji, nekome prevarom oduzmu stan, tako da nema gdje živjeti. I sve bi bilo bolje kada bi se takvi ljudi pokušavali izvući, nešto poduzeti, ponovno dobiti dokumenta. Ali oni to ne rade. Mnogi počinju piti. To je opasno za beskućnika. Zato se pojedini smrzavaju i umiru“.
Saša, bivši alkoholičar i beskućnik, sada radi u „Hangaru spasenja“. Izvor: Oleg Egorov
Spas je u suosjećanju
U posljednje vrijeme smrtnost beskućnika u zimskom razdoblju je znatno manja. Prema podacima koje iznosi Ured za socijalnu zaštitu, tijekom jeseni i zime 2002-2003. godine od smrzavanja je umrlo preko 1 200 beskućnika, a samo 57 u istom razdoblju 2014-2015. Voditelj „Hangara spasenja“ Roman Skorosov je uvjeren da je to tako zato što su se ljudi počeli bolje ophoditi prema beskućnicima.
„Pojavljuju se nove nevladine organizacije koje pomažu beskućnicima, Ured za socijalnu zaštitu Moskve posvećuje više pozornosti ovom problemu, a i sami građani, vidjevši tu aktivnost, postaju bolji i pokazuju više suosjećanja. Ranije, kada bi netko vidio beskućnika u ulazu zgrade, odmah bi ga istjerao na zimu. A danas ljudi imaju razumijevanja i shvaćaju da treba telefonirati socijalnoj službi, koja će čovjeku pomoći i odvesti ga se ugrijati, i neće ga ostaviti na ulici. Zbog toga je i smrtnost manja”.
Vozilo „Socijalne patrole“ može odvesti svakog tko to želi na prenoćište u Centar za socijalnu adaptaciju. Izvor: Oleg Egorov
– Prema različitim izvorima, broj beskućnika u Moskvi kreće se između 12 i 50 tisuća. Nije moguće odrediti njihov točan broj, jer beskućnici stalno prelaze s jednog mjesta na drugo, a mnogi nemaju dokumenta;
– Ured za socijalnu zaštitu Moskve pruža beskućnicima pomoć u suradnji sa službom „Socijalne patrole“, koja osigurava autobuse, Centrom za socijalnu adaptaciju i punktovima narodne kuhinje;
– Pored države, beskućnicima pomažu i mnogobrojne dobrotvorne organizacije, kao što su pravoslavna služba „Milosrđe“, „Prijatelji na ulici“ i druge.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu