Život bez adrese i utočišta

Broj beskućnika na ruskim ulicama naglo se povećao 1990-ih. Tadašnje korijenite promjene u zemlji dovele su do toga da se stotine tisuća građana Rusije nađu na ulici. Iako se ekonomska situacija posljednih godina popravila, sociolozi procjenjuju da se broj beskućnika i dalje kreće od milijun i pol do tri milijuna ljudi. Stručnjaci kažu da se pojedinac može vratiti civiliziranom načinu života samo ako je na ulici proživio kratko vrijeme.

„Neka sve bude po božjoj volji“

Jurij je dugogodišnji beskućnik, jedan od onih koji na ulici žive više od 15 godina. Sada ima 45, a prvi put je prenoćio na ulici sa 29 godina. U sretnija vremena živio je u stanu svojih roditelja u Moskvi i radio kao trgovac. No, nakon smrti roditelja njegova sestra prodala je stan a Jurij se našao na ulici.

„Od prodaje obiteljskog stana koju sam prepustio sestri dobio sam malo novca. Zbog toga sam se posvađao s njom, prijetio da ću je ubiti, a onda sam digao ruke od svega i shvatio da nekako moram dalje. Budući da nisam imao dovoljno novca, iznajmio sam sobicu i nastavio život“, priča Jurij.

No, smrt roditelja, svađa sa sestrom i novi uvjeti života ostavili su na njega duboki trag. Počeo je piti, zapao je u dugove i posvađao se s prijateljima. Na kraju više nije imao novca da plati stanarinu, pa je prvi put u životu morao prenoćiti u jednom prolazu. To se dogodilo krajem 1990-ih.

Sada Jurij noći na Kurskoj želježničkoj stanici, a danju prosi pred crkvom. Kaže da novca za život ima dovoljno, u prosjeku dnevno dobije 500 do 800 rubalja (11 do 18 eura). Vrijeme uglavnom provodi s drugim beskućnicima. Često se druže, zajedno kupuju namirnice i alkohol te traže mjesto za prenoćište. Jurij je navikao živjeti na ulici i kaže da bi se vrlo teško mogao vratiti normalnom životu.

„Život na ulici, naravno, nije bajka. Često nas tjeraju sa željezničkih stanica pa spavamo na smetlištu. Moramo biti stalno na oprezu jer tamo se motaju neki koji nisu Rusi i kradu nam novac. Ja se ipak svaki dan molim i nadam se da će me Gospodin Bog zaštititi. Ionako nemam kuda otići pa neka sve bude po božjoj volji.“

„Samo beskućnik razumije beskućnika“

Svjetlana, žena od oko 50 godina u iznošenoj podstavljenoj jakni i starim tenisicama priča da je iz Ukrajine došla u Moskvu jer joj je bio obećan posao:

„Ja sam iz Ukrajine, iz Voznesenska. Radila sam u tvornici mliječnih proizvoda. Plaća mi je bila mala pa sam odlučila potražiti neki drugi posao. Preko poznanika sam našla posao u Moskvi. Rekli su da su im potrebne krojačice, a ja odlično šijem. Pomislila sam: zašto ne? Sve je bolje nego ovdje umirati od gladi.“

No, kada je doputovala u Moskvu Svjetlana se nije uspjela zaposliti, nego je dospjela u neku vrstu zarobljeništva: romski kriminalci su je prisilili da prosi u metrou. Srećom, Svjetlana je uspjela pobjeći, ali se nije željela vrati kući.

Fotogalerija: Autobus milosrđa pomaže bolesnima i siromašnima u Moskvi

„U Voznesensku mi je ostao sin koji puno pije, a muž mi je umro“, objašnjava Svjetlana. „Tamo ne mogu ništa zaraditi, a ovdje u Moskvi, iako sam beskućnik, mogu barem pronaći hranu i odjeću. Ako odsjediš cijeli dan na crkvenim stepenicama dobiješ oko 500 rubalja, a to je dovoljno za kruh, mlijeko i neko piće.“

Svjetlana spava u jednom moskovskom dvorištu, koje dijeli s još dva beskućnika. Odlično se slaže sa svim lokalnim prosjacima jer je samo oni zaista razumiju. „Mi smo kao velika obitelj koja si međusobno pomaže kako bi preživjela“, objašnjava.

Svjetlana kaže da bi radila bilo koji posao da zaradi novac. No, problem je što su joj ukrajinske osobne dokumente oteli Romi dok je za njih prosila u metrou. Povratak u Ukrajinu za Svjetlanu je jedina šansa da se vrati normalnom životu, ali ona o toj mogućnosti i ne razmišlja.

Svjetlana ne voli nagađati što će joj budućnost donijeti. Za nju postoji samo ovdje i sada. Ponekad ipak pomišlja na hladne dane koji dolaze. Sada je najvažnije kako preživjeti ovu zimu.

Psihologija beskućništva

Po mišljenju Elene Kovalenko, voditeljice projekta fonda „Institut za ekonomiju grada“, u pokušaju smanjenja broja beskućnika suočavamo se s neefikasnom socijalnom politikom države, ali veliki problem je i psihologija samih beskućnika:

„Beskućništvo nije iznenadni krah dotadašnjeg života. To je najčešće postepeni proces nagomilavanja problema koji sve više sužavaju mogućnosti pojedinca da izađe s njima na kraj. Recimo, netko može niz godina živjeti bez prijave prebivališta, a da se ipak ne nađe na ulici. U opasnosti da postane beskućnik čovjek se može naći ako nesretnim slučajem izgubi zdravlje i posao pa više ne može plaćati stan. Putevi koji vode na ulicu su brojni i različiti kao i ljudi koji se nađu u toj teškoj životnoj situaciji.“

„Svakoga tko dospije na ulicu automatski smatraju beskućnikom“, nastavlja Elena Kovalenko. „Državne službe ne rade dovoljno na prevenciji beskućništva, a socijalni rad s beskućnicima otežavaju birokratske barijere, nedovoljna suradnja različitih službi, loše razvijena mreža specijaliziranih ustanova itd. Socijalne službe mogu pomoći uglavnom socijalno adaptiranim osobama koje nisu dugo vremena provele na ulici. No, mnogi od njih često ne znaju za te službe ili o njima imaju pogrešnu percepciju.“

Moskovljanka Valentina Surkova vjeruje da svatko tko želi može pomoći beskućnicima. Ona na njih troši svu svoju energiju i mirovinu. Obilazi željezničke stanice i beskućnike poziva kod sebe na besplatan ručak. „Čovjek se može vratiti normalnom životu ako mu se pomoć pruži tijekom prva četiri dana boravka na ulici“, kaže Valentina Surkova. „Posebno obilazim željezničke stanice i tražim takve ljude. Njih nije teško prepoznati među ostalim beskućnicima s dužim stažom: novi su smušeni i gledaju u prazno. Kada ih pronađem, pomažem im da ponovo dobiju osobne dokumente i kupujem im kartu za put do rođaka. Beskućnici s Kazanjske željezničke stanice su me prozvali majčica Valentina.“

Surkova kaže da ljudi uvijek s beskućnicima mogu podijeliti nešto što njima nije potrebno, a nekome može značiti mnogo. To ne mora biti samo hrana, već i sve ostalo, čak i stari tehnički uređaji.