Četiri varijante razvoja odnosa između Rusije i Turske

Putin i Erdoğan na summitu G20 u Antaliji, 15. studenog 2015.

Putin i Erdoğan na summitu G20 u Antaliji, 15. studenog 2015.

Reuters
Zasada je neizvjesno u kojem pravcu će se dalje razvijati odnosi između Rusije i Turske. Međutim, ipak je evidentno da obje strane ostavljaju prostor za kompromis, jer se eskalacija nikome ne isplati. S druge strane, malo je vjerojatno da u ovom trenutku može doći do obnavljanja nekadašnjih dobrih odnosa.

Duboka kriza u rusko-turskim odnosima, izazvana 24. studenog napadom na ruski vojni avion, po svemu sudeći je prerasla u trajniju konfrontaciju otkako je ruski predsjednik Vladimir Putin potpisao odluku o primjeni specijalnih mjera prema Turskoj.

Osim toga, Putinovo odbijanje da se susretne s turskim predsednikom Recepom Erdoğanom na Summitu u Parizu, kao i prethodno odbijanje da se javi na njegove telefonske pozive, svjedoči o upornom odbijanju Moskve da se zadovolji „izrazima žaljenja“ s turske strane.

U takvoj situaciji moguća su četiri scenarija razvoja događaja:

Eskalacija. Ovu varijantu ne treba isključiti sve dok postoji vjerojatnost daljnjih sukoba Rusije i Turske u pograničnoj zoni Sirije. Ona bi mogla postati stvarnost ukoliko Ankara nastavi s podrškom sirijskih Turkmena, a Rusija s bombardiranjem položaja Turkmena i pripadnika sirijske opozicije, koji su u savezu s Turskom. Svaki incident bi mogao dovesti do nepredvidljivih vojnih posljedica. Kao politički uzroci eskalacije mogu poslužiti potezi jedne strane koji će znatno poremetiti ravnotežu uzajamnih interesa. Na primjer, ukoliko Turska zabrani prolazak ruskih brodova kroz Bospor.

Zamrzavanje. U ovoj varijanti strane ostaju na sadašnjim pozicijama i nastavlja se oštra politička retorika, ali se i jedni i drugi uzdržavaju od poteza koji mogu pogoršati situaciju. Konkretno, Rusija u tom slučaju obustavlja letove duž turske granice, a Ankara ne pruža podršku Turkmenima i zatvara svoju granicu za pripadnike „Islamske države“ i za krijumčarenje oružja i municije. U diplomaciji se to odražava kroz odustajanje od daljnjeg uvođenja sankcija drugoj strani.

Odmrzavanje. Ankara i Moskva uz posredovanje jedne od njima bliskih zemalja (poznato je da Azerbajdžan i Kazahstan pokušavaju preuzeti tu ulogu) postižu dogovor o redovnim kontaktima s perspektivom postupnog obnavljanja kontakata, bar na vojnoj i diplomatskoj razini. Pri tome se dio sankcija postupno ukida. Za realizaciju ovog scenarija turska strana će morati pronaći nove formulacije umjesto dosadašnjeg minimalističkog „izražavanja žaljenja”.

Obnavljanje. Za to je potreban susret na najvišoj razini: Putin – Erdoğan. Poslije toga Moskva može odustati od ranije uvedenih sankcija. Strane počinju surađivati u Siriji po mnogim vojnim i političkim pitanjima. Za ovaj scenarij je potrebno ispuniti važan uvjet, a to je dostizanje visoke razine povjerenja između dviju strana, potvrđenog stvarnim mehanizmima suradnje na liniji Rusija – NATO.

Daljnja eskalacija se ne isplati ni jednoj, ni drugoj strani. Rusija je u ekonomskoj krizi i takav razvoj događaja može postati teško breme za njen budžet. Moskva bi u tom slučaju morala samostalno snositi sve troškove, uz permanentnu opasnost od novih sukoba s tuđom avijacijom. Uz to, u Siriji ne bi funkcionirala nikakva koalicija. Članice NATO-a bi bile prisiljene podržavati Tursku.

Eskalacija i Ankaru vodi u jednosmjernu ulicu, jer je Europa sve nezadovoljnija njenim ponašanjem, a ukoliko bi se produbio konflikt s Rusijom, odnos prema Turskoj bi se mogao i promijeniti. Povećao bi se broj izbjeglica, a to predstavlja problem i za Tursku i za europske zemlje.

U doglednoj budućnosti se ne nazire odmrzavanje odnosa. Poslije uvođenja sankcija i teških riječi bilo kakva brza promjena stava bit će shvaćena kao slabost. Neslaganja između Moskve i Ankare su duboka i principijelna. Ona proističu iz različitih pogleda na prirodu sirijskog konflikta. Prioritet Kremlja je zadržavanje Asada na vlasti, a prioritet Ankare je njegovo svrgavanje. To znači da u ovom trenutku teško može doći do potpunog obnavljanja nekadašnjih odnosa.

Pa ipak, treba reći da se i pored oštre retorike ne poduzima ništa čime bi se presjekao put za eventualne kompromise. Sankcije uvedene Turskoj ipak su ograničene, a u Siriji se i dalje mora razgovarati o razgraničavanju putanja letova. Moskvi ne ide u prilog da ratuje na dva fronta, tj. otvoreno protiv „Islamske države” i ostalih „snaga opozicije”, a posredno, tj. „hibridno” protiv Turske. Isto tako ni Erdoğan ne može odmah odustati od svog stava, jer bi to dovelo u pitanje njegovu reputaciju. Prema tome, zamrzavanje konflikta u ovom trenutku djeluje kao najostvarljiviji scenarij.

Više