Nije isključeno da će Turska napustiti NATO
Jasno je da zasad ne može biti ni govora o ratu između Rusije i Turske, ali sada su sasvim mogući incidenti i pojedinačni sukobi u Siriji (zemlji koju Ankara doživljava kao zonu svojih interesa) uz sudjelovanje vojnih jedinica i jedne i druge strane. U kojem smislu to ugrožava Rusiju? I kakvu silu predstavlja sada turska vojska? Kako Rusija vidi budućnost Turske? O tome u intervjuu za list Vzgljad priča Aleksandar Vasiljev, suradnik Instituta za orijentalne studije Ruske akademije znanosti i rusko-turskog obrazovno-znanstvenog centra Ruskog državnog sveučilišta društveno-humanističkih znanosti, i pozvani stručnjak Centra za analize, strategije i tehnologije.
Turska vojska spremna za velike gubitke
Vzgljad: Razlikuje li se turska vojska principijelno od savezničkih vojski NATO-a?
Aleksandar Vasiljev: Možda turska vojska nije tako visoko tehnološki opremljena kao vojska SAD-a, ali je po broju aktivnih vojnika velika i dobro naoružana. Dvije posebne karakteristike joj daju prednost u odnosu na vojske Europljana i Amerikanaca. To su spremnost na velike ljudske gubitke i spremnost da ratuje u krajnje neudobnim, čak i surovim uvjetima.
Psihološki su najbolje motivirane specijalne jedinice i oficirski krugovi. Vojska se formira po principu regrutacije, i novaci čine veći njen dio. Međutim, u kasarnama se vrši usiljen propagandistički rad. Ako pogledamo biografije posljednjih nekoliko načelnika generalnog stožera, vidjet ćemo da oni govore dva, pa čak i tri zapadna jezika, da su prošli višegodišnju obuku ne samo u Turskoj, nego i u Zapadnoj Europi, u strukturama NATO-a po cijelom svijetu. Imaju veliko političko, administrativno, a ponekad i diplomatsko iskustvo. Generalitet se sastoji od obrazovanih i odlučnih ljudi. Njihova osnovna ideologija je, naravno, nacionalizam, ali on često prerasta u ultradesničarska shvaćanja.
Vzgljad: Koliko je sada visok Erdoğanov autoritet među generalima? Poznato je da se u početku svoje vladavine suočavao sa stalnim prigušenim protivljenjem vojnih krugova.
AV: Odnos prema njemu se mijenjao. Pojedinci u generalnom stožeru su se namjeravali umiješati u politiku, ali je trenutak bio takav da nisu imali šanse. Erdoğan je koristio kriterije koje je Europska unija isticala kao uvjet za članstvo kako bi time slomio vojni vrh i potčinio ga svojoj volji. Završilo se tako što je ministar obrane postao civilni stručnjak, a pitanja ekonomije su izuzeta iz kompetencija generalnog stožera i predana Ministarstvu odbrane. Doduše, krajem kolovoza ove godine održana je godišnja sjednica visokog vojnog savjeta Turske uoči koje je neočekivano pušten iz zatvora jedan broj onih koji su bili uhapšeni zbog sudjelovanja u pripremi državnog prevrata. Mnogi „jastrebovi“ su rehabilitirani i vraćeni na svoja mjesta. Štoviše, neki od njih su čak i dobili viši čin. Sve to svjedoči da je Erdoğan, u cjelini gledano, postigao dogovor s vojnim krugovima.
Jesu li poslijeratne granice u Turskoj nepravedno definirane?
Vzgljad: Je li generalitet bio zadovoljan obaranjem ruskog aviona?
AV: Generalitet je odavno predlagao da se vodi aktivnija vanjska politika. Nije isključeno da se generali čak ne bi željeli zaustaviti na uništavanju jednog ruskog aviona, i da se spremaju za otvorenu aneksiju turkmenskih područja Sirije.
U posljednje vrijeme turske vlasti vrlo aktivno razvijaju u medijima temu o tome da su granice poslije Prvog svjetskog rata, tj. granice sa Sirijom, definirane nepravedno i da su podijelile turski narod.
Uznemirava i činjenica da Turska i dalje gomila svoje snage na granici s tim turkmenskim oblastima. Dovlače se tenkovi i haubice. U kontekstu Erdoğanove nepredvidljivosti možemo sasvim realno očekivati i kopnenu operaciju u Siriji.
Vojni krugovi razočarani u globalne međunarodne strukture
Vzgljad: Ali zar takav korak, kao što je aneksija dijela Sirije, neće naići na otvoreno neodobravanje saveznika? Članice NATO-a ne mogu biti države sa spornim granicama.
AV: Poslije nedavne posjete Turskoj stekao sam utisak da su se mnogi predstavnici vojnih krugova razočarali u globalne međunarodne sigurnosne strukture. Sada oni sve više govore o potrazi za tehnologijama koje bi mogle osigurati Ankari raketno i nuklearno oružje. U budućnosti, poslije dostizanja tog cilja, nije isključeno da bi Turska u potpunosti napustila NATO.
Vidio sam u izvještajima turskih vojnih stručnjaka teze o tome da će samo posjedovanje nuklearnog oružja pomoći Turskoj da u potpunosti vodi neovisnu vanjsku politiku.
Naravno, njihov nuklearni program je tek u početnoj fazi. Pored izgradnje naše nuklearke „Akuju“ na jugu Turske već je počela izgradnja japanske nuklearne elektrane u Sinopu, na Crnom moru. Koliko mi je poznato, donedavno su kadrovi za tursku nuklearnu energetiku široko i aktivno pripremani u našem Nacionalnom istraživačkom nuklearnom sveučilištu MIFI.
Osim toga, Turska je u posljednje vrijeme postigla izvjestan uspjeh u stvaranju raketnog naoružanja, prije svega pomoću tehnologija koje je dobila od Europljana i Amerikanaca, ali i kupovinom gotovih raketa od Kine. Konkretno, Turska već posjeduje operativno-taktičke rakete, koje su svojevrsni klon kineskog sustava s dometom oko 300 km. Posljednja izložba naoružanja IDEF-2015 u Istanbulu pokazala je da su Turci postigli prilično veliki uspjeh u raketnoj industriji.
