Povijest rusko-turskih odnosa: Najvažniji trenuci

Neki od tih ratova se samo uvjetno mogu okarakterizirati kao rusko-turski (npr., pohod Petra I. na rijeku Prut), ali nema sumnje da su Turci daleko češće od drugih naroda bili protivnici Rusije na bojnom polju. Većina tih ratova završena je pobjedom Rusije, širenjem njenih teritorija i jačanjem njenog utjecaja u svijetu, a posebno među narodima Jugoistočne Europe koji su bili pod tursko-osmanlijskim jarmom.

Prvi diplomatski čin u povijesti rusko-turskih odnosa je pismo ruskog kneza Ivana III osmanlijskom sultanu Bajazitu II, upućeno 1492. godine. U tom dokumentu ruski knez piše o najvažnijim pitanjima razvoja pomorske trgovine između Moskve i Konstantinopola u vodama Crnog i Azovskog mora. Ovim pismom je utemeljena trgovinsko-ekonomska suradnja dviju država.

Na političko-diplomatskom polju rusko-turski odnosi su službeno uspostavljeni za vrijeme Petra Prvog 1701. godine otvaranjem ruskog veleposlanstva u Konstantinopolu. To je dvijema zemljama omogućilo da imaju kanal za međusobno političko djelovanje.

Može se reći da je prvi pravi rusko-turski rat vođen 1672-1681. godine, a izazvan je pokušajem Osmanlijskog Carstva da uspostavi kontrolu nad Ukrajinom desno od Dnjepra, kada se hetman spomenutog teritorija Petar Dorošenko zakleo na vjernost Konstantinopolu. Rat je kulminirao zauzimanjem strateški važne tvrđave Čigirin u Čerkaskoj oblasti od strane ruskih trupa. Istina, tvrđava je dvije godine kasnije ponovno ostavljena Turcima. Bahčisarajski mirovni sporazum potpisan 1681. godine u cjelini gledano potvrdio je teritorijalno-politički status quo u ovoj regiji.

Ilja Rjepin: Zaporoški kozaci pišu pismo konstantinopolskom sultanu (1880–1891).

Rusko-turski rat 1686-1700. godine bio je sastavni dio europske vojne krize u kojoj je centralno mjesto zauzimao austrijsko-turski rat. Ruske trupe su 1696. godine uspjele zauzeti tvrđavu Azov, koja je prema Carigradskom miru iz 1700. godine pripala Rusiji. Taj sporazum je Rusiji omogućio da koncentrira svoje snage protiv Švedske u Sjevernom ratu. U povijest je ušla fraza iz pisma Petra Prvog ruskom predstavniku na pregovorima s Turcima, iskusnom diplomati Emeljanu Ukrajincevu: „Obavezno sklopiti mir, jer nam je mnogo potreban“.

U rusko-turskom ratu 1735-1739. godine na strani Rusije se borila Austrija. Cilj Rusije je bio zaustaviti napade Krimskih Tatara na južne ruske teritorije, kao i osigurati i proširiti izlazak na Crno more. Generalno gledano, Rusija nije imala uspjeha u ovom ratu. Prema Beogradskom miru sklopljenom 1739. godine Rusija je zadržala tvrđavu Azov, ali se obavezala ukloniti iz nje sva fortifikacijska utvrđenja, kao i odustati od posjedovanja vlastite flote na Crnom moru, pa čak i brodova za potrebe trgovine. Prema slikovitom objašnjenju ruskog povjesničara S.M. Solovjova, Rusija je životima stotine tisuća vojnika platila uklanjanje azovskih utvrđenja.

Rusko-turski rat 1768-1774. godine karakterističan je po prodoru Rusije na Balkan. U zimu 1770. godine ruska vojska je izbila na Dunav, a 1771. su jedinice pod zapovjedništvom kneza Vasilija Dolgorukog zauzele Krimski poluotok, da bi 1773. godine ruske trupe stigle do Silistre. Kučukkainardžijskim mirom iz 1774. godine proglašena je neovisnost Krimskog kanata od Turske (u tijeku rata krimski kan je prešao pod protektorat Rusije). Rusija je dobila Veliku i Malu Kabardiju, Azov i Kerč, kao i stepska područja između Dnjepra i Južnog Buga. Pored toga 14. član sporazuma dao je Rusiji pravo da u Konstantinopolu sagradi crkvu koja će biti „pod protekcijom ministara ovog carstva“ (tj. ruskih zastupnika), i „neće biti izložena nikakvim pritiscima ili uvredama“.

Naredni rusko-turski rat 1787-1791. učvrstio je pozicije Rusije na Balkanu. Ruska vojska je uspjela zauzeti Očakov, Izmail i Anapu, a ruska flota je do nogu potukla Turke kod Tendre. U tijeku tog rata turska vojska nije uspjela odnijeti nijednu, čak ni lokalnu pobjedu nad ruskim vojnicima, na čijem čelu su između ostalih bili A. V. Suvorov i admiral F. F. Ušakov. Mirovni ugovor iz Jašija potpisan 1791. potvrdio je pripadnost Krima i Očakova Rusiji i ujedno definirao novu rusko-tursku granicu duž rijeke Dnjestar.

Rat 1806-1812. je jedini rusko-turski rat koji Rusija nije objavila. Štoviše, u predratnim godinama to su bile dvije savezničke sile, a taj savez je zapravo bio reakcija na Napoleonove ratove. Takvom savezu se čudio čak i državni kancelar, knez A. A. Bezborotko. Povodom za rat je poslužilo to što su Turci uklonili s vlasti gospodare Moldavije i Vlaške koji su bili blagonakloni prema Rusiji. Rusija je prije toga bila zabrinuta zbog zaoštravanja francusko-ruskih odnosa i dugo protiv Turske nije poduzimala nikakve vojne akcije. Međutim, vremenom je postajalo sve jasnije da će Francuzi u dogledno vrijeme napasti Rusiju i zato je Kremlj odlučio brzo riješiti problem na svojim južnim granicama. Uspješna vojna kampanja ruskog feldmaršala M. I. Kutuzova prisilala je Osmanlije da odustanu od Besarabije u korist Rusije, što je potvrđeno Bukureštanskim mirom 1812. godine.

Rusko-turski rat 1828-1829. godine bio je prekretnica ne samo u bilateralnim odnosima Ruskog i Osmanlijskog Carstva, nego i u povijesti Balkana. Rat je objavila Rusija 1828. zbog odbijanja Porte da ispunjava ranije sporazume. U ovom ratu je Rusija bila vrlo uspješna na balkanskom i južnokavkaskom frontu. Prema Jedrenskom miru iz 1829. godine Rusiji je pripao veći dio istočne obale Crnog mora s gradovima Anapa i Suhumi, kao i delta Dunava. Osmanlijsko Carstvo je priznalo rusku dominaciju nad Gruzijom i područjem suvremene Armenije, a isto je dalo autonomiju Srbiji. Kada je riječ o balkanskoj regiji u cjelini, „jedrenska epoha“ je donijela brz ekonomski, politički, socijalni i kulturni razvoj svih kršćanskih oblasti. Doba poslije rata 1828-1829. dobilo je u historiografiji naziv „Balkanski preporod“.

U godinama Krimskog rata 1853-1856. rusko-turski front bio je jedan od važnih, ali nije bio odlučujući. Ruske trupe su na Kavkazu uspjele nekoliko puta poraziti tursku vojsku i zauzeti Kars. Međutim, diplomatska izolacija je prisilila Rusiju da potpiše Pariski mirovni sporazum koji je za nju bio krajnje nepovoljan, jer je predviđao predaju južne Besarabije i ušća Dunava Osmanlijskom Carstvu, kao i „neutralizaciju„ Crnog mora. Tijekom čitavog stoljeća koje dijeli Napoleonove ratove od Prvog svjetskog rata Krimski rat je bio jedini sukob europskih razmjera u kojem su sudjelovale Rusija, Velika Britanija, Turska, Francuska i Sardinija, a na diplomatskom polju i Austrija.

Rusko-turski rat 1875-1878. godine bio je sastavni dio Velike istočne krize 1875-1878. godine, izazvane usponom nacionalnooslobodilačkih pokreta balkanskih naroda kojima je Rusija bez odlaganja pružila pomoć. U krvavim borbenim akcijama ruska vojska je zauzela prijevoj Šipka u Bugarskoj i približila se Konstantinopolu, ali su velike zapadne sile zaprijetile Rusiji ratom i tako izvršile pritisak i prisilile Sankt Peterburg na ustupke. Berlinski sporazum iz 1878. godine propisao je da se Rusiji vrati južni dio Besarabije i da joj se predaju tvrđave Kars, Ardagan i Batumi. Pored toga, na zahtjev Rusije priznata je neovisnost Srbije, Crne gore i Rumunjske. Osmanlijsko Carstvo je zadobilo udarac od koga se više nije moglo oporaviti. Američki povjesničar turskog porijekla Kemal Karpat isticao je svojevremeno da je „Otomansko-ruski rat 1877-1878. godine nanio smrtonosan udarac tradicionalnoj Otomanskoj državi i otvorio put razvoju Turaka kao nacionalne grupe koja ima vlastito političko lice“.

U Prvom svjetskom ratu rusko-turski front nije bio prioritet. Ruske trupe su na Kavkazu uspjele zauzeti Erzurum, Trapezunt i Bitlis. U tijeku Perzijske kampanje 1914-1916. ruska vojska je potisnula turske trupe iz Perzije. Međutim, revolucija u Rusiji je zapravo dovela do prekida vojnih operacija.

Po završetku Prvog svjetskog rata upravo je Rusija među prvima priznala tursku građansku vlast Mustafe Kemala Ataturka. Mirovnim sporazumima koje su s Turskom 1921. godine potpisale Sovjetska Rusija i Južnokavkaske republike Karska oblast vraćena je Turskoj, a u sastavu Gruzije ostao je okrug grada Batumija, gdje je prema sporazumu stvorena Adžarska Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika.

Treba imati u vidu i činjenicu da je odluka predsjednika SAD Johna Kennedyja da 1961. godine u Turskoj razmjesti američke rakete srednjeg dometa prouzrokovala odgovor Sovjetskog Saveza u vidu razmještanja sovjetskih raketa na Kubi, a samim tim i izazvala „Karipsku krizu“.U Drugom svjetskom ratu Turska je bila neutralna, ali je 1952. stupila u NATO. To međutim, nije negativno utjecalo na sovjetsko-turske odnose. U svibnju 1953. godine vlasti Sovjetskog Saveza su objavile priopćenje da „vlade Armenije i Gruzije smatraju da mogu odustati od svojih teritorijalnih pretenzija prema Turskoj“. Pri tome „Sovjetska vlast smatra da se može osigurati sigurnost Sovjetskog Saveza iz pravca tjesnaca pod uvjetima koji su podjednako prihvatljivi kako za SSSR, tako i za Tursku“.

Autor: Petar Iskenderov je doktor povijesnih znanosti, stariji znanstveni suradnik Instituta za slavistiku Ruske akademije znanosti.