Godina velikih potresa: Kako je Rusija izdržala dvije revolucije 1917.?
Za devet mjeseci 1917. godine Rusija je doživjela dvije revolucije koje su zauvijek izmijenile njezin povijesni razvoj. U veljači je pala ruska monarhija, a u listopadu su boljševici potisnuli umjerenije snage i došli na vlast, poslije čega je uslijedio krvavi građanski rat, a zatim 70 godina sovjetske vlasti.
Oleg Jegorov
"Opet mi je onaj debeljko Rodzjanko napisao svakojake budalaštine na koje neću čak niti odgovoriti", tako je ruski car Nikolaj Drugi reagirao na alarmantna priopćenja predsjednika Državne dume Mihaila Rodzjanka, koji je 11. ožujka (po starom kalendaru 26. veljače) 1917. godine napisao caru da je situacija u Petrogradu kritična i da su u prijestolnici neredi.

Rodzjanko je preklinjao Nikolaja Drugog, koji se tada nalazio u stožeru vrhovnog zapovjednika (u tijeku je bio Prvi svjetski rat, a car je bio vrhovni zapovjednik), da prijeđe na ustavnu monarhiju, da formira vladu koja će biti odgovorna pred Dumom (parlamentom) i da na taj način odobrovolji one koji prosvjeduju. Car je bio uvjeren da će petrogradski garnizon ugušiti pobunu i ignorirao je njegove molbe. Garnizon, međutim, nije ugušio pobunu.


- Sve do siječnja 1918. godine u Rusiji je važio julijanski kalendar, koji je od uobičajenog gregorijanskog "zaostajao" za dva tjedna.

- Zbog toga se Veljačka revolucija po današnjem kalendaru odigrala u ožujku, a Listopadska u studenom. RBTH Hrvatska navodi datume u suvremenoj varijanti, a u zagradama su datumi po starom kalendaru.

Car Nikolaj Drugi u Stožeru vrhovnog zapovjednika u gradu Mogiljovu. Prvi svjetski rat
Regularne trupe su prešle na stranu buntovnika, a 13. ožujka (28. veljače) car Nikolaj je dobio telegram da je u Petrogradu vlast potpuno poražena. Carev vlak čak nije pušten u prijestolnicu, i 15. (2.) ožujka je pod pritiskom generala, uvjerenih da car treba otići u ime spasenja zemlje, Nikolaj Drugi potpisao da se odriče prijestolja u korist brata Mihaila.

"Svuda unaokolo je izdaja, i kukavičluk, i obmana!", napisao je u svom dnevniku. Mihail se odrekao prijestolja dva dana kasnije, 18. (5.) ožujka, i tako je okončana vladavina dinastije Romanov koja je trajala 300 godina. Rusija poslije toga nije imala cara.


Želja za kruhom rađa revoluciju


Datumi se navode po gregorijanskom kalendaru koji su boljševici uveli od veljače 1918. godine "kako bi se u Rusiji uspostavilo računanje vremena koje bi bilo isto kao kod gotovo svih kulturnih naroda". Gregorijanski kalendar 13 dana ide "ispred" julijanskog, koji je dotad korišten u Rusiji.

Pobuna koja je srušila rusku monarhiju počela je 8. ožujka (23. veljače) 1917. godine, na međunarodni Dan žena. Počela je od štrajka koji su organizirale tkalje iz tvornica Viborškog rajona Petrograda, da bi zatim neredi brzo zahvatili cijeli grad. Kako piše povjesničar Georgij Katkov, autor knjige "Veljačka revolucija", već prvog dana je na mitinge izašlo 90 000 ljudi.

Svjedoci događaja pišu da je revolucija počela iznenada. "Nikome nije padalo na pamet da bi Dan žena mogao biti prvi dan revolucije", pisao je Lav Trocki, autor "Povijesti ruske revolucije" i jedan od lidera boljševika. Katkov naglašava da je prvobitna glavna parola štrajkaša bila "Dajte kruha!". Naime, u Petrogradu je bilo ozbiljnih problema s opskrbom, tako da su se u zimu 1917. godine prvi put pojavili ogromni redovi za kruh. Ubrzo zatim su odjeknuli i politički zahtjevi : "Dolje autokracija!".
Žitelji Petrograda stoje u redu ispred trgovine prehrambenih proizvoda. 1917. godina
Korijeni Veljačke revolucije
U to vrijeme je Veljačka revolucija mnogima djelovala kao iznenađenje, ali danas, nakon 100 godina, mnogi znanstvenici su uvjereni da je to bio sasvim logičan događaj. Krajem veljače 1917. godine se podudarilo nekoliko važnih faktora koji su do krajnjih granica usijali atmosferu u društvu i na kraju srušili čitavu strukturu vlasti:
1. Mnogi su bili umorni od rata
U kolovozu 1914. godine, kada je Prvi svjetski rat tek počeo, rusko društvo ga je dočekalo s oduševljenjem, ujedinivši se oko kralja i ideje obrane domovine. Nakon tri godine, nakon ogromnih žrtava (samo u 1916. godini je ubijeno i ranjeno preko 2 milijuna ruskih vojnika), raspoloženje je bilo sasvim drugačije.

"Bila je poljuljana vjera u konačan uspjeh kao i povjerenje u zapovjedništvo", tako je raspoloženje društva okarakterizirao povjesničar Nikolaj Golovin.


Vojnici "udarnog bataljuna" formiranog za borbu protiv dezertera u Prvom svjetskom ratu.
2. Ekonomski problemi
Pisac Viktor Šklovski je u veljači 1917. godine promatrao kako Peterburžani stoje u redovima za namirnice i "zaljubljeno gledaju" običan kruh. Paradoks je u tome što je u trenutku kada je počela revolucija u zemlji bilo dovoljno kruha i drugih namirnica, ali zbog logističkih problema je samo fronta blagovremeno snabdjevana. U pozadini, pa i u glavnom gradu, bilo je prekida u opskrbi kruhom što je izazvalo glad i dodatno razgnjevilo mase.

"Industrija je bila takva da nije mogla riješiti postavljeni zadatak. Nedostatak industrijske robe, uz nedovoljnu učinkovitost željeznice, izazvao je patnje gradskog stanovništva u drugoj polovici rata", pisao je povjesničar i ekonomist Mihail Florinski.



Ljudi stoje u redu za kruh
3. Politička kriza
"S podjednakom ozbiljnošću se (u prijestolnici) očekuju kako revolucionarni neredi, tako i dvorski prevrat", referirano je u siječnju 1917. godine ministru vanjskih poslova. Autoritet cara Nikolaja Drugog i njegove obitelji je u javnosti prikazivan kao minimalan. Državna duma je od cara zahtijevala uvođenje ustavne monarhije i odgovornosti vlade pred narodom.

Car Nikolaj nije poslušno ispunjavao sve te zahtjeve, tako da su njegovi neprijatelji širili u narodu glasine da on nije talentiran vladar, a da se carica, koja je inače bila porijeklom Nijemica, bavi špijunažom u korist Njemačke. Car i carica su se povukli iz javnog života.
Dvovlašće
U ožujku, čim je pala monarhija, u Rusiji je uspostavljen čudan sustav u kojem je vlast pripadala dvjema strukturama koje nisu ovisile jedna od druge - Privremenoj vladi i Sovjetima.

Privremena vlada je formirana uglavnom od bivših parlamentaraca i u njoj su dominirale umjereno-liberalne snage. "Privremeni" su se zalagali za sazivanje velike Osnivačke skupštine koja bi odredila budućnost zemlje i državni poredak, kao i novi Ustav. Vlada se pridržavala patriotskih stavova i deklarirala se za rat "do konačne pobjede".
Predsjedavajući ministar Privremene vlade knez Georgij Jevgenijevič Lviv (drugi slijeva) i vojni i mornarički ministar Sveruske privremene vlade Aleksandar Fjodorovič Kerenski (drugi zdesna) sa skupinom generala.
Sovjeti su bili izborni organi koji su se formirali "odozdo", u tvornicama i vojnim jedinicama. U njima su najveći utjecaj imali socijalisti. Centralnu ulogu je igrao Petrogradski sovjet radnika i vojničkih zastupnika (Petrosovjet), koji je formiran već u prvim danima revolucije i koji je imao veliki utjecaj u donjim slojevima društva.
Petrogradski Sovjet radničkih i vojničkih zastupnika, Tavridska palača, Rusija
Službeno je Privremena vlada upravljala zemljom "usuglašeno" s Petrosovjetom. Međutim, ove dvije strukture su često bile u konfliktu, tako da je novi labavi sustav bio osuđen na propast. Dvovlašće je okončano u srpnju 1917. godine, kada je Privremena vlada na čelu s Aleksandrom Kerenskim preuzela svu vlast u svoje ruke. Ta vlast Kerenskog je kratko trajala jer su boljševici već 7. studenog (25. listopada) zbacili Privremenu vladu.

Sloboda i kaos
Razdoblje između Veljačke i Listopadske revolucije bilo je pun kontradiktornosti. Rušenjem carske vlasti društvo je dobilo slobodu koju ranije nije imalo. Naime, dozvoljeno je registriranje svih političkih stranki i proklamirana je sloboda tiska i okupljanja. S druge strane, zemlju je zahvatio kaos. Privremena vlada i njezini suparnici borili su se za vlast, a nitko se nije bavio uređivanjem uvjeta svakodnevnog života.
Dijeljenje novina predstavnicima vojnih jedinica u redakciji lista "Izvestija Petrogradskogo Soveta rabočih i soldatskih deputatov"
"Pljačke, pucnjava, linčovanja i ubojstva su sada dio svakodnevice", pisao je u svojim uspomenama pitomac pomorske akademije Nikolaj Reden. "Sva zemlja se kuhala u kotlu anarhije". Američki novinar John Reid, autor knjige "Deset dana koji su potresli svijet" kaže: "Grčila se u mukama ogromna Rusija rađajući novi svijet". Reed također piše o pucnjavi na ulicama, ali ujedno i o rađanju "novog čovjeka": "U novoj Rusiji svaki čovjek je dobio pravo glasa, pojavile su se radničke novine, Sovjeti i sindikati".

Od Veljačke do Listopadske revolucije
Snaga koja će zbrisati Privremenu vladu bila je krajnje ljevičarska stranka boljševika. Njihov lider, bivši politički emigrant Vladimir Lenjin, doputovao je u Petrograd iz Švicarske 16. (3.) travnja i odmah počeo aktivno propagirati radikalnu liniju. U programu pod nazivom "Travanjske teze" Lenjin je pozvao da se odmah prekine rat, da se nacionalizira zemlja i smjeni vlast "buržoasko-liberalne" Privremene vlade, i da se umjesto nje uspostavi vlast Sovjeta. U tom trenutku on nije bio podržan.
U travnju 1917. godine ministar vanjskih poslova Privremene vlade Pavel Miljukov je napisao notu saveznicama Rusije u Prvom svjetskom ratu i obećao da će Rusija ispuniti sve preuzete obveze i nastaviti rat do konačne pobjede. To je izazvalo gnjev onih koji su se predstavljali kao običan narod "koji je umoran od rata". Oni su organizirali masovne demonstracije i mintinge koji su trajali dva dana. Zahtijevali su da se obustavi rat, da se raspusti vlada i da se vlast prepusti Sovjetima. Tadašnja kriza je ugušena, Miljukov je smijenjen, a u vladu su ušli umjereni socijalisti (ne boljševici).
Nova kriza je nastupila u srpnju. Boljševici su 16.-18. (3.-5.) srpnja izveli na ulice naoružanu gomilu mornara, radnika i anarhista, i stupili u direktan sukob s Privremenom vladom. Vlada je uz pomoć lojalnih vojnih jedinica uspjela rastjerati protivnike koji su skandirali: "Sva vlast Sovjetima!" Boljševici su proglašeni njemačkim špijunima i stavljeni su izvan zakona. Lenjin je pobjegao u Finsku. Svu vlast je preuzeo predsjedavajući ministar Aleksandar Kerenski.
Kada je odbijen napad ljevičara, Privremenu vladu su napali desničari. Vrhovni zapovjednik, general Lavr Kornilov, krenuo je 7. rujna (25. kolovoza) na Petrograd u namjeri da uspostavi vojnu diktaturu, u dogovoru s Kerenskim. Međutim, Kerenski je ipak raskinuo savezništvo s Kornilovim (plašeći se da će izgubiti vlast) i obratio se ljevičarima. Uz pomoć rehabilitiranih boljševika kretanje trupa na Petrograd je zaustavljeno, ali je autoritet Kerenskog snažno poljuljan.
Trijumf boljševika
"Mi starci možda nećemo doživjeti bitke predstojeće revolucije", to je još u siječnju 1917. godine govorio Vladimir Lenjin, neslužbeni lider stranke boljševika. Tada se on nalazio u emigraciji u Švicarskoj i mislio je da neće moći sudjelovati u političkoj borbi. Međutim, krajem listopada iste godine stao je na čelo revolucije protiv Privremene vlade i Kerenskog.

Ovoga puta je pothvat boljševika bio uspješan. Na njihovu stranu su stali Sovjeti i vojska ih je podržala. U noći između 7. i 8. studenog (25. i 26. listopada) revolucionari su zauzeli poštu i telegraf, brzo i uspješno izveli juriš na Zimski dvorac (rezidenciju vlade). Kerenski je pobjegao iz grada, a ostali ministri su uhićeni.


Juriš na Zimski dvorac
Čim su zauzeli vlast i nazvali je "vlast Sovjeta", boljševici su odmah donijeli dvije odluke: "Dekret o miru" i "Dekret o zemlji". Prvim dekretom je proglašeno "hitno uspostavljanje mira bez aneksija i kontribucija", a drugi je oduzeo sve posjede od spahija i predao ih seljacima, ali tako da vlasnik ipak bude država. Privatno posjedovanje zemlje je zabranjeno.
Seljaci čitaju novine u kojima su objavljeni Lenjinovi dekreti o zemlji i miru. Prvi dekret je objavljen u svim središnjim novinama 10. studenog 1917. godine
Dalju sudbinu Rusije trebala je riješiti sveopća Osnivačka skupština, sazvana u siječnju 1918. godine. Boljševici, međutim, nisu imali većinu u toj skupštini ali su praktički kontrolirali situaciju, pa su donijeli drugačiju odluku. "Straža je umorna", rekao je zastupnicima anarhist Anatolij Železnjakov, načelnik straže, i tako je s oružjem u rukama stavio točku na prvu i posljednju sjednicu ove skupštine 19. (6.) siječnja. Već sutradan su boljševici proglasili raspuštanje Osnivačke skupštine i država je ostala u njihovim rukama.

Kako su pobijedili?
Boljševici 1917. godine uopće nisu bili najmnogobrojnija stranka Rusije, a uz to su se pridržavali radikalnih, krajnje ljevičarskih stavova. Povjesničari naglašavaju da je Lenjinu i njegovim pristašama pobjedu donijela krajnje stroga organizacija i spremnost da obećaju narodu ispunjavanje želja "odmah sada", ne čekajući pobjedu u ratu, sazivanje Ustavne skupštine, itd. Narod je najviše bio zainteresiran za mir i za zemlju, i čim su došli na vlast, boljševici su prije svega ostalog izjavili da će narod dobiti i mir i zemlju.

"Pitanje sklapanja mira bilo je isto što i pitanje vlasti. Onaj tko to pitanje riješi, tko ima konkretan program, taj će i upravljati Rusijom. Na kraju je tako i bilo", smatra doktor povijesnih znanosti Igor Grebjonkin. Po njegovom mišljenju, taj kontrast s Privremenom vladom, koja se "bojala čak i prići" rješavanju globalnih problema, osigurao je pobjedu boljševicima.

"Naša stranka je u svakom trenutku bila spremna potpuno preuzeti vlast", izjavio je Lenjin u lipnju 1917. godine na Kongresu Sovjeta. U sali se tada zaorio smijeh jer ljudi nisu mnogo vjerovali u perspektive boljševika. Ali nekoliko mjeseci kasnije više nikome nije bilo do smijeha: boljševici su zaista u potpunosti preuzeli vlast. Konačna pobjeda je bila još daleko jer je pred njima bio Građanski rat koji će potrajati do 1923. godine i odnijeti oko 13 milijuna ljudskih života, ali će boljševici u njemu pobijediti. Oni su u prosincu 1922. godine proglasili formiranje SSSR-a, prve socijalističke države na svijetu. Komunisti će zatim upravljati Rusijom nepunih 70 godina.
Tekst: Oleg Jegorov
Aleksej Timofijčev
Fotografiji: Ria Novosti, Getty Images; Global Look Press;
Fotografije iz arhive; Karl Bula; TASS
Dizajn: Slava Petrakina
Asistent: Julija Ribina
© 2017 Sva prava pridržana
RBTH Hrvatska
urednik@hr.rbth.com.
Made on
Tilda