Pokušaj rješavanja sirijske krize doživio je fijasko. On je mogao postati shema naročite suradnje, u kojoj nema međusobnih simpatija ali postoji shvaćanje da jedni bez drugih ne možemo, ali sada, poslije neuspjeha, rezultat je upravo suprotan - prekinuti su i svi ostali kanali veze. Političko-diplomatska logika konačno je ustupila mjesto vojno-političkoj logici. To je dosta ozbiljna stvar. Mi jesmo tijekom proteklih godina dosta pričali o povratku "duha hladnog rata", ali smo se u stvari potpuno odviknuli od njega, jer još od početka 1980-ih taktika "nedvosmislenih upozorenja" i prijetnji nije tako očito dominirala nad očekivanjima da se ipak postigne nekakav diplomatski dogovor.
Kako Amerikanci planiraju osvojiti Rusiju za 20 dana: Kronika idiotizma
Sudbinu svijeta ponovno rješavaju prijestolnice dviju nekadašnjih supersila, s tom razlikom što se "razgovor" opet vodi preko megafona, i što njegov cilj nije raspetljavanje čvorova, pa čak niti to da ih se presiječe, već to da ih se još zategne, kako suprotna strana ne bi mogla steći nekakvu prednost.
Što dalje? Prije svega, ne treba se plašiti ratoborne retorike i zveckanja oružjem, jer ponekad upravo to pomaže da se izbjegne direktan sukob. Prioritetan zadatak u ovom trenutku je izbjeći direktan vojni sukob američkih i ruskih snaga na nebu iznad Sirije. Pored toga, zadatak je shvatiti kakve razmjere može poprimiti "rat tuđim rukama", ili drugim riječima: koliko su ozbiljni SAD i njegove saveznice u svojoj spremnosti da podržavaju sirijsku opoziciju. Hladni rat je posebno opasan u početnoj fazi, kada još nije jasno gdje su "crvene linije".
Razgovor povišenim tonom nije ništa neobično za Moskvu i Washington. Međutim, raspoloženje koje sada dominira podsjeća na krajnje mračne periode naših odnosa. Opća medijska atmosfera bliži se najgorim trenucima s početka 1980-ih, a u nekom smislu je čak i gora od njih.
Ali, kako ne bismo potpuno pali u depresiju, primijetit ćemo da je trajektorija odnosa između Rusije i SAD-a poslije hladnog rata prilično uobičajena. Ona je vezana za izborne cikluse, unutar kojih može biti oscilacija na jednu ili na drugu stranu, ali na kraju svakog "takta" obavezno dolazi do zaoštravanja.
Obamin dolazak na vlast bio je početak novog ciklusa. Deklarirano je popuštanje odnosa s Rusijom (uzgred, danas već "proročki" djeluje zbunjenost koju je u proljeće 2009. godine izazvao nesporazum zbog pogrešno napisane riječi, kada je umjesto "peregruzka", što znači "resetiranje", napisano "perezagruzka", što znači "preopterećenje"), Medvedev i Obama bili su u prijateljskim odnosima, aktivno se radilo na sporazumu o smanjenju nuklearnog naoružanja (START), obustavljeno je širenje PRO, vođeni su pregovori o Iranu, Rusija je postala članica Svjetske trgovinske organizacije... Zatim je tenzija počela rasti: uslijedilo je "arapsko proljeće", pa Libija, pa sve veća neslaganja oko Sirije, povratak Vladimira Putina na mjesto šefa države, neočekivani događaji poput Edwarda Snowdena, Ukrajine i opet Sirije... Sada je sukob već očigledan. Nije teško primijetiti da je svaki sljedeći ciklus pri kraju sve oštriji i opasniji.
Ličnosti, naravno, daju svojevrstan pečat rusko-američkim odnosima. Objašnjiva je činjenica da su najveće dno ti odnosi dostigli u Obamino vrijeme. Aktualni predsjednik SAD-a uvijek postavlja samoga sebe u centar (otud i sklonost ka vanjskim efektima i upečatljivim izjavama koje nemaju nikakvu težinu) i ne smatra da je potrebno razvijati odnose s ljudima, bilo da su u pitanju oponenti ili saveznici.
Rusija nikada nije bila spremna da se strukturno uklopi u svijet kojim rukovodi Amerika, ali nije imala ni snage uputiti joj ozbiljan izazov. Amerika, opet, nikada nije imala dovoljno snage da taj svijet izgraditi kako bi zaista željela, ali nije spremna ni odustati od spomenute ideje.
Situacija se pogoršava ciklično, u fazama, i sada je došla do sasvim opasne granice. Razlog je upravo u tome što je u modelu svjetskog poretka, zamišljenom prije 25 godina, iskorišteno sve što se moglo iskoristiti.
Moskva sada treba kontrolirati konfrontaciju sa Zapadom i ne dopustiti njezino prerastanje u nešto iracionalno, ali tako da istovremeno na sve načine nastavi s učvršćivanjem svoje pozicije, svojih odnosa i svoje reputacije u ostalim dijelovima svijeta. Jedan od problema se sastoji u tome što ti ostali dijelovi svijeta imaju određenu dozu nepovjerenja prema Rusiji. Nekima se čini da Moskva samo želi riješiti svoje probleme s Amerikom i da će, čim to postigne, odmah prijeći na stranu Zapada, a ostale partnere će "pustiti niz vodu". Ja sam, primjerice, uvijek to osjećao u razgovoru s Irancima. Oni smatraju da ih Kremlj koristi kao sitniš za cjenkanje u dijalogu sa Amerikom. I u tome ima istine. Moskva bi se morala osloboditi od zapadnocentričnog načina razmišljanja koje nas baca iz jedne krajnosti u drugu. Najprije se svim silama ugrađujemo u Zapad (kao što je to bilo tijekom 1990-ih i u prvim godinama Putinovog prvog mandata), a kada nam to ne pođe za rukom, onda se vrijeđamo. Neko stanje koje bi bilo između dvije krajnosti nama ne odgovara.
Povod je bila činjenica da taj sporazum svakako ne funkcionira. Međutim, uvjeti koji su demonstrativno postavljeni, naravno, nemaju nikakve veze s tim sporazumom. To je zapravo bilo deklariranje našeg stava, uz nabrajanje svega onoga što je za nas neprihvatljivo. U prijevodu bi to bilo nekakvo "Adio Mare", kao što kaže pjesma.
Uopće nije predviđen dijalog o postavljenim uvjetima. Nijedna američka administracija (čak i ako nekim čudom bude izabran Trump) neće razmatrati te zahtjeve. Sada smo im mi ustvari zalupili vrata, shvaćajući da se situacija kasnije može izmijeniti. A ako se izmijeni, onda ćemo i razgovarati.
Europa sada uopće i ne postoji kao politički akter. U samom jeku hladnog rata Europa je bila u tijesnom savezu sa SAD-om, ali su Francuska, Njemačka i Italija nalazile mogućnost da igraju posebnu ulogu. One ni tada nisu bile samostalni igrači, ali su ipak imale prostor za manevar i periodično su bile prilično korisne s gledišta suzbijanja eskalacije. Sada više nije tako. I nije stvar u tome što je Europa postala u još većoj mjeri proamerički nastrojena. Ne, u pitanju je nešto još gore. Europu je zahvatila velika unutarnja slabost, i ona sada samo po inerciji pokušava igrati nekadašnju globalnu ulogu. U tom smislu nije izuzetak čak ni Francuska, jedna od zemalja koje su stvarale Bliski istok rukama Françoisa Georges-Picota (jednog od autora sporazuma Sykes-Picot, kojim su Engleska i Francuska poslije Prvog svjetskog rata podijelile bliskoistočne teritorije Osmanskog Carstva).
Kompletna dinamika europske politike u 21. stoljeću dovela je do toga da Europa više ne postoji kao međunarodni faktor. Pojedinim zemljama je teško to prihvatiti (među njima je i Francuska). Zbog toga se one u strahu od vlastite slabosti pokušavaju "zakačiti" bar za neku međunarodnu temu. One ne mogu ništa samostalno uraditi i zato se pridružuju američkoj liniji, ali im ni to nije dovoljno, nego još pokušavaju biti "veći katolici od pape". Jest da sve to izgleda pomalo smiješno, ali tako je kako je.
Fjodor Lukjanov, glavni urednik časopisa "Rossija v globalnoj politike", predsjednik Vijeća za vanjsku i obrambenu politiku, direktor za znanost u klubu "Valdaj".
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
