Što će biti nakon sankcija?

European Union and Russian flag on the background of old locked doors

European Union and Russian flag on the background of old locked doors

Shutterstock/Legion Media
U Europi se sve glasnije govori o tome da će ove godine možda biti ukinute sankcije Rusiji. I Francuska je, izgleda, spremna da se u tom smislu pridruži Italiji i Austriji, koje odavno pokazuju blagonaklonost prema Rusiji. Stručnjaci već razmišljaju o tome kako bi mogli izgledati budući odnosi Europe s Moskvom.

Dosadašnji odnosi između Rusije i Europe u pravnom smislu zasnivali su se na Sporazumu o partnerstvu i suradnji iz 1994. To je sveobuhvatan i veoma detaljan dokument koji propisuje različite aspekte suradnje, a političkim ciljem proglašava odnose „strateškog partnerstva“.

U ideološkom smislu Sporazum je zasnovan na ideji o „Velikoj Europi“, tj. nekakvoj simbiozi jedinstvenih pravila i sustava vrijednosti koji se formiraju oko Europske unije. Prema Rusiji se tada postupalo (i u tom je trenutku bila spremna samu sebe tako doživljavati) kao prema primatelju pravnih normi, a ne njihovu ravnopravnom tvorcu.

Sredinom 2000-ih pokrenut je razgovor o pripremi novoga osnovnog sporazuma umjesto staroga, već spomenutog, Sporazuma o partnerstvu i suradnji, koji je istjecao 2007. godine. Bilo je predviđeno da se narednim sporazumom uzme u obzir stečeno iskustvo suradnje i postave temelji daljnjeg kvalitativnog zbližavanja. Međutim, u to se vrijeme politička situacija već počela mijenjati. Odnosi su se zaista kvalitativno promijenili, ali ne u pozitivnom, nego u negativnom smislu.

Nakon izbijanja i brze eskalacije ukrajinske krize došlo je i do uzajamnog uvođenja sankcija. Tako je završena era proglašenoga „strateškog partnerstva“. Ona nije ostala u lijepoj uspomeni ni jednoj ni drugoj strani.

Čak i ako se u Ukrajini bez većeg truda uspostavi potpuni mir, što je krajnje teško pretpostaviti, Rusija i Europa neće se vratiti na prethodni model međusobnih odnosa. Jednostavno rečeno, Rusija više ne želi biti dijelom jedinstvene Europe, a jedinstvena Europa umorila se od širenja i teži se povući u sebe kako bi mogla rješavati mnogobrojne unutrašnje probleme.

Trebalo bi istaknuti nekoliko osnovnih parametara u okviru kojih razmatranje buduće sheme ima smisla.


Neće biti „Velike Europe“

Nemoguće je obnoviti „strateško partnerstvo“ po modelu iz 1990-ih i 2000-ih. Logika „Velike Europe“ više nije upotrebljiva. Nakon sadašnje krize odnosi neće biti sveobuhvatni, nego će se najvjerojatnije usredotočiti na pojedine primijenjene oblasti. Rusija je, zapravo, predlagala takvu varijantu davno prije početka ukrajinske krize.

Najvjerojatnije više neće biti akutalno ni pitanje „zajedničkog sustava vrijednosti“ s obzirom na to da Rusija osporava taj sustav. Uostalom, postoji velika vjerojatnost da će u samoj Europskoj uniji doći do promjene toga sustava zbog potrebe za preispitivanjem modela integracije. Problem izbjeglica već služi kao katalizator tog procesa.


Pragmatična suradnja

Postoje praktična pitanja o kojima se u okviru odnosa između Rusije i Europske unije ne može govoriti apstraktno bez obzira na političku atmosferu. To su energetika (u kojoj će obje strane zavisiti jedna o drugoj, barem u narednih nekoliko desetljeća), kretanje stanovništva (sada je ovo pitanje mnogo aktualnije zbog problema izbjeglica) i razvoj pograničnih teritorija (pogranična suradnja uvjetovana je neophodnošću rješavanja zajedničkih problema). U svakom od navedenih pravaca nije isključena intenzivna suradnja, ali sve se to ne mora obavezno povezati u jedan zajednički program koji bi bio utemeljen na nekakvim zajedničkim osnovama, tim više što u samoj Europi može doći do promjene normativnih temelja – i pod utjecajem unutrašnjih promjena, i zbog sklapanja Transatlantskog partnerstva za trgovinu i ulaganja pod pokroviteljstvom SAD-a.


 

Izgradnja „Velike Euroazije“

Pitanje perspektiva i ekonomskog razvoja sada je znatno manje aktualno na terenu „Velike Europe“ jer ona nije zaživjela, a znatno je aktualnije na terenu „Velike Euroazije“. Glavni razlog takvog preokreta nalazi se u činjenici da se Kina okrenula prema Zapadu i ima vrlo ozbiljnu namjeru otvarati nove puteve prema Europi i Sredozemlju. U izgradnji „Velike Euroazije“ ne postoji potreba za formatom Rusija – Europska unija. Tu je potreban svestrani dijalog: Europska unija – Euroazijska ekonomska unija (EAEU), Rusija/EAEU – Kina, EU – Kina, i naposljetku, Kina – EAEU – Europska unija.

U ovoj posljednjoj kombinaciji ima smisla razgovarati o temama o kojima su ranije razgovarali Bruxelles i Moskva, tj. o zajedničkom ekonomskom prostoru, o usklađivanju normi i pravila. Eventualna prednost ovog višekutnika nalazi se u tome što on ima priliku riješiti problem zemalja koje su „zaglavile“ između različitih integracijskih projekata i pretvorile se u poprište besmislene konkurencije ili su jednostavno svima postale teret. Riječ je o pojedinim bivšim saveznim republikama koje nisu uspjele steći stabilnu osnovu za vlastiti razvoj.


Europska nesigurnost

U načelu je izmijenjen i sadržaj pojma „europska sigurnost“. Tu se ne radi samo o Ukrajini i drugim zemljama u kojima Rusija i EU/NATO stupaju u stvaran ili fiktivan sukob.

Europa u cijelosti prestaje biti područjem zajamčene stabilnosti. S jedne strane, to je povezano s činjenicom da EU ne može (i neće moći) ograditi se od sve kobnijih promašaja na Bliskom istoku. S druge strane, u tom se projektu sve više narušava unutarnja ravnoteža, što će uzrokovati raspadanje jedinstvenih režima (Schengen po svemu sudeći nema šanse za opstanak u sadašnjem obliku) i produbljivanje nesuglasica između članica EU-a.

Najopasnija je zona jugoistok Europe, tj. Balkan, gdje kriza europske ideje može dovesti do obnavljanja sukoba koji su nedavno samo prividno bili ugušeni.

I tu će izbjeglice poslužiti kao moćan katalizator. Središnja Europa sve se više udružuje protiv Berlina i zahtijeva od njega da riješi pitanje izbjeglica, i to zapravo na razini cijele Europe. Tako nekadašnji zagovornik europskog projekta prijeti da će postati njegov glavni kritičar. I na kraju, nestabilna situacija u zemljama Istočnog partnerstva i previranja u središnjoj i istočnoj Europi predstavljaju spoj koji u najgorem scenariju može prouzrokovati novu verziju konkurencije za „međueuropski prostor“, a ta je konkurencija u 20. stoljeću već izazvala dva velika rata.

Fjodor Lukjanov glavni je urednik časopisa Russia in Global Affairs, direktor za znanstvene projekte međunarodnog debatnog kluba „Valdaj“.

Više