Podvodne mine sirijske vojne kampanje

Valerij Kurtu / www.kurtukunst.com
Rusija je vojnom kampanjom u Siriji zakoračila u „prvu ligu” međunarodne politike i time najavila promjenu pravila igre. Ipak, teško da je moguće formiranje „velike antiterorističke koalicije”, budući da glavni akteri imaju potpuno različite prioritete. S druge strane, političko preuređenje Bliskog istoka je potrebno, ali se pri tome ne smije dopustiti opći rat „svih protiv svih” u ovoj regiji. .

Poslije terorističkih napada u Parizu i na Sinaju, a prije toga i vojnog miješanja Rusije u sirijski građanski rat, izuzetno je porastao značaj ove regionalne krize. Sada međunarodne napore u borbu protiv „Islamske države“ ulaže sve više vanjskih (neregionalnih) aktera. Tijekom prošlog tjedna takvu odluku su donijele Velika Britanija i Njemačka, koje ranije nisu pokazivale želju aktivno sudjelovati u ovoj krizi.

Što se može dalje očekivati? Je li zaista u tijeku formiranje antiterorističke koalicije o kojoj svi govore? Ne bi se reklo. Glavni razlog negativnog odgovora na ovo pitanje je u tome što se ne podudaraju ciljevi i zadaci onih koji obvezno moraju sudjelovati u takvoj koaliciji.

Situacija je paradoksalna. Uz sve ogromne razlike u pristupima vanjskih aktera (SAD, Francuska, Rusija, Velika Britanija...), oni ipak na sličan način identificiraju glavnog neprijatelja. To je „Islamska država“, koju bi u idealnoj varijanti trebalo uništiti, ili bar zaustaviti njeno širenje. Za rješavanje ovog zadatka potrebno je krajnje aktivno sudjelovanje regionalnih aktera – i unutar same Sirije i u čitavoj regiji. Zapravo bi trebalo da oni izvode glavne borbene akcije. Međutim, ispostavlja se da su upravo njihovi prioriteti potpuno različiti. Turska kao glavnu opasnost doživljava kurdski problem. Kurdi su za nju daleko opasniji od „Islamske države“. U Saudijskoj Arabiji je strah od iranske (šiitske) ekspanzije očigledno veći nego strah od El Bagdadijevih pristalica. Iran igra složenu regionalnu igru, a „Islamska država“ je samo jedan od elemenata te igre. Lista protivnika Bašara Asada je neobično dugačka. Islamski ekstremisti jesu na toj lisi, ali nisu jedini. Ostale zemlje u regiji grozničavo pokušavaju zadržati kontrolu nad situacijom na vlastitom teritoriju, tako da su sve vrijeme prisiljene balansirati između različitih varijanti. Ne može se reći da one u svakom trenutku doživljavaju „Islamsku državu“ kao najopasnijeg neprijatelja.

Takvo stanje stvari gotovo isključuje mogućnost formiranja prave velike koalicije, i ujedno ne obećava vanjskim silama ništa dobro. Svi shvaćaju i govore o tome da se „Islamska država“ ne može pobijediti bez pobjeda na kopnu. Zbog toga se stanovništvu koje živi na Bliskom istoku nudi da ono ratuje na kopnu, utoliko prije što svi u ovoj regiji ionako proklinju koloniste zbog vojnih intervencija. Međutim, ako stanovnici tih teritorija uopće budu ratovali, oni neće ratovati protiv terorizma nego jedni protiv drugih, a to se ne smije dogoditi. To znači da i Rusija, i SAD, Francuska i druge zemlje mogu doći do zaključka da je potrebno pojačati svoje vojno prisustvo. S druge strane, svima je dobro poznato dokle mogu dovesti vojne intervencije na Bliskom istoku.

 

Motivi Moskve

Ruska motivacija za vođenje sirijske kampanje je višeslojna. Najvažniji motiv je, naravno, opasnost od nekontroliranog širenja terorizma. Drugi sloj su odnosi sa službenom sirijskom vlasti, koja je stari partner Rusije. Ovog ljeta je postalo jasno da su resursi sirijske vlasti na izmaku. Ona jeste bila daleko otpornija nego što se 2011. smatralo na Zapadu, ali iscrpljujući rat je učinio svoje. Pad Bašara Asada bi svi doživjeli kao veliki poraz Moskve.

Određenu ulogu su odigrali i drugi motivi, koji podrazumijevaju da bi sudjelovanje u sirijskoj kampanji mogao biti instrument za postizanje određenog cilja. To je, na primjer, težnja da se prošire okviri razgovora sa Zapadom, koji se u posljednje dvije godine gotovo u potpunosti sveo na ukrajinsku temu i Minski mirovni proces.

S druge strane, rusku akciju u Siriji treba razmatrati i u širem svjetskom kontekstu. Moskva pretendira na pravo na koje je SAD imao monopol tijekom proteklih 25 godina (od početka „Pustinjske oluje“). To je pravo da se primjenjuje sila u cilju zavođenja međunarodnog reda. Drugim riječima, u pitanju je funkcija „svjetskog policajca“. Rusija je prodrla u sferu u kojoj se rješavaju pitanja hijerarhije.

 

Moskva mijenja pravila igre

„Monopolarni svijet“ je podrazumijevao da samo SAD, uz podršku svojih saveznika, vodi ratove „u ime mira“, to jest, one ratove koji nisu vezani za postizanje vlastitih konkretnih i jasnih ciljeva. Pokretanjem vojne operacije Moskva je promijenila odnos snaga i perspektive rješavanja najvažnijeg međunarodnog konflikta, s tim što od toga ona nema nikakvu praktičnu korist. Takav je prerogativ prve vojno-političke lige, čiji sudionici mogu diktirati razinu važnosti konkretnih međunarodnih političkih događaja.

Drugi važan trenutak je taj što je konflikt u Siriji najvjerojatnije označio kraj epohe „humanističko-ideološkog“ pristupa rješavanju lokalnih kriza. Donedavno je u raspravama povodom međusobnih razmirica najvažniji element bila optužba za zločin prema vlastitom narodu, za brutalno rastjerivanje protestnih mitinga itd. Šef države koji je takvim ponašanjem „ukaljao svoj lik“ svrstavan je u kategoriju rukovodioca koji su „izgubili legitimnost“, te je samim tim dijalog s njim postao nepotreban, i štoviše, nedopustiv. Sadam Hussein i Gaddafi krenuli su tim putem, a trebalo je da njihovim stopama krene i Bašar Asad. Sada međutim, humanitarna komponenta po svemu sudeći ustupa mjesto realističkom pristupu. Crno-bijela podjela na dobre i zle momke vodi u jednosmjernu ulicu tako da će se u novim uvjetima svatko morati sa svakim cijenkati.

 

Bečki trajektorij

Susret u Beču je označio početak principijelno nove faze krize u Siriji. To je drugi pokušaj pregovora s otvorenim finalom (prvi je bio vezan za Iran), kada format rješenja nije unaprijed određen nego ga treba pronaći tijekom rasprave, tako da sudionicima ostaje samo da razgovaraju o načinu na koji to treba postići. Zasada nitko ne zna kako će Sirija biti uređena poslije rata, i u ovom konkretnom slučaju je to dobro. Naravno, nema nikakvih garancija da će biti postignut uspjeh, ali u konceptualnom smislu je to zdraviji put. Na žalost, spomenutom procesu zadan je težak udarac dubokim rusko-turskim konfliktom poslije obaranja ruskog aviona.

Rusija nema ni želje ni resursa da vodu dugu vojnu kampanju u Siriji. Moskvi je političko rješenje potrebno isto kao i ostalima. Sada, doduše, ono treba sadržati činjenicu primijetnog ruskog vojnog prisustva u Siriji. Teško je i zamisliti da će Kremlj odustati od infrastrukture koju je tamo brzo stvorio, kao što ni SAD nije u potpunosti napustio Afganistan po završetku misije.

 

Hodanje ivicom ponora

Rusiji predstoji vješto žongliranje. Njen prvi zadatak je osigurati buduće vlastito geopolitičko prisustvo u Siriji neovisno o konfiguraciji vlasti u ovoj zemlji. Drugi zadatak je ne pokvariti odnose s Iranom kao vrlo važnim regionalnim partnerom u budućnosti. Za Teheran je očuvanje sadašnje sirijske vlasti od životne važnosti, jer on opravdano očekuje da će svaka promjena biti fatalna po iransku dominaciju u Siriji. Sirijska epopeja je gotovo jedina tema koja cementira rusko-iranske odnose, dok je po svakom drugom pitanju Teheran sumnjičav prema Moskvi. Treći zadatak Rusije je da ne igra ulogu velike svjetske sile koja opslužuje regionalne interese Irana, u istoj mjeri u kojoj je SAD, na primjer, opsluživao interese Saudijske Arabije.

Eskalacija događaja i brzo širenje njihovih razmjera tijekom posljednjih tjedana navodi na još jedan neutješan zaključak. Danas već više nije riječ o Siriji, nego o budućnosti čitave regije, jer je nemoguće riješiti sirijsku krizu bez političkog preuređenja Bliskog istoka. A taj zadatak je neusporedivo veći i rizičniji. Doduše, današnja Rusija se očigledno ne boji rizika.

Fjodor Lukjanov, glavni urednik časopisa „Rusija u globalnoj politici”, profesor Nacionalnog istraživačkog sveučilišta „Visoka škola ekonomije” (VŠE).

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće