Novi modus vivendi Rusije i SAD-a: ''Mi nismo neprijatelji''

Aleksej Iorš
Vladimir Putin u svojim nastupima posljednjih mjeseci predlaže novi radni program u odnosima Rusije i SAD-a. U New Yorku, Moskvi i u Sočiju na zasjedanju Kluba Valdai Putin je pozvao svjetsku zajednicu da se usredotoči na dva cilja – stvaranje široke međunarodne koalicije protiv ID-a i uspostavu državnosti u Libiji, Iraku i Siriji. Ipak, SAD odbacuje ruski prijedlog o suradnji te se nalazi u novoj situaciji – Washington je izgubio inicijativu te je prisiljen reagirati na akcije Moskve.

Primjetno je da u govorima ruskog predsjednika ima manje negodovanja po pitanju samovolje zapadnih država u međunarodnim poslovima. Bilo je i razdoblja kad su Putinovi govori bili u potpunosti posvećeni toj temi.

Ruska aktivnost u ''sirijskom događaju'' postavlja je u povoljan položaj – ona može ne ovisiti o mišljenju zapadnih država putem borbe s IDIL-om. Moskva je zapravo osnovala međunarodnu koaliciju, pri čemu su u njezinom sastavu samo sudionici koji su zainteresirani za pobjedu. Za razliku od sirijske opozicije, na koju se oslanjaju SAD i EU, saveznici Moskve se – Sirija, Irak, Iran, kurdski pobunjenici – realno s bore s IDIL-om. Tijekom četiri godine vodili su tu borbu bez vanjske pomoći, no uz pomoć Rusije šanse povećale su se šanse za pobjedu. 

Na susretu Putina i Obame, koji je održan u UN-u krajem rujna, najdetaljnije se razmatrala upravo Sirija. Strane su se dogovorile da će ''nastaviti uzajamno djelovanje'', što bi moglo značiti bilo što. Važnije je da su ministarstva obrane dviju zemalja dobile naredbu da razmatraju detalje takve suradnje.

I iako ta suradnja nije uspostavljena, ta činjenica ne sprečava Rusiju da nastavi sa svojim aktivnostima. I to zbog toga što se Moskva oslanja na suradnju ljudi, koji se realno i u potpunosti uspješno bore s IDIL-om, dok Amerikanci nikako ne mogu naći partnere u regiji s kojim bi mogli uspješno surađivati. Međutim, na toj etapi između Rusije i Zapada pojavio se zaista važan predmet za razmatranje.

Druga ključna teza posljednjih Putinovih nastupa je potreba da se obnovi državnost na teritorijama Libije, Sirije i Iraka, gdje trenutno vlada kaos i anarhija. Moskva je prva predložila kardinalno rješenje problema izbjeglica s Bliskog istoka i to je trebalo izazvati odjek u onim europskim gradovima, koji stradavaju od imigracijske krize. Doduše, recept nije nimalo lak – obnova državnosti u onim regijama, gdje je bila uništena (nerijetko uz aktivnu vanjsku intervenciju), neće biti jednostavna.

Prijelazni rezultat suradnje Rusije i SAD-a sredinom listopada bio je memorandum o uzajamnom shvaćanju sigurnosti letova u nebu nad Sirijom. Memorandum predviđa uspostavljanje operativne veze između ograna vojne uprave dviju država i pružanje uzajamne pomoći u slučaju kriznih situacija.

Ipak, ta koordinacija ne pretpostavlja potpunu suradnju te nosi strogo ograničen karakter. Ona ne pretpostavlja razmjenu obavještajnih informacija i ne označava pružanje podrške ruskoj politici u Siriji od strane SAD-a. To da SAD odbija uspostaviti potpunu suradnju sa Sirijom posljedica je američkog straha da bi novi odnosi SAD-a i Rusije izazvali nezadovoljstvo kod njezinih saveznika u Perzijskom zaljevu. Osim toga, Washington ima problema s razradom regionalne strategije. Te ih okolnosti uvjetuju da uspore sa čitavim tim procesom.

Sudeći prema tonu posljednjih Putinovih govora, Rusija se pomirila s postojanjem nesuglasica sa SAD-om i NATO-om, te ne smatra da su one prepreke za svoje djelovanje. Čini se da se Moskva prvi put složila s formulom odnosa, koju je George W. Bush predložio Putinu: ''Mi nismo neprijatelji, radite što hoćete, i mi ćemo isto raditi što hoćemo''. Rusija zaista radi ono za što smatra da je potrebno, čak i ako to izaziva neodobravanje u zapadnim glavnim gradovima. Moskva je pokušala potaknuti partnere da izgrade ''prostor jednake i nedjeljive sigurnosti''. Vidjet ćemo što će se dogoditi. Mi zaista nismo neprijatelji.

Andrej Sušencov – docent na MGIMO, programski direktor Kluba Valdaj

Više