Zašto su sovjetska djeca prizivala duhove?

Društvo
GEORGIJ MANAJEV
Puškin, Coj, Jesenjin, Pikova dama i "psovački patuljak" – ovo su samo neki "duhovi" koje su prizivala sovjetska djeca. U 20. stoljeću ruske tradicionalne vradžbine dobile su vrlo neobičan oblik.

"Kod kuće imam puno svijeća. Unuk dolazi: 'Bako, daj nam, želimo razgovarati s [popularnim rock pjevačem Viktorom] Cojem' […] Ja kažem: 'Saznajte od njega... koliko dugo ću živjeti'. Oni su pitali Coja. Do osamdeset pet, rekao je. Imam sad 82, proživjet ću još tri godine." Ovu priču vologodske seljanke Olge Nikitine (r. 1924.) zapisali su 2006. godine etnografi Andrej Toporkov i Anastasija Ajdakova.

"Dječje prizivanje duhova" fenomen je koji se u sovjetskom društvu pojavio u 20. stoljeću. Ova vrsta zabave je, prema sjećanjima, zaživjela od četrdesetih godina. A šezdesetih-sedamdesetih proširila se po cijelom SSSR-u. Moskovljanka Ana, čiji je otac osamdesetih godina radio na Sveučilištu Konstantin u Alžiru, prisjeća se da je igra "prizivanja đavolčića" bila poznata apsolutno svoj sovjetskoj djeci čiji su se roditelji tamo nalazili na diplomatskom ili znanstvenom radu.

"Roditelji su zajedno radili na sveučilištu i mi smo se igrali zajedno – Rusi, Armeni, Moldavci itd. Naravno, svi su govorili ruski i svatko je nakon ljetnih praznika provedenih u Sovjetskom Savezu donosio svoje strašne priče, crnohumorne anegdote i mistične rituale. Đavolčić je kod nas bio vrlo popularan", priča Ana.

Koga su djeca prizivala?

Prizivanje duhova u narodu vjerojatno se pojavilo kao reakcija na zabranu tradicionalnih "mističkih" rituala od strane boljševika. U svijesti sovjetskog čovjeka gatanja na praznik Svjatki (praznik koji traje 12 dana uoči Božića) i na Ivana Kupalu (Ivanjdan) trebala su otići u zaborav kao relikti prošlosti zajedno s obredima pravoslavne crkve. Ali umjesto toga se među sovjetskim tinejdžerima pojavilo prizivanje duhova. I sama su djeca ove obrede često nazivala"gatanjima", upotrebljavajući ova dva termina kao sinonime.

"Gatali smo noću, svi zajedno, kada smo prizvali Pikovu damu. Ona je došla i mi smo prebacili maramu preko ogledala kako bi što prije otišla. Bila je strašna", rekla je 11-godišnja Olja istraživačici Nataliji Urvancevoj.

Koga su djeca prizivala? Spektar ovih bića bio je vrlo širok. Kako piše Urvanceva, "na formiranje suvremenog dječjeg folklora utječu narodno stvaralaštvo, književnost, mediji, popularna kultura". Od Puškina i njegove junakinje "Pikove dame" prizivanje je prešlo na druge likove iz mašte i folklora. Među njima su bili kućni duh "domovoj", Pepeljuga, Rusalka (vodena vila), Crvenkapica, Karlson (lik iz crtanog filma), Baba Jaga. Prizivani su i duhovi poznatih povijesnih ličnosti: Katarine Velike, Napoleona, Lenjina, Staljina, pjesnika i pisaca kao što su Gogolj, Ljermontov, Jesenjin, Majakovski, Dostojevski. Devedestih godina tinejdžeri su prizivali rano preminulog rock glazbenika Coja, pa čak i ubijenog popularnog televizijskog voditelja Vlada Listjeva.

Među najpopularnijim prizivanim likovima bili su "psovački patuljak" i "bakica-psovačica". Djeca su pričala da, ako prizovete ova bića, ona počinju trčati po sobi i psovati. Tu se zapaža želja djece da se približe zabranjenoj kulturi odraslih, čiji je neodvojivi dio bilo pravo na upotrebu psovki.

Kako je izgledao ritual?

Bilo je mnogo načina da se prizove duh, ali svi oni imaju neke zajedničke crte. Kako piše Urvanceva, "u cilju sigurnosti oni koji prizivaju duha trebaju poštovati izvjestan način obraćanja s onostranim svijetom, koji čine određena pravila i zabrane".

Posebni uvjeti prizivanja duhova bili su:

Vrijeme i mjesto koji ističu obredni karakter prizivanja: djeca su se često okupljala noću, krišom od odraslih, u "zabranjeno" vrijeme. Ako bi se okupila danju, onda su se zatvarala u sobu, zavjesama pokrivala prozore, stvarajući "mističnu" atmosferu.

Poštovale su se sljedeće zabrane: na primjer, prilikom prizivanja Pikove dame bilo je zabranjeno razgovarati. Bile su i druge zabrane: nitko se ne smije smijati, upaliti svjetlo, micati se i slično.

Postojalo je više načina da se prizove duh:

Prizivanje preko ogledala. Na ogledalu bi djeca, ako žele prizvati Pepeljugu, nacrtala ružem stepenice, a u njihovom dnu cipelicu. Ako bi željela prizvati Pikovu damu, nacrtala bi kuću iz koje ona "izlazi". Ako se na ogledalu nakon prizivanja ("Pikova damo, dođi!") pojave "podrhtavanje" ili "mrlje svjetla", smatra se da se prizivani lik "javio". Drugi način: kao kod narodnih gatanja na Svjatki, djeca bi na stol postavila dva ogledala jedno prema drugom, a među njima bi upalila svijeće i, pozivajući željeni lik, promatrala što se događa između ogledala.

Prizivanje pomoću igle i lista papira. Na papiru se nacrta krug s brojevima, sa slovima i s riječima "da" i "ne". U sredini kruga nacrta se đavolčić, a njemu se kroz pupak (ili kroz srce) probije oštar vrh igle s koncem, tako da igla slobodno visi na koncu. Nakon toga djeca pozivaju đavolčića i, klateći iglu, "pomažu" mu da odgovori na postavljeno pitanje.

Prizivanje pomoću pladnja postavljenog u krug sa slovima i brojevima. Djeca stavljaju prst na pladanj i on se počinje kretati. Ova je metoda preuzeta iz spiritističkih seansi koje su bile vrlo popularne u Rusiji krajem 19. – početkom 20. stoljeća kao zabava za odrasle.

Prizivanje pomoću ponuda – obredne hrane. U mnogim slučajevima djeca su duhovima nudila slatkiše kako bi ih primamila. "Gata se noću u mračnoj sobi. Na ogledalo se stavi komad čokolade i ponavljaju se tri puta ove ijreči: 'Patuljče, patuljče, pojavi se!' Pojavi se patuljak. Ako je crven, onda možemo poželjeti neku dobru želju, a ako je crn, znači da je zao", rekla je desetogodišnja Sveta iz Kandopoge.

Cilj prizivanja duhova

Osim što je prizivanje duhova zabavna i strašna igra, njen je cilj, posebno kod starije djece (od 11-12 godina), saznati što ih očekuje u budućnosti. Mnoga su djeca već bila dovoljno odrasla da shvate da je prizivanje duhova igra spiritizma i da iglu pokreće dijete koje je drži, a da se od straha marama na ogledalo prebaci prije nego što itko uspije nešto razabrati. Neka djeca su svjesno na osnovu toga manipulirala, navodeći druge da povjeruju da su zaista došli "patuljak" ili "Coj".

"Prizivali smo patuljka. Trebalo je u mraku izgovoriti neke bajalice od kojih je iz česme sama trebala poteći voda, a to bi značilo da je patuljak došao", prisjećala se Veronika iz Samare. "Prijateljica i ja smo se zatvorile u mračnu kupaonicu i počele govoriti te bajalice, a ja sam krišom otvorila slavinu i potekla je voda. Prijateljica se tako uplašila da se rasplakala i pobjegla. Kasnije me bilo sram."

Obično bi djeca nastavila sudjelovati u "prizivanju duhova" sve dok se nakon brojnih neuspjeha ne bi razočarala. A ipak je nešto nalik na prizivanje duhova ostalo i u studentskom folkloru: običaj studenata da prije kolokvija i ispita prizivaju sreću, pružajući noću kroz prozor indekse.