Zašto nomadi svakog proljeća svoje sobove iz tundre dovode u sibirske gradove?

Zamislite samo: na obali zaleđene rijeke dok se u pozadini uzdižu stambene višekatnice i pružaju cijevi za centralno grijanje smjestilo se desetak čumova (tradicionalnih nomadskih šatora) kao da je to nešto sasvim uobičajeno.

A na rijeci, u samom centru grada, obiljžena je staza za utrku. Po njoj preko zaleđene rijeke brzinom od preko 40 kilometara na sat istovremeno juri 45 zaprega sa sobovima. Trasa je duga samo 2,5 kilometra, ali je zavojita kao zmija i zbog složenih zavoja, zapregom je vrlo teško upravljati. Strasti su uzavrele kao na nekoj utrci Formule 1. Oko staze se guraju gomile posjetitelja koji glasno navijaju, pri čemu svatko ima svog favorita.

Najbrži sob u zaprezi

Ovakva okupljanja se u Salehardu, prijestolnici Jamalo-Nenjeckog autonomnog okruga, kao i u drugim gradovima Krajnjeg sjevera, održavaju svake godine u vrijeme kada stada sobova prelaze sa zimskih na ljetnje pašnjake. Stanovnici tundre i sjeverne tajge dolaze u gradove i naselja kako bi na dostojan način proslavili svoj profesionalni Dan goniča sobova.

Praznik je osnovan u SSSR-u još pedesetih godina. Kao prvo, smatralo se da je svaka profesija u zemlji Sovjeta vrijedna poštovanja i dostojna vlastitog praznika, a kao drugo, na taj način vlasti su žejlele da stari paganski „kult sobova“, koji su poštovali nomadski narodi Sibira, prevedu u sovjetsko okruženje. Međutim, razlika je u tome što se ovaj praznik nekada obilježavao skromnije nego danas. Goniči sobova su se okupljali na svečanosti gdje su držali govore, nagrađivali najbolje, a zatim održavali koncerte i natjecanja.

U novoj Rusiji praznik je postepeno dobio drugačiji karakter. Pretvorio se u živopisni festival koji okuplja na tisuće posjetitelja. To je, naime, rijetka prilika za obične ljude da zaista sudjeluju u životu nomada, zavire u njihove šatore i provozaju se njihovim zapregama sa sobovima, a da pritom ne moraju odlaziti u divljinu tundre, nego da sve to dožive u samom gradu! Ove godine proslava je samo u Salehardu, okupila preko 50 000 ljudi.

Jedna od glavnih atrakcija praznika su, naravno, utrke zaprega.

Danas se među „kajurima“ (vozačima zaprega) mogu naći kako muškarci, tako i žene.

U svakoj zaprezi nalazi se pet sobova, od kojih je jedan vođa.

Pobjednik je ove godine osvojio motorne sanjke, neophodni stroj na Jamalskom poluotoku! Tako da se natjecatelji imaju razloga za nešto potruditi. Zato svake godine u utrci sudjeluje sve veći broj zaprega.

Upoznavanje nomadske kulture

Ali osim utrka goniči sobova sudjeluju i u drugim tradicionalnim nadmetanjima. Na primjer, u hrvanju „kureš“, gdje je cilj oboriti protivnika na zemlju.

Ovoga puta preko 50 sportaša se natjecalo i u sjevernom višeboju, koji obuhvaća prevlačenje štapa, nabacivanje omče na štap i skokove preko sanjki.

Najvještije dame na sceni pokazuju svoje narodne nošnje. sjeverna odjeća je nevjerojatno živopisna i topla. Šije se ručno od kože sobova i krzna i ukrašava ornamentima sa sjevernom tematikom.

Na licu mjesta se na otvorenoj vatri pripremaju jamalska jela: uha (riblja čorba), stroganina (tanko narezano zaleđeno meso ribe ili soba), štuka, šurpa (juha od mesa i povrća). Ove godine je u pripremanju šurpe čak postavljen rekord s 202 litra ove ukusne juhe!

Naravno, svaki gost na proslavi može svratiti u čum i osobno porazgovarati s njegovim domaćinima. Marjam, domaćica jedne ovakve nomadske kuće koju smo posjetili, ispričala nam je da žene u Jamalo-Nenjeckom okrugu koje rode treće dijete dobijaju takozvani „čumski kapital“, što je komplet za pravljenje čuma. On obuhvaća peć, duge štapove za pravljenje šatora, daske za pod, kože soba, ceradu i sanjke za prijevoz svega toga. 

Što danas slave goniči sobova?

Za stanovnike Krajnjeg sjevera, gdje veći dio godine vlada zima, sobovi nisu samo stvar tradicije, nego i izvor života. sobovi su hrana, materijal za izgradnju nomadske kuće i izradu odjeće i prijevozno sredstvo (jer u tundri nema ni željezničkih pruga ni benzinskih pumpi).

Jamalo-Nenjecki autonomni okrug je najvažnija „regija sobova“ u Rusiji. sobova tu ima više nego ljudi: 760 000 sobova na 510 000 stanovnika. Dok u Rusiji obitava 1,6 miljuna sobova, 60 % svih sobova na svijetu.

Sobovi stalno migriraju u potrazi za najboljom hranom i ljudi koji ih uzgajaju moraju se kretati zajedno s njima. U Jamalo-Nenjeckom autonomnom okrugu nomadskim načinom života živi oko 10 000 ljudi. Uglavnom su to Nenci, Hanti, Selkupi i Komi.