Kada je muškarac izašao iz svog stana u standardnoj višekatnici u Kazanju i prošao pored figure koja je tumarala na stubištu, nije ni slutio da će umrijeti. Odmah je ispaljeno devet hitaca.
Povrijeđeni je uspio istrčati na ulicu, odbio se u zbunjenog prolaznika, prije nego što ga je posljednji hitac oborio s nogu.
"Trebao sam mu ispaliti posljednji hitac u glavu, kada mi je ponestalo streljiva", kaže Aleksej Snježinski, osuđeni ubojica koji je pušten na uvjetnu slobodu 2016., unatoč tome što se u početku suočio s doživotnom robijom.
Čovjek koji je ležao na zemlji bio je njegov prvi "posao". Ubojica je tada imao 22 godine.
Ilja Repin/Realjnoe vremja
Era naručenih ubojstava
Posljednje desetljeće dvadesetog stoljeća bilo je era naručenih ubojstava u Rusiji. Sovjetski Savez upravo se raspao, ostavljajući za sobom oronulu ekonomiju, osiromašeno stanovništvo i velike nade, potaknute šokantno brzom tranzicijom u kapitalizam.
Slaba država, opće siromaštvo i divlji novac koji su preplavili divovsko rusko tržište brzo su skliznuli u stanje bezakonja, gdje "ubij ili budi ubijen" nije bila samo fraza. Tijekom 1990-ih, u Rusiji se svake godine otvaralo oko 32 000 slučajeva ubojstava; do 1500 njih su bila naručena ubojstva.
Neki postaju ubojice po pozivu; drugi – slučajno. Postojala je samo jedna sličnost koja ih je sve ujedinila: kada jednom uđu u posao, više nije bilo izlaza.
Pristupanje
Elitni ubojice koji su se istaknuli u sumnjivom zanatu često su dolazili iz vojske ili policije. Zloglasni ubojica Aleksandar Solonik, zvani "Saša Makedonski", koji je u biografiji imao 43 potvrđena ubojstva, služio je u sovjetskoj vojsci prije nego što je stupio u redove policije.
TASS
Još jedan elitni profesionalni ubojica, Aleksandar Pustovalov, zvani "Saša Soldat" – čovjek s 35 potvrđenih ubojstava – pozvan je u elitni korpus marinaca u vojsci i poznato je da se dobrovoljno prijavio na liniju fronta kada je izbio prvi čečenski rat 1994.
Wikimedia Commons
Ove su ljude profesionalci obučavali da ubijaju i oni su svoju sposobnost oduzimanja života doveli do savršenstva. Neki su slučajno završili na zločinačkom putu: odgajani u siromaštvu, okruženi kriminalcima od rođenja, ovo je bio njihov način da se prilagode.
"Jednog smo dana otišli na plažu s prijateljima. Plivali smo čitav dan, jeli lubenicu. Kako je došla večer, žamor se proširio među [starijim] prijateljima. Vidjeli su čovjeka koji je došao plivati s djetetom. Rečeno mi je da čekam u automobilu. Odmah sam znao da se radi o nekom zločinu, jer sam dobro poznavao svoje prijatelje i znao sam čime se bave", prisjeća se Aleksej Snježinski.
Ubrzo su se potvrdili njegovi najgori strahovi. Ugledao je tijelo čovjeka kojeg je vidio na plaži i četverogodišnjeg mališana kako plače nad tijelom svog oca. Jedan od prijatelja Snježinskog stavio je ruku na usta djeteta da bi potisnuo plač.
Snježinski je rekao da je uzeo dijete i pokušao ga smiriti, lažući da mu je otac živ i da ga čeka kod kuće. Nakon što je diskretno doveo dijete svojim nesuđenim rođacima i ostavio ga na vratima, Snježinski se ponovo sastao s prijateljima u njihovom stanu.
"Vidiš, nije velika stvar ubiti čovjeka", rekao je njegov prijatelj, smijući se. Za nekoliko godina, Snježinski je postao glavni ubojica organiziranog kriminala u Kazanju. Prije nego što je uhićen, izvršio je najmanje šest naručenih ubojstava.
Ilja Repin/Realjnoe vremja
Nije bilo moguće sakriti se
Kako su naručena ubojstva preplavila zemlju 1990-ih, tako su se širile i metode ubijanja. Ubojice raznih kvalifikacija i nivoa koristili su noževe, pištolje, kalašnjikove, snajperske puške, granate, improvizirane eksplozivne naprave, kao i otrove, pa čak i radioaktivne komponente. Ipak, najpopularnija metoda uvijek je bila ista.
"Kako su počele masovne izgradnje stambenih zgrada, prisustvo nepoznatih ljudi u blizini prestalo je biti neobično i alarmantno", napisao je autor Walter Grauckrieger u svojoj knjizi o plaćenim ubojicama.
"Kriminalci su to odmah iskoristili, razvivši takozvanu 'shemu prilaza', koja je postala klasik dugi niz desetljeća. Ubojica s pištoljem sakrio bi se na ulazu ili u njegovoj blizini, a zatim bi tiho pucao u žrtvu na putu kući."
Ali, najpogodnije mjesto za ubojicu da odradi svoj posao bilo je u dizalu.
"Dizalo i automobil dva su mjesta s kojih nema bježanja", kaže Snježinski. Bivši ubojica ispričao je priču kada je dizalo namjerno programirano da promaši pravi kat i isporuči žrtvu ubojici zaobilazeći osiguranje, koje je čekalo na nekom drugom katu.
Hladnokrvno ubojstvo praćeno trenutnim i brzim povlačenjem ono je što je tada činilo besprijekorno odrađen posao ubojice.
Međutim, pravda je zadesila mnoge profesionalne ubojice koji su djelovali 1990-ih. Neki od njih – poput Alekseja Snježinskog – uhićeni su, suđeno im je i osuđeni su. Druge su – poput Saše Makedonskog ili Hromog Maksa – surovo ubili članovi vlastitih bandi.
"Od samog sam početka znao kako završava put kojim sam krenuo. Da je krv bila na meni i da je pošteno da moja krv na kraju bude prolivena", kaže Snježinski, koji tvrdi da je bio prisiljen surađivati s tužiteljem kada je postao meta organiziranog kriminala.
Majci čovjeka kojeg je ubio Snježinski je u samoj sudnici rekao: "Bili smo dječaci. Ali igrali smo ozbiljne igre za odrasle."