Tko su bili najpoznatiji plaćenici u eri naručenih ubojstava u Rusiji?

Kada je muškarac izašao iz svog stana u standardnoj višekatnici u Kazanju i prošao pored figure koja je tumarala na stubištu, nije ni slutio da će umrijeti. Odmah je ispaljeno devet hitaca.

Povrijeđeni je uspio istrčati na ulicu, odbio se u zbunjenog prolaznika, prije nego što ga je posljednji hitac oborio s nogu.

"Trebao sam mu ispaliti posljednji hitac u glavu, kada mi je ponestalo streljiva", kaže Aleksej Snježinski, osuđeni ubojica koji je pušten na uvjetnu slobodu 2016., unatoč tome što se u početku suočio s doživotnom robijom.

Čovjek koji je ležao na zemlji bio je njegov prvi "posao". Ubojica je tada imao 22 godine.

Era naručenih ubojstava

Posljednje desetljeće dvadesetog stoljeća bilo je era naručenih ubojstava u Rusiji. Sovjetski Savez upravo se raspao, ostavljajući za sobom oronulu ekonomiju, osiromašeno stanovništvo i velike nade, potaknute šokantno brzom tranzicijom u kapitalizam.

Slaba država, opće siromaštvo i divlji novac koji su preplavili divovsko rusko tržište brzo su skliznuli u stanje bezakonja, gdje "ubij ili budi ubijen" nije bila samo fraza. Tijekom 1990-ih, u Rusiji se svake godine otvaralo oko 32 000 slučajeva ubojstava; do 1500 njih su bila naručena ubojstva.

Neki postaju ubojice po pozivu; drugi – slučajno. Postojala je samo jedna sličnost koja ih je sve ujedinila: kada jednom uđu u posao, više nije bilo izlaza.

Pristupanje

Elitni ubojice koji su se istaknuli u sumnjivom zanatu često su dolazili iz vojske ili policije. Zloglasni ubojica Aleksandar Solonik, zvani "Saša Makedonski", koji je u biografiji imao 43 potvrđena ubojstva, služio je u sovjetskoj vojsci prije nego što je stupio u redove policije.

Još jedan elitni profesionalni ubojica, Aleksandar Pustovalov, zvani "Saša Soldat" – čovjek s 35 potvrđenih ubojstava – pozvan je u elitni korpus marinaca u vojsci i poznato je da se dobrovoljno prijavio na liniju fronta kada je izbio prvi čečenski rat 1994.

Ove su ljude profesionalci obučavali da ubijaju i oni su svoju sposobnost oduzimanja života doveli do savršenstva. Neki su slučajno završili na zločinačkom putu: odgajani u siromaštvu, okruženi kriminalcima od rođenja, ovo je bio njihov način da se prilagode.

"Jednog smo dana otišli ​​na plažu s prijateljima. Plivali smo čitav dan, jeli lubenicu. Kako je došla večer, žamor se proširio među [starijim] prijateljima. Vidjeli su čovjeka koji je došao plivati s djetetom. Rečeno mi je da čekam u automobilu. Odmah sam znao da se radi o nekom zločinu, jer sam dobro poznavao svoje prijatelje i znao sam čime se bave", prisjeća se Aleksej Snježinski.

Ubrzo su se potvrdili njegovi najgori strahovi. Ugledao je tijelo čovjeka kojeg je vidio na plaži i četverogodišnjeg mališana kako plače nad tijelom svog oca. Jedan od prijatelja Snježinskog stavio je ruku na usta djeteta da bi potisnuo plač.

Snježinski je rekao da je uzeo dijete i pokušao ga smiriti, lažući da mu je otac živ i da ga čeka kod kuće. Nakon što je diskretno doveo dijete svojim nesuđenim rođacima i ostavio ga na vratima, Snježinski se ponovo sastao s prijateljima u njihovom stanu.

"Vidiš, nije velika stvar ubiti čovjeka", rekao je njegov prijatelj, smijući se. Za nekoliko godina, Snježinski je postao glavni ubojica organiziranog kriminala u Kazanju. Prije nego što je uhićen, izvršio je najmanje šest naručenih ubojstava.

Nije bilo moguće sakriti se

Kako su naručena ubojstva preplavila zemlju 1990-ih, tako su se širile i metode ubijanja. Ubojice raznih kvalifikacija i nivoa koristili su noževe, pištolje, kalašnjikove, snajperske puške, granate, improvizirane eksplozivne naprave, kao i otrove, pa čak i radioaktivne komponente. Ipak, najpopularnija metoda uvijek je bila ista.

"Kako su počele masovne izgradnje stambenih zgrada, prisustvo nepoznatih ljudi u blizini prestalo je biti neobično i alarmantno", napisao je autor Walter Grauckrieger u svojoj knjizi o plaćenim ubojicama.

"Kriminalci su to odmah iskoristili, razvivši takozvanu 'shemu prilaza', koja je postala klasik dugi niz desetljeća. Ubojica s pištoljem sakrio bi se na ulazu ili u njegovoj blizini, a zatim bi tiho pucao u žrtvu na putu kući."

Ali, najpogodnije mjesto za ubojicu da odradi svoj posao bilo je u dizalu.

"Dizalo i automobil dva su mjesta s kojih nema bježanja", kaže Snježinski. Bivši ubojica ispričao je priču kada je dizalo namjerno programirano da promaši pravi kat i isporuči žrtvu ubojici zaobilazeći osiguranje, koje je čekalo na nekom drugom katu.

Hladnokrvno ubojstvo praćeno trenutnim i brzim povlačenjem ono je što je tada činilo besprijekorno odrađen posao ubojice.

Međutim, pravda je zadesila mnoge profesionalne ubojice koji su djelovali 1990-ih. Neki od njih – poput Alekseja Snježinskog – uhićeni su, suđeno im je i osuđeni su. Druge su – poput Saše Makedonskog ili Hromog Maksa – surovo ubili članovi vlastitih bandi.

"Od samog sam početka znao kako završava put kojim sam krenuo. Da je krv bila na meni i da je pošteno da moja krv na kraju bude prolivena", kaže Snježinski, koji tvrdi da je bio prisiljen surađivati s tužiteljem kada je postao meta organiziranog kriminala.

Majci čovjeka kojeg je ubio Snježinski je u samoj sudnici rekao: "Bili smo dječaci. Ali igrali smo ozbiljne igre za odrasle."