Čist zrak i doručak na terasi, mogućnost brzog prebacivanja s rada za računalom u svoj cvjetni vrt, dvorište u kojem se igraju djeca, nabraja prednosti života u svojoj kući Dijana Larecka, image coach iz Moskve.
Nekoliko godina poslije vjenčanja počela je razmišljati o tome gdje da živi s obitelji, u kući ili stanu. Odabrala je kuću u nizu, veličine oko 300 kvadrata, na 15 kilometara od Moskovske kružne ceste. Put do grada traje 15 minuta, a potom slijede uobičajene moskovske gužve.
"Tjedan planiram na sljedeći način: nekoliko dana kod kuće, radim za računalom i telefoniram. Nekoliko dana u Moskvi. Određujem nekoliko susreta, jedan za drugim. Dani šopinga odvijaju se po planiranoj ruti. A svaki neplanirani sastanak u vrijeme špice može se pretvoriti u beskrajno stajanje u prometu u koloni."
I Roman Aljohin kupio je kuću. "Kada sam je kupovao, mislio sam da ću svake večeri sjediti pored vatre, ići na rijeku. Međutim, sve je ispalo drugačije."
Na pitanje gdje bi želio živjeti, u stambenoj zgradi ili zasebnoj kući, gotovo 70 posto Rusa odgovara u kući. Nirko ne zamišlja kuću iz snova u vidu višekatnice s nekoliko desetaka drugih ljudi u susjedstvu, zajedničkim stubištem i "kućnim redom". Ali zašto onda u Rusiji prizemne kuće nikada nisu postale pretežne? U privatnim kućama u Rusiji živi manje od jedne trećine njezinih stanovnika. I to bez obzira na veliki slobodan prostor i relativno jeftino zemljište.
U skladu s istraživanjima provedenim među gradskim stanovništvom u Rusiji vrlo je popularno živjeti u svojoj kući. "Rekao bih čak da je to san mnogih. Ali kuća sa svim priključcima prije svega mnogo košta, a kao drugo, povlači veliki broj birokratskih problema", rekao je za naš portal Mihail Aleksejevski, rukovoditelj Centra za gradsku antropologiju KB Strelka.
Vlasniku kuće najčešće je prepušteno odnošenje smeća, čišćenje bazena, uništavanje gamadi i drugi poslovi vezani za održavanje. Ili ima mogućnost za to platiti upravljačkoj kompaniji u mikrorajonu u kojem se kuća nalazi. Na tržištu se često nalaze završene kuće, ali bez priključaka i bez infrastrukture, pa vlasnik treba sam dovesti plin, struju i vodu.
Razgovarali smo s vlasnicima kuća koji su sanjali o krovu nad glavom koji bi bio samo njihov. Zbog problema s kojima se redovno suočavaju, ispostavilo se da su prokleli dan kada im je ta ideja pala na pamet. Oni kažu otprilike "koga nam vraga je ovo trebalo, da živimo u običnom stanu za svaki bismo problem mogli pozvati gradsko stambeno i dobiti majstora".
Konstatin je 2001. godine kupio zemlju i napravio kuću u podmoskovskom selu Dudino koje je od najbliže stanice metroa udaljeno 1,5 kilometara. Zemlja i kuća od 300 kvadrata koštali su ga kao dvosoban stan u Moskvi. Plin je morao sam uvesti, što ga je koštalo dodatnih milijun rubalja.
"Ovdje nema škola, vrtića, ni sportskih centara. Do prodavaonice se mora ići prijevozom. Na pet minuta pješice nalazi se samo trgovinica s osnovnim namirnicama kao što su kruh, tjestenine, pivo. Bez automobila bi se teško moglo živjeti, naročito ako imate djecu. Ali mi smo računali da ćemo svu infrastrukturu koristiti u gradu, do kojega nam, inače, treba sedam minuta", kaže on i tvrdi da su sve to imali u vidu i da ne bi željeli ponovo živjeti u stanu.
"S tim što smo mi znali što znači svoja kuća. O svemu brineš sam i mi smo na to bili spremni, premda to neke ljude plaši. Tako se na neki način ruši mit o 'mirnom životu'. Za mnoge je to značajan psihološki faktor. Ako nikada nisi živio u kući, ti zapravo ni ne znaš kako se organizirati."
Argument "psihološki nisam bio spreman na takve promjene" može se često čuti, premda je i dalje glavni razlog za odustajanje od kuće financijske prirode.
"U pravilu je riječ o dobrostojećim ljudima koji sebi mogu dozvoliti tu avanturu i napraviti kuću iz snova. To nije masovna pojava. Ne toliko zbog cijene zemljišta, koliko zbog troškova prouzrokovanih poteškoćama oko priključaka", smatra Aleksejevski.
Tko želi kuću najčešće je mora sam praviti. Građevinski sektor u Rusiji usmjeren je isključivo na stambene zgrade, pritom, na svim nivoima, kaže Roman Popov, docent na fakultetu za gradski i regionalni razvoj Visoke škole ekonomije.
"Tradiconalno se kao jedan od pokazatelja ekonomske uspješnosti teritorijalne jedinice uzimao pokazatelj izgrađenog stambenog prostora. Zato se od guvernera i gradonačelnika traže kvadratni metri", naglašava on.
U gradovima i dalje niču blokovi stambenih zgrada. U travnju 2018. godine tadašnji ruski premijer Dmitrij Medvedev rekao je da tipski mikrorajoni čine 77 posto ukupnog stambenog fonda u zemlji, "s vrlo gustom gradnjom i ne uvijek razvijenom urbanom infrastrukturom". Na privatni sektor, pak, otpada luksuzni segment (u pravilu izvan grada ili na periferiji), kao i stari stambeni fond, gdje obitelji žive generacijama.
Konstantin, koji zbog posla 50 posto vremena provodi u Nizozemskoj, kaže da "pravila na kojima se zasniva građevinski sektor nose ključne razlike između Rusije i Europe".
"Na kvalitetu tvog života u Nizozemskoj ni na koji način ne utječe to živiš li u gradu ili na selu, nasred livade. Imat ćete normalnu kanalizaciju, dovoljno kilovata struje, u blizini bolnicu ili prodavaonicu. U suprotnom investitori neće dobiti dozvolu za gradnju."
U Rusiji postojanje infrastrukture nije obavezan uvjet. Štoviše, od 2018. godine dozvola za gradnju privatne kuće uopće više nije neophodna, a zamijenjena je obaveznom potvrdom prije početka gradnje i poslije njezinog završetka. Kakve ćeš priključke uvoditi, tvoja stvar. "Ne treba nam struja, kad dođemo uključimo generator, ispečemo meso i odemo. I na to imamo pravo. U Nizozemskoj to ne prolazi", kaže Konstatin.
Bez obzira na snove o kući, u svijesti Rusa, ipak, prevladava "sovjetsko nasljeđe".
"Jedan od njegovih aspekata je to što je kod nas široko prisutan doživljaj privatne kuće kao privremenog stana, nešto poput vikendice. Čak i kada je riječ o dobroj, opremljenoj kući", kaže Popov.
Stan u stambenoj zgradi percipira se kao nešto komfornije, a samim tim i prestižnije. U Sovjetskom Savezu dobiti stan, automobil i vikendicu smatralo se "nedvosmislenim pokazateljem uspjeha". U Rusiji gradeći ili kupujući sebi privatnu kuću ljudi najčešće ne odustaju od stana. "Drugim riječima, kod nas kuće nisu alternativa stanu, nego dodatak. Ili varijanta tipa 'za starost'. Premda je na jugu zemlje privatna kuća u sustavu vrijednosti bolje rangirana nego u središnjoj zoni, ili u Moskvi i Sankt-Peterburgu", kaže Popov.
Tatjana Fjodorceva živi u Taganrogu, na jugu Rusije. Mali grad s 255 tisuća stanovnika nalazi se na obali zaljeva. Već 25 godina ona živi u kući svog muža sa šest soba i ne želi se vraćati u stan. "Sada se stambene zgrade intenzivno zidaju u dijelovima grada poznatim kao spavaonice, a ranije je privatni sektor bio pretežan, živimo u gradu sa zgradama iz 18. stoljeća. Sada je odnos privatnih kuća i stambenih zgrada otprilike pola-pola."
Mnogi koji kupuju i grade kuće na jugu Rusije došli su iz sjevernih oblasti. Ljubov Aleksandrovna preselila se iz Jakutije u Taganrog prije deset godina. "Sanjala sam o tome da se preselim na jug u nekim godinama", kaže ona. Njezina je obitelj kupila kuću na kat, 240 kvadrata, i platila je 4,5 milijuna rubalja. Kuća je bila u sivoj fazi gradnje i nije imala priključke. U blizini postoje škola i vrtić, kao i prodavaonica.
"Prije oko pet godina došlo je dosta ljudi, mnogi su se zanimali ne prodajemo li slučajno kuću, zvonili na interfon, raspitivali se", kaže ona.
"Specifičnost ruske provincije predstavljaju područja s privatnom gradnjom", ističe Popov, ali često dotrajalom, koja nije uvijek osigurana neophodnim komforom. Takav se stambeni prostor, bez obzira na to što je zaseban, računa kao drugorazredni.
Ljudi neprestano razmišljaju o tome kako da se odatle presele u nešto "normalno", a za njih je to u pravilu stan u stambenoj zgradi. Tome u prilog idu kako sovjetski stereotipi, tako i urbanistička politika i ekonomija.
Oko 22,6 posto žitelja Rusije nije priključeno na centralnu kanalizaciju, većina koristi septičke jame, navodi se u istraživanju Rostata. Prema podacima Rostata, gotovo se 40 posto mora popraviti, rekonstruirati ili srušiti.
S vremenom su i dače (vikendice) postale manje tražene. Pandemija tijekom koje su se mnogi nastojali izolirati povećala je potražnju, međutim teško da to može biti dugoročni trend, smatra Aleksjevski. "Sama ideja o vikendici predstavljala je vrlo važan sovjetski mit o blagostanju. Međutim, sada su vikendice počele postajati teret. Konstantne prometne gužve koje prate dolazak u vikendicu i resursi potrebni za njihovo održavanje doveli su do toga da svi žele prodati takve kuće, a nitko ih ne želi kupiti."
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
