Početkom svibnja u malom selu Ust-Kara (s ne više od 500 stanovnika) na Karskom moru temperatura se još uvijek tvrdoglavo odbijala uzdići iznad ništice. Šačica sklepanih dvokatnih stambenih blokova bila je snažno umotana u visoke snježne nanose. Na drugom je katu jedne takve zgrade čvrsto spavala Jevgenija Ameličkina, šefica mjesnog seoskog vijeća. U 6 sati ujutro probudio ju je telefonski poziv. Spremna reći zlim remetiteljima sna što ih ide, nije imala vremena prevaliti riječi preko usana.
"Jevgenija Juvinalijevna, na krovu je medvjed, samo nemojte paničariti!" - viknuo je susjed u njezin prijemnik. Čuvši riječ "panika", samo se još više uspaničila.
Prema projektnom koordinatoru Svjetske organizacije za zaštitu prirode (WWF) Rusija Sergeju Uvarovu, mladi se medvjed preko snježnog nanosa popeo na krov Jevgenije Ameličkine. Srećom, nijedan stanar nije ozlijeđen, a Jevgenija je odmah pozvala posebnu patrolu koja je pomoću signalnih raketa i motornih sanjki otjerala životinju iz sela.
Ovo nije izolirani incident. Za stanovnike naselja u Nenečkom autonomnom okrugu (gdje se nalazi Ust-Kara), na Čukotki i u drugim arktičkim regijama susreti s medvjedima su uobičajeni te postaju sve učestaliji.
"Na medvjeda možete naletjeti kada iznosite smeće ili vodite djecu u školu. Možda čak nećete moći izaći iz kuće jer vas na ulazu čeka ogromna zvijer", objašnjava Uvarov.
Upravo je zbog takvih situacija WWF Rusija osnovao Medvjeđu patrolu - skupinu lokalnih volontera koji sprječavaju da ljudi i medvjedi dođu u kontakt i odvode životinje natrag u njihovo prirodno stanište.
Kako ti volonteri drže na sigurnom najsjevernija naselja Rusije i zašto se količina njihovog posla povećava svake godine?
Prva Medvjeđa patrola uspostavljena je 2006. godine u selu na Čukotki, kaže direktor WWF-a Rusija Dmitrij Gorškov. Dodaje da na Arktiku djeluje ukupno osam ekipa Medvjeđe patrolne: po dva na Čukotki i u Jakutiji te četiri u Nenečkom autonomnom okrugu. Svaka se patrola sastoji od 3-4 osobe.
"Patrole u biti tjeraju medvjede dalje od naselja te obaviještavaju lokalne stanovnike o mogućoj pojavi medvjeda i sigurnosnim mjerama koje trebaju poduzeti. One također prate stanje medvjeda, kao i njihove brloge i zalihe hrane, što uključuje i morževe", kaže Gorškov.
Medvjedi se oko naselja mogu vidjeti od jeseni do kasnog proljeća, objašnjava Uvarov. U jesen, kada se led zaledi, medvjedi se kreću duž kopnenog leda. U proljeće se snijeg počinje topiti i medvjedi se sele na ledene rubove u blizini obale, gdje obično žive tuljani, njihova glavna hrana.
Zbog globalnog zagrijavanja led postaje sve tanji, a ledene sante sve manje. To prisiljava medvjede da idu na kopno u potrazi za hranom. Privlači ih miris mesa i ribe koji dolazi iz hrpa smeća.
"Led koji se topi znači da su medvjedi prisiljeni prijeći veliko vodno tijelo da bi došli do obale. Na kopno dolaze gladni, iscrpljeni, ljuti i ponekad ozlijeđeni, primjerice, ako je ženka morala braniti mladunčad. U tom je slučaju medvjed opasan i može ljude vidjeti kao plijen", kaže Uvarov.
Vrlo mladi medvjedi težine 50–100 kg u naselja mogu zalutati iz radoznalosti. Oni ne predstavljaju prijetnju dok u potrazi za njima ne pristigne majka - ona bi mogla napasti ljude kako bi ih zaštitila.
Medvjedi se mogu otjerati glasnim zvucima ili jakim svjetlima, kaže Uvarov, a u tu se svrhu najčešće koriste signalni pištolji. Neugodna buka motornih sanjki također pomaže u istu svrhu.
"Vrlo je važno prestrašiti životinju metodom kod koje je vidljiva ljudska silueta - kako bi se naučila bojati ljudi. Životinje odvodimo do mora i potom ostavljamo na miru", objašnjava Uvarov.
Tatjana Minenko, voditeljica Medvjeđe patrole u selu Rirkajpij na Čukotki, pridružila se timu 2007. godine. Počela je promatrati medvjede, kitove i morževe u ranom djetinjstvu, a radila je kao uzgajivačica sobova i krojačica, izrađujući odjeću od životinjske kože.
Na pitanje koliko je medvjeda vidjela u svom životu, brzo gubi računicu. Svaki strah koji su medvjedi nekoć budili u njoj odavno je nestao, a danas ona plaši njih koristeći samo grlene krikove i zamahe koplja. Međutim, incident iz 2019. šokirao je čak i nju.
"U 22 sata sam bila na svom večernjem obilasku. Uvijek je tako tiho, ne čuje se niti pas", kaže Tatjana drhtavim glasom, držeći kameru koja prikazuje nekoliko dvokatnica, snježne ulice, tamu i zaglušujuću tišinu.
Tatjana je snimku snimila u prosincu 2019. Na njoj se vidi njezino rodno selo okruženo sa 60 medvjeda - led nije bio dovoljno debeo da bi se životinje zaputile prema sjeveru pa su se okupile na obali u blizini sela, na kojoj su od jeseni ležala trupla morževa.
Tatjana je s drugim stanovnicima više od pet dana zaredom iskopavala trupla morževa iz snijega i odvlačila ih iz sela kako bi udaljila medvjede od njega, a također je obilazila selo nekoliko puta dnevno i čuvala vrtić i školu u slučaju da se tamo pojave medvjedi. Bila je to sigurno jedna od najstrašnijih misija posljednjih godina.
Jesen 2019. nije bila laka ni za selo Amderma u Nenečkom autonomnom okrugu, kaže Uvarov. Prema njegovim riječima, u selu je nekad živjelo 12-14 tisuća ljudi, no danas ono ne broji više od 350 stanovnika. Većina je zgrada u ruševnom stanju i medvjedi ih dolaze prekapati u potrazi za hranom.
"U jesen 2019. godine veliki je medvjed ušao u jednu stambenu zgradu i popeo se na drugi kat. Ljudi su ga pokušali preplašiti i otjerati vikanjem, njih pet ili šest odjednom, no ništa nije funkcioniralo, sve dok nije stigla patrola koja ih je odvela natrag na more", prisjeća se Uvarov.
U svibnju 2020. godine jedan je medvjed s dva mladunčeta napustio svoj brlog i proveo pet dana na smetlištu u selu Leningradski na Čukotki u potrazi za hranom. U blizini nije bilo patrole - najbliži tim je morao prijeći 100 km na motornim sanjkama, a zatim odvesti medvjeda i mladunčad na more, gdje su mogli loviti tuljane.
"26 smo ih kilometara pratili više od 3 sata. Tek kada su stigli do obale, majka je legla na led i smirila se. Bili smo ushićeni. 'Napokon doma!', uzvikivali smo", prisjeća se Valerij Kaljarahtin.
Osim od globalnog zatopljenja, patrole pokušavaju medvjede zaštititi i od krivolovaca, koji su prvo primijećeni na otoku Vajgač 2014.-2015. godine, kaže Uvarov.
"Posljednji smo kazneni slučaj povezan s krivolovom imali 2017. Na sreću, od tada se više nismo susretali s krivolovcima." Međutim, napominje da u medvjeđim staništima još uvijek nema promatračnica te njihovu sigurnost osiguravaju samo povremene inspekcije i nadzor Medvjeđe patrole.
Nadalje, neka naselja, poput Amderme, zahtijevaju više zaštite, uključujući sustav koji bi upozoravao na pojavu medvjeda, stalni videonadzor i ograde kojima bi se životinje držale izvan naselja.
"Razgovarali smo s upravom o poboljšanju sustava zaštite i sada tražimo sredstva od onih koji tu ideju podržavaju. Naš glavni cilj je izbjeći gubitak života - kako ljudi, tako i životinja", kaže Uvarov.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
