Kako ljudi u Europi pomažu u identifikaciji poginulih sovjetskih vojnika iz Drugog svjetskog rata

S lijeva na desno: Dmitrij Kostovarov, Alexandra Kolb, Julia Egger, Remco Reiding

S lijeva na desno: Dmitrij Kostovarov, Alexandra Kolb, Julia Egger, Remco Reiding

Privatna arhiva
Procjenjuje se da je nekoliko milijuna sovjetskih vojnika sahranjeno na području europskih zemalja. Lokalno stanovništvo diljem Europe pomaže rodbini u potrazi za grobovima najmilijih.

Po završetku Drugog svjetskog rata, deseci tisuća grobova sovjetskih vojnika, ostalo je diljem Europe. Prema različitim procjenama, između 2 i 4 milijuna vojnika sahranjeno je u navedenim grobovima, odnosno grobnicama, no niti jedan povjesničar ne može reći točnu brojku. U velikom broju slučajeva, osim imena (koja su često krivo napisana), gotovo ništa drugo nije poznato o njima. Stoga, lokalno stanovništvo pomaže u identifikaciji poginulih sovjetskih vojnika.

"Sjećanje na poginule"

"Prije dvadeset godina nisam ni znao za ovo mjesto, iako sam rođen ovdje. Niti je znao itko od mojih prijatelja", kaže Remco Reiding, ravnaelj fundacije Sovjetsko vojno groblje u Amersfoortu, Nizozemska.

865 sovjetskih vojnika je sahranjeno ovdje, uključujući i 101 zatvorenika (uglavnom iz Srednje Azije), koji su ubijeni u logoru Amersfoort, tijela 691 pripadnika Crvene armije (čiji su posmrtni ostaci prebačeni iz 200 km udaljenog groblja Margraten), te 73 prisilna radnika.

"1998. dok sam radio za lokalne novine, rečeno mi je da se ovdje nalazi zaboravljeno sovjetsko vojno groblje", prisjeća se Reiding. Kada je saznao da niti jedan vojnik koji je sahranjen na navedenom groblju nije identificiran, te da mu nije pronađena rodbina, počeo je tražiti informacije o njima u nizozemskim i njemačkim arhivima. Dvije godine kasnije, uspio je pronaći neke informacije o određenim vojnicima i njihovoj rodbini.

"Shvatio sam da ako mi je ovo uspjelo, da bi mogli napraviti isto za svih 865 vojnika. To mi je promijenilo život, od novinara sam postao istraživač", priča nam svoju priču gospodin Reiding.

2010. osnovao je fundaciju Sovjetsko vojno groblje, te vodio tim entuzijasta koji se zanimaju za povijest, te koji su mu pomogli istražiti sudbine poginulih vojnika. Glavni posao odvija se u arhivima, jer se samo tamo moglo naći njihova imena i prezimena.

"Npr., imamo vojnika po imenu Andrej Ivanov i to je sve. Moglo je biti tisuće Andreja Ivanova koji su nestali u ratu. Koristim veliki broj izvora, a jedan od najvažnijih mi je OBD (ruska mrežna baza podataka za poginule i nestale u ratu). Jednom sam uspio identificirati vojnika poznatog pod nazivom Ropojetzki, no, ispostavilo se da nacisti nisu baš bili dobri u pisanju ruskih imena - njegovo pravo ime bilo je Hrapovecki. Ne bih ga nikada našao u klasičnom arhivu."

Gradska vlast i rusko veleposlanstvo u Nizozemskoj podržavaju ovaj projekt. "Kada sam počeo sa svim ovim, groblje je bilo zaboravljeno, nikoga više nije bilo briga. No, sad me cijene gradske vlasti", kaže Reiding. Do danas su on i njegov tim identificirali 220 vojnika, te našli 200 rođaka poginulih. "Imamo poprilično ambiciozne planove u održavanju sjećanja na poginule", rekao nam je.

"Želimo vratiti sva imena"

Lijevo, Alexandra Kolb, desno Julia Egger.

"Ovdje nema romantizma, radi se o rutini, ali i izuzetno zanimljivom poslu", kaže nam Julia Egger iz Beča. Prije deset godina, preselila se iz Smolenska u zapadnoj Rusiji, gdje je radila kao glavni urednik lokalnog izdanja Komsomolskaje pravde, te zajedno sa sunarodnjakinjom, Alexandrom Kolb, u Austriji osnovala Centar za istraživanje "Pamjat".

Sve je počelo s "Knjigom sjećanja" [‘Sowjetische Tote des Zweiten Weltkrieges in Österreich’], koja je izdana 2010. godine u Austriji, autora Petera Sixla (1944.-2019.). Krajobrazni arhitekt po zanimanju, Sixl je obnovio grobnicu sa sovjetskim vojnicima 1980-tih, te je kao rezultat svog rada, napravio katalog sa 60 000 imena i mjesta gdje su sahranjeni poginuli vojnici. "Radili smo s njim na 2. izdanju 2015. godine", kaže nam Julia. "Sada radimo na elektroničkoj verziji knjige; pet godina unazad pronašli smo veliki broj novih dokumenata".

U Austriji postoji barem 226 grobnica (od toga 143 masovne grobnice), s više od 80 000 sovjetskih građana: vojnika, zatvorenika koncentracijskih logora, tzv. "ostarbeitera". "Neki su pokapani dva ili tri puta, te smo dugo vremena pokušavali shvatiti zašto se to radilo, te gdje tražiti dokumente", kaže Julia, dodajući da su uvijek dobrodošli u austrijskim arhivima.

Dvije godine su putovali po Austriji, kako bi napravili kartu svih poznatih sovjetskih grobova. "Želimo objaviti fotografiju svakog groba, tako da ga rodbina može vidjeti", objašnjava Julia.

Takve upite dobijaju svaki dan, no neki na odgovor moraju čekati i po nekoliko godina, zato što nije tako lako usporediti ime i stvarno mjesto ukopa. "Kada prepisujemo dokumente iz arhiva, Sokolov može postati Solovjov, Grigorjevič, Georgijejvič, Aleksandrovič u Aleksejevič, no, trudimo se i želimo vratiti sva imena. Teško je definirati stvarno mjesto ukopa: austrijska naselja su pisana ruskom transkripcijom, bez ikakvih detalja, te na taj način osoba može postati "nomen nescio" u nekoliko dokumenata nakon ponovog pokapanja", objašnjava nam.

Spomenik, sekcija X.

Ipak, Austrijanci s vremena na vrijeme nađu masovne grobnice - u šumi, selima, postojećim mjesnim grobljima. Čak je i na glavnom bečkom groblju 1980. pronađeno 183 sovjetskih građana, sahranjenih na sekciji X. Identificirani su tek 2017. - obelisk s njihovim imenima podignut je na tom mjestu.

"Imena umrlih su pisana svakako"

"U bilo kojem malom selu, možete pronaći sovjetsku grobnicu", kaže Dmitrij Kosovarov iz Dortmunda, koji se ovdje doselio iz Almatija u Kazahstanu još 2004. godine. U puno njemačkih gradova, gdje je sahranjen veći broj sovjetskih vojnika i zarobljenika, postoje "istraživači" koji rade sami, no, ipak je lakše ako sve radite ispred neke neprofitne organizacije", smatra Dmitrij.

Počeo je tako što je tražio svog djeda, koji je umro 1942. u Lenjingradskoj oblasti. Nije mogao pronaći točnu informaciju, no u procesu je upoznao ostale "istraživače", te napustio svoj posao inženjera za sustave centralnih grijanja, te osnovao organizaciju naziva "Memorijal ruskih žrtava rata", koja uključuje i stanovnike bivših sovjetskih republika, kao i Nijemaca.

"Ljudima je jasno da su stvari koje su se dogodile, strašne, ne samo tokom rata, nego i poslije rata. Imena mrtvih su pisana svakako, spomenici su uništeni, grobovi napušteni. Postoje ljudi kojima je jasno da ovo nije u redu", kaže Dmitrij. Sada svaka općina ima svoj oblik spomenika i pisanje imena, no potrebna je unificiranost za sve", dodaje.

Jednom je htio organizirati "subbotnik" (svojevoljno čišćenje) na groblju, ali nije uspio, jer prema njemačkom zakonu, za spomenike se brine posebna služba, te bilo kakvi pokušaji u vlastitoj režiji se tretiraju kao vandalizam. "Iako postoje pojedinci koji peru sovjetske spomenike noću, poput partizana. Vjeruju da je to njihova dužnost", kaže Kostovarov.

Prema njemu, samo u 2019. njegov tim uspio je naći 11 ljudi i 8 obitelji dovesti u vezu s njihovim palim rođacima. Sve što nađe, objavi na internetu.

Osim što traži imena i grobove, Dmitrij se bori za otvaranje memorijalnog centra na mjesu logora u Dortmundu. "Sada je tu zabavni centar, do kojeg se nalazi spomen ploča s natpisom: "Ovdje je bio logor". I to je sve. Pitao sam da mi se dodijeli mala soba za arhiv, no dobio sam odbijenicu."

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće