Kako se Rusi na Sjeveru bore protiv depresije

Svakog jutra, od listopada do svibnja, Dmitrij napušta sivu peterokatnu zgradu u kojoj živi i kroz snježne nanose kreće do svog parkiranog automobila. U njemu se osjeća kao u lijesu od leda. Kroz prozore se zbog nagomilanog snijega ništa ne vidi. Čak i da se vidi, pogled ne bi bio sjajan.

Dmitrij razmišlja o činjenici da će mračno biti i kada se vrati s posla - ustvari, sunce neće vidjeti barem još nekoliko mjeseci.

"S****, s****, s****!", viče on, udarajući o volan. No nitko ga, naravno, ne može čuti. Vani vjetar zavija još glasnije.

Dmitrij, 26-godišnji pripadnik mornarice stacioniran u Murmansku, svakodnevno se suočava s depresijom uzrokovanom dugim polarnim noćima. Nije jedini. Prema Zurabu Kekelidzeu, voditelju Državnog znanstvenog centra za socijalnu i forenzičku psihijatriju Serbski, 2017. godine je u Rusiji od depresije patilo 8 milijuna ljudi (5,5% stanovništva). Psihopatologije su, prema statistici Ministarstva zdravstva Rusije za 2018. godinu, češće kod stanovnika Krajnjeg Sjevera.

Adrenalin, tišina, slastice

"Porijeklom sam iz Voronježa. U Murmansk sam se 2012. godine preselio sa suprugom zbog posla. Murmansk je od našeg doma udaljen 2500 km, a vrijeme je očajno. Moja je prva pomisao kada sam ugledao ovo mjesto bila - kakva rupčaga", prisjeća se Dmitrij svog prvog susreta s Krajnjim Sjeverom.

Kaže da dani prolaze brzo, ali rutinski.

"Odlazite s posla, a vani je već mrkli mrak. Nemate energije niti za odlazak do dućana. A još morate izvesti kćer u šetnju, iako ovdje uopće nema pristojnih igrališta", žali se Dmitrij.

Nije stvar samo u hladnoći i mrazu, kaže on. Jednako su deprimirajuće i nerazvijena infrastruktura, niske plaće i visoke cijene hrane.

"U Murmansku su stanarine visoke, a plaće ne prelaze 28 000 rubalja (440 dolara) mjesečno. I premda se radi o lučkom gradu, riba ovdje košta isto kao i u Moskvi", kaže zbunjeni Dmitrij.

Prije godinu dana je kupio automobil Toyota Mark2 s pogonom na stražnje kotače pa sada uči kako "driftati" na snijegu. "To mi daje injekciju adrenalina i dramatično poboljšava moje raspoloženje", kaže on.

Ipak, Dmitrij je uvjeren da je u takvim uvjetima depresija neizbježna. Po ugovoru planira raditi još nekoliko godina, a zatim se želi vratiti u Voronjež.

Kristina, 29-godišnja menadžerica iz susjednog grada Apatitija, tijekom polarnih noći često pati od promjena raspoloženja i nedostatka sna.

"Mrzim ujutro ustajati iz kreveta. Ponekad spavam na poslu, a ponekad konzumiram energetska pića kako bih se osjećala manje letargično. I nešto slatko - ako barem jednom dnevno ne pojedem neku slasticu, osjećat ću se neupotrebljivo", otkriva ona.

Po riječima Jevgenija, 28-godišnjeg obrađivača metala iz Noriljska (jednog od najhladnijih i najzagađenijih gradova na svijetu, gdje se vade platina, zlato, srebro, nikal i bakar), mnogi stanovnici utjehu pronalaze u alkoholu. No za njega je bolji lijek za ljutnju i depresiju tišina.

"Od snuždenosti se trudimo pobjeći napornim radom. No danas niti to nije pomoglo. Moje se dobro raspoloženje u djeliću sekunde pretvorilo u ljutnju", žali se Jevgenij.

Kada dođe do toga, pokušava si pažnju odvratiti ugodnim mislima, poput putovanja u toplu zemlju. Kako ne bi opteretio obitelj svojim mračnim raspoloženjem, po dolasku kući u krevet odlazi gotovo odmah,  bez puno razgovora s ukućanima.

"Pažnju donekle odvlače hobiji. U djetinjstvu sam se bavio folklorom, to mi je odvraćalo misli od hladnoće - plesao sam ukupno 11 godina. No odustao sam od toga i sada samo kuham", kaže on.

Neka bude svjetlo (i grupna terapija)

Takva je depresija prvenstveno posljedica nedostatka sunčeve svjetlosti, tvrdi psihologinja Olga Valle. No depresija je u jesensko-zimskom razdoblju uobičajena i u velikim gradovima, gdje se stanje pogoršava svjetlosnim i bučnim zagađenjem.

"Najbolji odmor za mozak su potpuna tišina i tama, uz minimalne podražaje iz vanjskog svijeta. Takav je luksuz za stanovnike velikih gradova praktički nemoguć", objašnjava ona. "Loš san i poremećeni obrasci odmora neminovno spuštaju imunitet ljudi i troše njihovu snagu ništa manje no što to čine polarne noći."

Istodobno, Rusi rijetko pridaju važnost prvim znakovima depresije, što također pogoršava situaciju.

"Za Ruse loše raspoloženje nije razlog za zabrinutost. Ako nema fizičke boli, sve će biti u redu, to je način na koji ljudi razmišljaju", kaže Valle.

Za nošenje s padom raspoloženja tijekom polarnih noći važno je jesti redovite tople obroke, toplo se oblačiti i kvalitetno spavati. Također je moguće kupiti svjetlosni alarm koji simulira zoru, savjetuje psihologinja. Ako se stanje ne poboljša, treba potražiti pomoć psihologa ili neurologa.

U Noriljsku je lokalni centar za mlade održavao grupne terapije s ciljem borbe protiv sezonske depresije. Posljednja je održana 2017. Predavanja se svake godine održavaju i u Murmansku. U Murmansku se prije dolaska polarnih noći postavljaju i svjetlosne strukture kako bi se nadoknadio nedostatak svjetla.

Russia Beyond je poslala upit administraciji Noriljska i Ministarstvu zdravstva Murmanske oblasti o broju ljudi koji pate od sezonske depresije i metodama koje se koriste u borbi protiv nje.

Depresija nije isključivo sjevernjački problem

Aleksandru, učenicu 11. razreda, na putu do doma je počelo gadno škakljati u grlu. To se događa svaki put kad lokalna tvornica ispušta štetne plinove, a to znači vrlo često. Sada se na to navikla i misli da bi odlazak kod liječnika bio besmislen. Još je gore to što je barem nekoliko puta mjesečno muče suicidalne misli. Nakon škole često ne radi ništa, samo leži na podu i bulji u strop.

"Obična dvorišta, nekoliko škola i vrtića, tvornica. Dvije crkve, jedna kapelica. Ljudi su ovdje jednostavni. Nisu loši, samo su istrošeni. Ali gdje ljudi nisu istrošeni?", tako Aleksandra opisuje Karabaš, njezin rodni grad s 11 000 stanovnika u Čelijabinskoj oblasti.

Prema Zelenoj patroli, ruskoj društvenoj organizaciji, ova se regija svake godine navodi kao jedna od najprljavijih u Rusiji. Tu postoje crne planine spaljene vegetacije, potoci boje hrđe i crvena zemlja - sve zbog lokalne tvornice bakra koja izbacuje ogromne količine štetnih stvari.

Sivo i sumorno vrijeme također pridonose njezinoj depresiji, kaže Aleksandra. Sve što je spašava su crkvena bogoslužja, kao i manje zagađene planine, šume i jezera nekoliko kilometara od grada.

"Odlazak na misu mi pomaže da povratim duhovnu harmoniju. A izlazak izvan grada i očaravajuće vizure ublažavaju zlovoljnost i vraćaju vjeru u život“, tvrdi ona.

Drugi stanovnik Karabaša, 20-godišnji električar Maksim, svoje stanje ne opisuje kao depresiju, već kao mrzovoljnost. Posljednji mu se napad mrzovolje dogodio prije dva mjeseca. Može potrajati od nekoliko mjeseci do jedne godine, kaže.

"Manifestira se kao potpuni nedostatak emocija i želja za okončanjem ovog života. Sve svoje slobodno vrijeme provodim slušajući glazbu", opisuje Maksim svoje raspoloženje tijekom posljednjih mjeseci.

Siguran je da su uzrok tome "proces življenja i situacija u svijetu". Na pitanje kako se bori s tim, Maksim djeluje zbunjeno.

"Kako se možete boriti protiv samog sebe? Zašto se uopće boriti? Nije da ovdje samo preživljavamo, snalazimo se. Kao i u drugim provincijskim gradovima u Rusiji ", zaključuje on.