Ova je 86-godišnja baka najstarija trkačica u Rusiji

Anastasija Karagodina
Ona trenira gotovo svakodnevno, a jednom tjedno u komadu pretrči 10 km i tako zaboravi na godine.

Pred očima mi promiču brojevi na leđima muškaraca i žena. Sportaši se uoči utrke zagrijavaju tu, na ulici: istežu ruke i noge. Iz usta im izbija para, kosa im je vlažna od prvog snijega. Zrak miriše na crnogoricu. Ovaj maraton vodi kroz gradsku šumu pored stadiona.

"Pa, hoćemo li trčati?", oglašava se jedan od sudaca. Gomila spremno dočekuje poziv i zauzima pozicije na startu.

U prvi red polako prolazi starica visoka najviše 150 cm. Sijeda kosa joj je uredno spakirana pod kapom.

"Ovdje vlada takva mladenačka strast, zar ne poželiš trčati?", pita me ona. Kimam glavom, dok drhtim od hladnoće.

Sudac daje signal za start. Starica polazi među prvima, no 30 sekundi kasnije već se nalazi na začelju. Smije se i dovikuje s drugim umirovljenicima.

Klara Bogatova, prema vlastitim riječima, ne trči više zbog nagrada, nego iz zadovoljstva. Već 15 godina svakodnevno trenira, a bar jednom tjedno u komadu prijeđe 10 kilometara. Sa svojih 86 godina ona je najstarija trkačica Rusije.

Prva utrka i inspiracija za vojnike

Klara smatra da će uskoro ljudi diljem svijeta, kada se kaže "ruska babuška", pomišljati na aktivnu sportašicu, a ne na staricu s maramom i piroškama.

"U budućnosti će ruska babuška imati moj lik. Ljudi će shvatiti da je zdravlje najvažnije. Više ne moramo plesti čarape, jer se svuda prodaju za sitan novac", kaže ona. A počela je trčati relativno nedavno.

"Nikad nisam voljela taj sport, čak je i na sveučilištu pretrčati 3 km za mene bilo pravo mučenje, nikako nisam mogla to postići u predviđenom roku", sjeća se Bogatova prije utrke, smijući se i držeći u rukama medalju s prošlog natjecanja. Prema njezinim riječima, već ima dvije košarice pune medalja, jedna polica joj je puna pehara, a druga zahvalnica za sudjelovanje.

Klara je veći dio života provela s mužem u Uzbekistanu. Bila je predavačica na prometnom institutu u Taškentu, ali je inače rođena u Nižnjem Novgorodu. U Moskvu se preselila sa 69 godina, prateći kćer. Tada je na ulazu u svoju zgradu vidjela oglas kluba ljubitelja trčanja. Prije prve utrke je trenirala oko mjesec dana na najbližem školskom terenu.

"Htjela sam skinuti nekoliko kilograma, jer sam uvijek bila vitka", smije se ona. "I na prvom sam natjecanju osvojila drugo mjesto! Dali su mi tako lijepu kristalnu vazu. Gledala sam je i mislila: ne, više neću sjediti kod kuće."

Izvjesno je vrijeme Klara trčala s mlađim sportašima.

"Nekada sam, istina, trčala po 20 km, a sad mogu samo 10. Trčim, a mladi mi dovikuju: bravo! To mi, naravno, godi. Jednom me zaustavio jedan časnik i rekao da će svojim vojnicima ispričati o meni kako bi ih inspirirao", hvali se Bogatova.

Putovanja na utrke

Standardno zagrijavanje za Klaru je trčanje oko stadiona. Ona trči bez žurbe, ali svaki korak pravi iz kukova - tako obično hodaju manekenke na pisti. U utrci u Zelenogradu Bogatova sudjeluje već šestu godinu zaredom. Prema njezinim riječima, svaki je put u šest godina padala kiša ili snijeg.

Utrke po Moskvi i Podmoskovlju brzo su joj dosadile i Klara je počela putovati.

"U Suzdalju smo trčali u laptama [tradicionalna ruska seoska obuća]. Najprije vam se čini kao da gazite u košarama, jer su vrlo tvrde. Ali zatim omekšaju i budu kao obične papuče. U kolovozu sam sudjelovala i u utrci u kojoj se 1 km pliva, a 4-5 km trči. Kada završiš s plivanjem, moraš se preobuti u tenisice, a ne možeš zavezati vezice koliko se treseš. Takvi izazovi mi se sviđaju", prisjeća se ova iskusna trkačica.

Posljednji put je u utrci sudjelovala u Lisabonu u Portugalu.

"Sudjelovanje je, naravno, bilo skupo - oko 6 tisuća rubalja (85 eura). Bilo je toplo, sunčano, drveće u cvatu i oko 20 tisuća ljudi. To je prava gužva! Cijeli grad je bio oduševljen, svi su nam pljeskali. U Rusiji mi ponekad nedostaje takva podrška", kaže Bogatova.

Lik babuške-sportašice

Klarina kćer podržava majčinu inicijativu i trči zajedno s njom. Ranije je trčao i unuk, ali je kao tinejdžer prestao.

"To je sve zbog računala, nema kad. A i u školi se na tjelesnom djeci ubija želja za sportom. Oni samo traže vrijeme, pobjedu, a ne uče djecu da uživaju u trčanju", žali se Bogatova.

Klara više voli trčati s mladima.

"Oni ne razgovaraju o bolestima, nego samo o tome tko je koliko pretrčao i za koje vrijeme. A divno je što još imam želju za trčanjem, što mi se noge još kreću", objašnjava Bogatova.

Prije našeg susreta Klara je rekla da će udaljenost od 10 kilometara prijeći za pola sata. 40 minuta kasnije ja sam još u šumi na mjestu gdje je, prema ruti, sredina staze. A još 30 minuta kasnije pored mene na biciklu prolazi fotoreporter i kaže mi da je ona odavno na cilju. Unatoč njezinim godinama, nisam je uspjela sustići.

"Jadnice, sigurno si se smrznula? Vrijeme je loše, bolje dođi trčati sa mnom u svibnju u Nižnjem Novgorodu, možda će ti se svidjeti", predlaže mi ona s lukavim osmijehom.

I ako želim jednom biti poput nje, morat ću prihvatiti poziv.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće