Jelena Jurišić: Studiranje u Rusiji je najbolje što mi se dogodilo

Kada si se odlučila preseliti u Rusiju?

Nedavno smo roditelji i ja smo proslavili 30. godišnjicu odlaska u Moskvu, kad je nas šestero otputovalo iz Splita u Moskvu. Imali smo 300 kilograma prtljage. Dolazak na carinu je na nas ostavio najjači dojam. Carinik je krajičkom oka vidio baterije AAAA i tražio da ih izvadimo, no mi smo se pravili blesavi, kao da ne znamo gdje su. Ja sam bila jako uzbuđena zbog puta jer sam voljela povijest i rusku književnost i dobila priliku sve to vidjeti uživo.

Imala sam 16 godina i tek sam završila 2. razred srednje škole. Došla sam u Moskvu s jednom ruskom riječi – "horošo". Na engleski sam mogla zaboraviti isti dan, jer ga nitko nije govorio. Morala sam se nekako sporazumijevati, kao i moja obitelj. Ipak, pola su me godine u školi "pustili na miru", jer sam učila ruski jezik. Sestra i ja smo svaki dan imale satove s učiteljicom. Ruski smo učile zajedničkim snagama.

Mama je bila kod kuće, a otac je radio kao predstavnik bivše Jugoplastike. Kako je otišao prvi dan, tako ga više nije bilo, pa je mami bilo najteže.

Jesu li te uhvatile panika i želja da se vratiš što je prije moguće?

Ne, to je najbolje što mi se moglo dogoditi u životu. Nešto potpuno drugačije i ovdje potpuno neprimjenjivo. Pet godina ruske filozofije, pet godina ruske književnosti, pet godina strane književnosti, pet godina povijesti novinarstva. Kao student razmišljaš „što će mi to“, a onda za tri godine počneš shvaćati da tako postaješ profesionalac, razvijaš svoju logiku i kritičko razmišljanje, a to je sve ono što studenti danas nemaju. Oni nemaju logička znanja, a s ulazom digitalne tehnologije to postaje sve gore. S nekvalitetnim crtićima i hipnotizirajućim serijama za mlade studenti prestaju razmišljati svojom glavom. Serije stvaraju ideale o tome kako bi oni trebali živjeti, a nama profesorima je te ideale jako teško rušiti.

Skoro kao hibridni rat?

Pa, skoro. Nedavno sam pročitala jedan rad studenta o hibridnom ratu. Koristio je američku literaturu te je napisao da je hibridni rat ruski izum. Zaboravio je na činjenicu da se pojam „hibridni rat“ u američkoj literaturi pojavio 2011., prema tome, nije se pojavio u Rusiji 2015., kada se pojavila potreba za promjenama u njezinoj vojsci, kako svi misle.

Mnogi ruski studenti rade od prve godine fakulteta. Kako su se stvari s poslom razvijale kod tebe?

Nisam radila gotovo do kraja 2. godine fakulteta. Ali smo se s ljetnih praznika morali vratiti s odrađenom praksom. Tadašnji hrvatski konzul, a sadašnji veleposlanik gospodin Tonči Staničić mi je pomogao da dođem do Slobodne Dalmacije. Obavila sam praksu u trajanju od mjesec dana i onda su me pitali želim li biti dopisnica iz Moskve i tako je krenula moja karijera. Za Slobodnu Dalmaciju sam radila pet i pol godina.

Koja je bila tvoja najekskluzivnija reportaža iz Moskve?

Moja najbolja reportaža za Slobodnu Dalmaciju bila je o danu kada se dogodio puč u Moskvi 1991. Čitava duplerica i naslovnica su bile moje. Osim toga, uz sve te događaje se dogodio i incident vezan uz hrvatsko veleposlanstvo. Tada je hrvatsko veleposlanstvo imalo dva ureda u Hotelu Meždunarodnaja preko puta Bijelog doma, gdje je jedan metak prošao kroz staklo. Ja sam nazvala veleposlanika i saznala sve detalje.

U tom pitanju, zgrada u kojom sam živjela nije bila blizu, ali se s 12. kata raketiranje iz helikoptera dobro vidjelo.

Moj drugi najdraži tekst za Slobodnu ujedno je bio i onaj posljednji. Igrom slučaja dva najvažnija događaja u mom tadašnjem životu zbila su se u razmaku od nekoliko sati. Svakom dopisniku najveći je događaj dolazak njegovog predsjednika u službenom posjetu Rusiji. Na sastanak predsjednika Jeljcina i Tuđmana otišla sam trčeći u štiklama preko Crvenog trga nakon što sam 45 minuta prije toga obranila doktorat na svom fakultetu. Ni sada ne znam kako sam od svog stresa i uzbuđenja toga dana pisala, ali za mene je taj tekst poseban.

Kakva je bila atmosfera među Rusima prije puča 1991.?

Nekoliko dana sam bila pored Bijelog doma i osjećaj nije bio ugodan. Razgovarala sam sa ženom koja je tamo imala štand i djelila hranu a pored  je stajao muškarac s kalašnjikovom. Nelagoda je bila velika i ljudi nisu shvaćali što se događa. Nedavno su puni euforije ušli u demokraciju, a onda su mislili da će se opet vratiti u komunizam.

Jesi li radila za ruske novine?

Malo sam pisala za ruske sportske novine Sport Express. Jako ih zanimala hrvatska nogometna reprezentacija. 1994. smo jako puno pisali o Hajduku. 1998. je bilo nogometno prvenstvo pa im je i to bilo jako zanimljivo. Zarazila sam Sport Express našom reprezentacijom - svi su pisali o Bobanu i Šukeru.

Zašto si se vratila?

Bila sam u Moskvi do 1998. godine i onda sam se vratila u Zagreb. Počela sam predavati na fakultetu i raditi za Jutarnji list.

U to vrijeme nije bilo uobičajeno zapošljavanje stranaca na fakultetima, u medijima i ruskim tvrtkama, osim u stranim korporacijama. Osim toga, imala sam veliku želju vratiti se u Hrvatsku.

Možeš li kao profesorica reći postoji li razlika između hrvatskih i ruskih studenata?

Postoji, i to ogromna – u želji da uče i ne uče. U Rusiji postoje potpuno druga znanja – temeljno znanje, koje smo dobili kroz ogroman broj knjiga, ovdje ne prolazi. Digitalne tehnologije su sve promijenile. Studentima je teorija dosadna, oni žele praksu.

Preporučuješ li današnjim studentima studij u Rusiji?

Svakako prepručam, u bilo kojem obliku - od razmjene preko Erasmusa ili nekog drugog programa, upisa jedne razine studija, stažiranja. Čak i onima koji ne vladaju u potpunosti ruskim jezikom, jer se prije upisa na studij može jednu godinu učiti samo jezik. U mojoj generaciji bilo nas je svega troje koji nismo bili na tzv. podgotoviteljnom kursu, od 30-ak stranaca.

Kako se trebaju pripremiti za Rusiju?

Naravno, prvo se zainteresirani trebaju informirati o studijima koji ih zanimaju, sveučilištima i slično. Gotovo svake godine mi se dogodi da mi se za informacijama obrati netko od takvih osoba. A kad upadnu na studij, neka duboko udahnu, očiste glavu od stereotipa i krenu u predivnu avanturu.

Koje rusko sveučilište možeš preporučiti?

Ja kao student Sveučilišta Lomonosov, koja sam tamo završila sve tri razine studija, preporučam, naravno, MGU. Ali on ne pokriva sve studije - za tehničke fakultete tu je Baumansko sveučilište i sve popularniji MIFI. Dakako, glazbenicima preporučam nezaobilaznu Akademiju Čajkovskog. Doduše, ne treba zaboraviti ni druge ruske gradove i njihova sveučilišta, posebno vječno 2. državno sveučilište iz Sankt-Peterburga. Ali u brojnim međunarodnim rejtinzima najboljih sveučilišta Rusiju prvih 100, osim navedenih, predstavljaju Politehničko sveučilište iz Tomska, Nacionalno znastveno sveučilište iz Novosibiriska i Uralsko sveučilište iz Jekatarinburga.