Spasilac: Za jedan dan u Rusiji možete steći iskustvo koje se u Njemačkoj stječe za cijele karijere

Getty Images
Oni rade na požarima, spašavaju starce koji žive sami, napuštenu djecu, izvlače pijance iz rijeka. To je ono što svi znaju o spasiocima. Ali ima i stvari koje teško možete čuti.

Vatrogasna brigada već pola sata gasi četverokatnicu u Moskvi. U njoj nema ljudi, stara zgrada je bila spremna za rušenje i prije izbijanja požara. Tako da se gasi opušteno. Spasioci stoje sa strane i puše. Jedan od njih odlučuje da je to idealna prilika za trening dobrovoljca.

Oni zajedno ulaze u zgradu u plamenu, gdje je sve u dimu, vlada visoka temperatura, ništa se ne vidi. Pipajući dolaze do vrha zgrade i pronalaze obitelj imigranata: muškarca, ženu i dijete od godinu dana. Svi su još uvijek pri sebi, ali na granici da izgube svijest.

Odjeli gradskog stambenog često prakticiraju da isele zgradu koja je spremna za rušenje, a da, dok se čeka rušenje, u nju usele imigranti. Tako da ih nitko nije primijetio. Izvukli su ih sve troje pipajući pred sobom, zamalo se nisu srušili niz stepenice, zamalo nisu ispustili dijete. No spasili su ih. Za ovaj podvig je dodijeljeno i važno državno odlikovanje. Istina, ne spasiocu i dobrovoljcu, nego sinu nekog vatrogasnog činovnika, koji čak nije ni bio na mjestu požara.

O ovoj neočekivanoj operaciji spašavanja imigranata 29-godišnji Aleksandar priča jer smatra da je "zabavna" (prema kriteriju spasilaca). Odlikovanje nisu dobili i nema veze. Svijet je nepravedan, spasioci to najbolje znaju. Zato je bilo "kao na filmu", kaže on.

Aleksandar je u kolovozu odlučio da želi nekome ispričati priču o nepoznatim stranama svog posla. "Počeli su me mučiti bljeskovi sjećanja, potrebno mi je da to nekome ispričam", priznaje on. Njegove objave na Twitteru o poslu spasioca u Moskvi dobile su na tisuće lajkova.

Teroristički napadi 90-ih, Nord-Ost i taoci

Aleksandar je postao spasitelj zahvaljujući svom ocu koji se također bavio ovim poslom. "Ljudi su 90-ih godina postajali spasioci uglavnom kako bi mogli lakše piti. Navodno, jedan dan radiš (u stvarnosti nije tako), a četiri dana si slobodan opijati se". U to vrijeme o profesiji nitko ništa nije znao i "bakanalije" s pijanim spasiocima su trajale do kraja 90-ih, dok se u Rusiji nisu počeli češće događati teroristički napadi.

"Otac me je ponekad zvao s terena i tražio da mu donesem termosicu s kavom, dok oni pored susjedne zgrade čekaju deminere. A tamo se na ulazu nalazilo po 10 vreća eksploziva", prisjeća se Aleksandar svog djetinjstva.

2002. godine čečenski teroristi su kao taoce zadržali 916 ljudi na mjuziklu "Nord-Ost". Neki ljudi su se uspjeli sakriti u depou Doma kulture, ali na prozorima su bile rešetke: "Tada su moj otac i još trojica pronašli prolaz u zadnje dvorište kroz sustav grijanja, izašli su kroz šaht. Ne shvaćam kako to da nisu na njih u tom trenutku pucali s prozora. Presjekli su metalne rešetke na prozorima i izveli ljude."

Tada su svi shvatili da ljude trebaju spašavati oni koji barem nešto znaju o tehnologijama i medicini. Umjesto "alkoholičara" su došli alpinisti, speleolozi i drugi ljubitelji ekstremnih sportova.

S 14 godina Aleksandar je postao spasilac-dobrovoljac. "Što znači biti spasioc u tako ranoj dobi? To znači nositi svakakve gluposti poput jakne s natpisom 'MČS Rossii' (Ministarstvo za izvanredne situacije Rusije), narančaste beretke, kombinezona, i misliti da to izgleda cool", smije se on.

Što rade spasioci

80% poziva koje dobivaju spasioci odnosi se na "otvaranje vrata". Najčešće ljudi slučajno zatvore automatska vrata, a u kući su, primjerice, ostala mala djeca. Preostalih 20% su teški slučajevi: "smrad leša" ispod vrata, samoubojice, ljudi s psihičkim problemima, požari itd. "Razgovor s osobom koja se želi ubiti jedan je od najtežih zadataka, lakše je cijelu noć raditi na požaru", kaže Aleksandar. "Razina napetosti i aktivnosti mozga je takva da možete smršavjeti nekoliko kilograma za jedan dan."

A kako biste mogli približno zamisliti što znači raditi na požaru, prema njegovim riječima, potrebno je da: preko gomile odjeće obučete bundu, stavite težak turistički ruksak, masku za plivanje, da na sebe stavite ceker s tržnice, a u ruke uzmete po kovčeg s alatom i sjednete voziti trenažni bicikl u sauni. No znači li to da u spasiocima rade samo snažni, brutalni muškarci? Aleksandar tvrdi da nije tako. Ima mnogo onih koji su u svakodnevnom životu punk-rokeri, reperi, otvaraju moderne barove, rade kao DJ-evi na festivalima rave glazbe.

"Imali smo i jednog 'homića', vrlo tipičnog, od onih čiji je čitav Instagram u selfijima 'u gaćama pred ogledalom'. Ali to je bio jedan od najžešćih tipova s čeličnim živcima s kojima sam imao zadovoljstvo raditi. On je, uzgred, bio Rus koji je radio u Njemačkoj u vatrogasnoj stanici, a za svoj odmor je dolazio raditi kod nas kao dobrovoljac", kaže Aleksandar.

Biti spasioc u Rusiji nije isto što i biti spasioc u Europi ili Americi. Oprema vam je često pohabana, kupljena preko eBaya, a vatrogasna postaja se nalazi na prvom katu iznad saune s prostitutkama. Zato samo u Rusiji za jedan dan možete steći više iskustva nego tijekom čitave karijere u Njemačkoj, kaže Aleksandar. "Zato što su se tamo unaprijed svi pobrinuli za sve, i nitko ne umire", kaže on.

Ni smiješne situacije nisu rijetkost. Prijava: "muž u stanu ne odgovara". Aleksandar se spušta na balkon po užetu. Prozoru prilazi krupan muškarac, pali cigaretu, gleda u daljinu u zvijezde. Aleksandar se drži za uže, pod njim je 10 katova. Hvata ga strah.

- Lijepa noć, - kaže muškarac.

- Vrlo, - odgovara spasioc.

- Žena vas je pozvala?

- Aha.

- S ljubavnicom sam, što da radim?

Spasioci spuštaju još jedno uže s košaricom, stavljaju u nju ljubavnicu i spuštaju je kat niže. A ženi kažu da je muž malo više popio i da se nije mogao probuditi.

Kako počinješ mrziti ljude

Nakon deset godina spasilačkog rada Aleksandar se preselio u Gruziju i počeo baviti turizmom. Kao razlog navodi to što je država "uništila njegovu profesiju" i to što je na poslu "pregorio".

Priznaje da je dramatičnih situacija u kojima možete pokazati herojstvo znatno manje od onih koje su izazvane ljudskom glupošću ili ravnodušnošću. S vremenom spasilac počinje osjećati istovremeno strašnu mržnju prema jednim ljudima i pretjeranu sentimentalnost prema drugim. "Počinješ se vrlo jednostavno odnositi prema ljudskom životu, sav položaj i odlikovanja postaju smiješni! Smrt za tebe također postaje nešto obično. Samo se na mrtve djevojke i djecu ne možeš nikada naviknuti."

Kako biste to prekinuli, morate otići. Čak i kada vas vuče da se vratite. Aleksandra sve vrijeme nešto vuče da se vrati. Ali, ako bi mu ponudili da izabere jednu supersposobnost, on bi izabrao onu stvarčicu iz filma "Ljudi u crnom": nanišaniš i pritisneš gumb. Nešto bljesne i sjećanje je izbrisano, kao da ničega nije ni bilo.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće