Žive bez televizije, interneta, pa čak i pametnih telefona, a rijetko tko danas može zamisliti život bez ovih stvari. Ali obitelji Korolj ova obična sredstva suvremene civilizacije nisu potrebna.
Preko 20 godina inženjer elektrotehnike Boris, naučni istraživač Nina i njihov 40-godišnji sin Nikolaj žive usamljeničkim životom na otoku Jelena u blizini Vladivostoka. Što ih je nagnalo da napuste civilizaciju i zašto se ne planiraju vratiti? Razgovarali smo s Ivanom Česnokovom, novinarom i fotografom iz Sankt-Peterburga koji je ovu obitelj posjetio dvaput 2016. i 2017. godine.
Bivša sovjetska strateška baza gdje se nekada nalazila radio-inženjerska obavještajna jedinica, otok Jelena je bio zatvoren za javnost sve do kraja 80-ih godina. U to vrijeme Nikolaj je imao samo šest godina, a Boris je bio na pomorskoj arheološkoj ekspediciji. Dok je čekala svog muža, Nina je odlučila otići na otok Jelena na odmor i zaljubila se u ovo mjesto.
"U početku nisu imali plan postati pustinjaci koji će živjeti odvojeno od ostatka svijeta", objašnjava Ivan. "Otok je impresionirao Ninu svojim napuštenim građevinama, bivšim vojnim strukturama i skladištima. Osim toga, otok je zaista prelijep: okruženočistom vodom, prepun ptica, sa stazama pokrivenim lišćem ili snijegom zimi."
Obitelj je kasnije svakog ljeta dolazila na otok i tek 1996. godine se preselila tamo. Glavni razlog je bilo zdravlje njihovog sina. Nikolaj je doživio prometnu nesreću na motoru i nekoliko dana proveo u komi. Kada se probudio, nije mogao govoriti niti hodati. Zato je obitelj odlučila da bi život na otoku pomogao njihovom sinu da se oporavi i napustila je život na kopnu.
Otada je obitelj Korolj jedina koja naseljava ovo otok površine 1,45 kvadratnih kilometara, pazi ga, čuva, održava čistoću na njemu, čuva okoliš i brine o njegovom nasljeđu.
Prvo su živjeli u kući koju je ostavio Borisov djed, koji je na otoku radio kao električar, ali je jednom prilikom kuću zahvatio požar i obitelj se morala preseliti u obližnje skladište baruta iz 19. stoljeća. Ovo sumorno mjesto ima dimenzije 30 x 20 metara, a postepeno je dobijalo sve što je obitelji potrebno, kao što su peć i kreveti koje je Boris sam napravio. Također su je opremili namještajem iz napuštenih zgrada na otoku.
Gomile knjiga, radio, različiti artefakti iz prošlosti, pravoslavna ikona u uglu i jelenji rogovi – sve to prostoru daje živost i bezvremenost.
Obitelj Korolj se ne žali na svoj život. "Ovdje imam bazu za sve vrste aktivnosti: biološke, podvodne, inženjerske i povijesne", prisjeća se Ivan Borisovih riječi. On smatra kako je život na otoku znatno udobniji. Ima puno posla, za razliku od Vladivostoka. "Oni koji žive u stanovima su robovi. To je sporo i sigurno samoubojstvo", smatra Boris.
Ni njegova žena se ne dosađuje. "Nina svoj zadatak vidi u očuvanju lokalne prirode i povijesnog nasljeđa na otoku, kao i u brizi o svom komadu zemlje", objašnjava Ivan.
Mada ne mare za civilizaciju, uvijek toplo dočekuju goste koji posjećuju otok. "Ponekad studenti dolaze im pomoći očistiti otok, a ponekad dolaze novinari", sjeća se Ivan. "Kada sam ja bio tamo, bio im je u posjetu prijatelj koji je takođe rukovoditelj regionalne asocijacije za očuvanje kulturnih spomenika."
Ali dolazak do otoka iz Vladivostoka nije jednostavan zadatak. Potrebno je 30 minuta autom do kraja Ruskog otoka, a onda morate brodicom prijeći uski kanal, dok ga zimi možete prijeći i pješice preko leda.
Iako gaje svoje povrće, Nina ponekad odlazi na obližnji Ruski otok u kupovinu. obitelj Korolj živi od mirovina koje Boris i Nina dobijaju (oboje imaju 60 godina), kao i od Nikolajeve invalidske pomoći.
Zahvaljujući mirnom životu na otoku Nikolajevo zdravlje se postepeno popravilo. Sada može govoriti (s teškoćom) i hodati (polako). "Nikolaj je počeo češće odlaziti na kopno", kaže Ivan. "Želi se više družiti i možda si naći ženu."
Tenzije s lokalnim vlastima, koje su pokušavale obitelj izbaciti iz skladišta koje je ilegalno zauzela, potaknule su obitelj Korolj da češće odlazi u svoj stan u Vladivostoku, ali se ne planiraju trajno vratiti na kopno. Kao jedini čuvari otoka, za kojeg vlasti nisu zainteresirane da ga održavaju, obitelj postavlja pitanje: "Tko će brinuti o njemu, ako ne mi?"
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
