"Od djetinjstva sam željela biti foto-model, čak i s opeklinama. Mislila sam da bih mogla postati body-positive model [body-positivity pokret promovira prihvaćanje vlastitog tijela kakvo jest i drugačije standarde ljepote], bila sam spremna na sve."
"Ne sjećam se kako je sve počelo. Samo sam objavila svoje slike na Instagramu i sav novac koji sam imala trošila na pratitelje i oglase."
"Reakcije su bile različite. Neke su bile uvredljive. Naravno, to nije po svačijem ukusu. Neki su mi pisali s divljenjem, stvari poput 'Samo nastavi raditi to što radiš'. Poslije tri ili četiri tisuće pratitelja nije više bilo negativnih ni uvredljivih komentara od njih."
"Kada sam prešla brojku od 10 000 pratitelja, imala sam veću publiku i druge djevojke s opeklinama su mi počele pisati. Slale su mi fotografije i snimke. Mnoge su imale tužnu životnu priču. Neke su bile vrlo mlade, imale su samo 12 ili 14 godina, osjećale su da su pod pritiskom jer nisu 'jedna od njih', jer su bile zanemarene ili jer nisu 'adekvatne'."
"Jedna djevojka s anoreksijom mi je pisala o svojoj teškoj situaciji i preko svog Instagrama sam uspjela prikupiti 65 000 rubalja (1050 dolara) za nju."
"Požar se dogodio kada sam imala četiri godine. Moja majka je izašla do trgovine po peljmene. Zatim je počeo padati mrak. Nismo imali svjetla u stanu, jer nam je struja bila isključena zbog neplaćanja. Odlučila sam upaliti svijeću, jer sam se bojala mraka. Sjećam se jasno kako je gorjela i sjetila sam se kako je jednom moja majka zapalila končić. Odlučila sam i ja uraditi to isto na končiću na mojoj haljini. Tako sam zapalila tkaninu, koju nisam mogla ugasiti."
"Imala sam samo četiri godine i nisam znala da će se zapaliti."
"Haljina je bila od čipkastog materijala i najprije je gorjela vrlo sporo. A onda je materijal iznenada planuo. Zvala sam majku, ali nije bila tu. Haljina je palila moje tijelo. Pokušala sam je ugasiti. U hodniku je bila jedna stolica, a jedna je bila u kuhinji. Trčala sam od jedne do druge i tako se vatra na kraju ugasila."
"Bilo je to nekoliko sati prije nego što se majka vratila. Ne sjećam se točno. Mama je rekla da će se vratiti za pet minuta. A to je bio prvi dan lipnja, Dan djeteta. Bilo je ljeto i kada se vratila već je bio mrak, tako da sigurno nije prošlo pet minuta."
"Kada se vratila, prišla sam joj i ona je pokušala skinuti haljinu s mene, ali ona se potpuno zalijepila. U prizemlju naše zgrade živjeli su bolničari. Sjela sam s njima u kola hitne pomoći dok su mi nešto ubrizgali u grudi i to je posljednje čega se sjećam. Onda sam pala u komu i ostala bez svijesti sljedeća dva mjeseca."
"Kada sam se probudila, majka nije bila pored mene. Ruke su mi bile vezane uz noge i trbuh me svuda svrbio. Počela sam se klatiti. Bila sam vrlo zabrinuta. Nisam mogla govoriti, nisam mogla hodati i nisam osjećala svoje ruke niti sam mogla ispraviti noge."
"Čak ni prije nesreće majka nije bila tu za mene. Kada sam bila u šok-sobi nijednom me nije posjetila. Bio je to tako jak požar, izgorjele su mi mliječne žlijezde, bradavice, sve. Bio mi je potreban donor za kožu, ali nisu mogli koristiti kožu moje majke, jer je bila pijana."
"Nekoliko godina kasnije, kada sam krenula u školu, ponovno je počela mnogo piti. Pokušala se sabrati, ali nakon nekoliko godina opet je počela piti. U školi su me djeca maltretirala, onda bih došla kući i moja majka bi mi govorila stvari poput: mrzim te, nikad te nisam zvala svojom kćerkom."
Kada sam imala devet godina, bacila je nož na mene. Otišla sam u policiju i žalila se i oni su me odveli u sirotište, gdje sam bila pod nadzorom, jer su znali koliko me loše tretirala. Bilo je nemoguće, čak i strašno živjeti s njom. Pričala sam joj o požaru, ali ona mi je samo govorila da je to nesreća i da nije njezina krivnja."
"Moje djetinjstvo u Komsomolsku na Amuru (680 kilometara od Vladivostoka) bilo je teško, bilo je mnogo podsmijevanja i pritiska, zbog opeklina. Bio je jedan dječak koji bi dotrčao do mene i dirao mi grudi. Bilo je jasno da, iako sam djevojčica, moje grudi ne rastu, i svi su mi se počeli smijati jer nemam grudi. Cijeli razred je to vidio, to je bilo vrlo ponižavajuće za mene. Rasplakala sam se."
"Zapravo, cijelog života se oporavljam od opeklina. Posljednju operaciju sam imala s 15 godina. Ali, kako sam odrastala, bilo mi je sve lakše."
"Sada živim u Moskvi s dečkom kojeg sam upoznala preko interneta. Pomogao mi je da stanem na noge i da ponovo postanem ja. On je moje sidro, moja podrška, on mi je omogućio da se ponovo povežem sa sobom. Nekad sam bila vrlo nesretna, vrlo nesigurna. On mi je rekao da moje opekline nisu važne, to je bio prvi put u životu da mi je netko rekao da nisam ružna. Naprotiv, on mi je rekao da je baš dobro što nisam poput ostalih ljudi."
Čak mi je rekao: "Ljudi s Dalekog istoka su i tako drugačiji."
"Događaju se i smiješne situacije, kada ljudi pokazuju moje opekline, misleći da neću primijetiti, iako se sve to primijeti. Nekad im priđem i kažem: Što gledate? Želite li me dodirnuti? Što toliko privlači vašu pažnju da me gutate očima? Ponekad sam stvarno agresivna. Ali obično se samo nasmijem. Čovjek shvati da mnogi i ne znaju da je ono što rade uvredljivo, da ljudi ne mogu živjeti normalno zbog njihovog podsmjehivanja i marginaliziranja. Ja sam se na to naviknula, ali to ipak nije lijepo."
"Želim pokazati ljudima da, ma kakve nedostatke mislili da imaju, to ne znači da ih to treba sputavati u životu. Ako žele nešto postići, ne trebaju slušati druge, trebaju slušati samo sebe i krenuti u akciju."
"Jednom mi je prišao prijatelj i rekao: Imam jedan ironično-uvredljivi nadimak za tebe. Ugoljok - to znači mali komadić ugljena ili nečeg spaljenog. To je bilo prije oko dvije godine, i to sam zapamtila, jer mislim da je takva samoironija vrlo simpatična. Sviđa mi se, dobro predstavlja mene."
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
