Diplomacija bez granica: "Teška budala" Saakašvili, Hruščovljeva cipela i "Ševardnadzeova izdaja"

Društvo
ALEKSEJ TIMOFEJČEV
I pored dugogodišnjeg iskustva u rješavanju konflikata mirnim putem, pa i putem vojnih intervencija, sovjetski i ruski diplomati su ponekad bili sudionici međunarodnih skandala. Portal Russia Beyond navodi tri najskandaloznija slučaja u kojima su ruski ministri vanjskih poslova bili ključni akteri.

Svi ti nesvakidašnji događaji su u velikoj mjeri bili rezultat vanjskopolitičke linije SSSR-a i Rusije, tako da je teško reći u kojoj mjeri su potezi ministara zaista bili pravi uzrok konflikta.

"Teška budala"

Mediji su dosta pisali o aktualnom ministru vanjskih poslova Rusije poslije Kolovoškog rata između Gruzije i Južne Osetije, kada se Rusija umiješala kako bi spriječila ofenzivu Tbilisija. Kasnije je u istrazi Europska unija utvrdila da Moskva nije započela konflikt, ali su u to vrijeme mnogi međunarodni mediji opisivali ove događaje kao "rusku agresiju".

U tom je kontekstu, suočen s intenzivnim pritiscima Zapada, ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov telefonom razgovarao sa svojim britanskim kolegom Davidom Milibandom. Prema riječima Andrewa Portera, dopisnika lista Daily Telegraph, Lavrov je u tom razgovoru u više navrata upotrijebio englesku riječ koja počinje na slovo "F", a Lavrovu su na ruskom internetu pripisane riječi "Who are you to f... lecture me?", koje bi se mogle otprilike ovako prevesti: "Tko si ti da meni držiš predavanje?"

Lavrov je demantirao takve tvrdnje i rekao da je upotrijebio englesku riječ na slovo "F" samo kako bi prenio mišljenje o Saakašviliju koje je iznio europski ministar poslije povratka iz Tbilisija. A ovaj je, navodno, za tadašnjeg gruzijskog lidera rekao da je "f... lunatic", odnosno "teška budala".

"Ševardnadzeova veleizdaja"

Posljednji ministar vanjskih poslova Sovjetskog Saveza Eduard Ševardnadze potpisao je u ljeto 1990. godine sporazum kojim se definira granica između SSSR-a i SAD-a u Beringovom moru (dvije zemlje se desetljećima nisu mogle dogovoriti po ovom pitanju). Ni sovjetski ni ruski parlament nije ratificirao ovaj sporazum, a američki Kongres ga je brzo odobrio. U proteklih 27 godina Rusija samo privremeno poštuje sporazum.

Prema sporazumu, veći dio spornog teritorija od 15 četvornih nautičkih milja, vrlo važnih za ruske ribare, predan je Americi, tako da je Washington u pojedinim područjima proširio svoju gospodarsku zonu izvan svojih 200 milja i došao u posjed daleko većeg dijela epikontinentalnog pojasa koji, kako se pretpostavlja, sadrži nalazišta nafte i plina.

"U 20 godina je Rusija izgubila 4 milijuna tona ribe, odnosno 3 milijarde dolara. Sporazum koji je izazvao takve gubitke ruski dalekoistočni ribari su okarakterizirali kao Ševardnadzeovu veleizdaju", napisao je 2017. godine bivši zamjenik ministra ribarske industrije SSSR-a Vjačeslav Zilanov. Sličnu procjenu gubitaka je 2003. godine iznijela Računovodstvena komora Ruske Federacije.

Ševardnadze je 2004. godine izjavio da je taj sporazum bio kolektivna odluka sovjetskog rukovodstva. Javno tužiteljstvo je 2002. razmotrilo ovo pitanje i došlo do zaključka da je Ševardnadzeovo potpisivanje sporazuma bilo sasvim regularno. Pa ipak, Moskva ga nije ratificirala čak ni nakon 15 godina.

Gromiko i Hruščovljeva cipela

Ševardnadzeov prethodnik u Ministarstvu vanjskih poslova SSSR-a, Andrej Gromiko, bio je na tom položaju 28 godina i za sve je to vrijeme samo jednom zapao u nezgodnu situaciju. Bilo je to 1960. godine.

Gromiko je na Zapadu bio poznat kao "vuk Andrej", "robot-mizantrop" i "čovjek bez lica", zbog svojih principijelnih stavova. Pa ipak, jednom je morao odstupiti od svog standardnog ponašanja kada je trebalo podržati Hruščova u UN-u.

Dobro je poznat nastup Nikite Hruščova na Općoj skupštini UN-a u listopadu 1960. godine kada je on mahao cipelom. Sovjetski lider je bio revoltiran kritikom koju je britanski premijer Harold Macmillan uputio sovjetskoj vanjskoj politici.

"Iskreno govoreći, prvo što sam pomislio je da je Hruščovu pozlilo, ali sam već u sljedećem trenutku shvatio da naš lider prosvjeduje pokušavajući dovesti Macmillana u neugodan položaj. Meni je bilo neugodno, ali sam morao podržati šefa sovjetske delegacije. Nisam ni gledao u Hruščova. Situacija je bila komična", ispričao je kasnije Gromiko svom sinu.

On je kasnije u svojim memoarima napisao da je delegacija iz Španjolske sjedila neposredno ispred Hruščova, a jedan se španjolski diplomat čak priljubio uz naslon kako bi izbjegao eventualni pogodak Hruščovljeve cipele te je počeo vikati na Hruščova: "Vi nam se ne sviđate! Vi nam se ne sviđate!"

Ni Gromiko nije bio oduševljen ovim neočekivanim postupkom, ali nije imao drugog izbora - morao se pridružiti sovjetskom lideru u jednom od najupečatljivijih događaja u povijesti UN-a.

Pročitajte i: "Špijun koji se nije uspio predati": 7 Putinovih šala