Na znački piše: "Thomas Guard" (eng. guard - hrv. čuvar). Prezime je savršeno odgovaralo i poslu ovog visokog, čevrtastog muškarca u uniformi s kojim sam razgovarao, i njegovom nepopustljivom licu. G. Guard je bio službenik zadužen za vize u američkom konzulatu i njegov je posao očigledno bio odbaciti svakog Rusa koji je pokušao posjetiti njegovu zemlju. Barem se činilo da u tome uživa.
"S ovakvim tipom nemam se čemu nadati", pomislio sam dok je Guard skenirao mene i moje dokumente svojim hladnim plavim očima. Čak sam počeo i mrmljati ružne ruske psovke - proces na koji sam se naviknuo pokušavajući se nositi s viznim postupkom. Uostalom, situacija je od samog početka bila zapetljana.
Sam početak
"A da me dođeš posjetiti u Ameriku na ljeto? To bi bilo zabavno", rekla je Olga dva mjeseca prije toga u kafiću u centru Moskve. Olga je moja dugogodišnja prijateljica; zajedno smo išli u srednju školu prije nego što se zajedno s majkom preselila u Sjedinjene Države, prije otprilike osam godina. Olgi je u njezinom američkom životu išlo dobro, no s vremena na vrijeme bi posjetila domovinu. Ubrzo smo se ponovno povezali pa me pozvala u posjet.
Na Olgino sam pitanje samo slegnuo ramenima. Amerika mi se činila previše udaljenom; bilo je to gotovo kao da mi je ponudila da odem na Mjesec ili u Narniju.
Desetosatni let, skupe karte, plaćanje konzularne pristojbe i intervju na kojem vas lako mogu odbiti... Pa smo tako promijenili temu, a Olga se nekoliko dana kasnije vratila u SAD.
"Već ste zakasnili"
Nakon nekoliko sam se tjedana, početkom svibnja, predomislio. Posjet Americi s gotovo lokalnim vodičem i smještajem bila je prilika koju bi propustio samo potpuni idiot. I tako smo isplanirali krasno desetodnevno putovanje koje je uključivalo New York, Boston i Portland.
Krenuo sam u svoj križarski pohod protiv birokracije: pročitao sam popis stvari potrebnih za vizu i kupio karte za 1. srpnja. Sutradan sam rekao svom šefu, koji je povremeno putovao u Ameriku, da idem tamo u srpnju. Prosvijetlio me, rekavši da je to praktički nemoguća misija.
"Mislim da to nećeš uspjeti do srpnja. Ljeto je, sezona odmora, puno ljudi se prijavljuje za vize; red u veleposlanstvu je ogroman." Imao je pravo: na internetskoj stranici američkog veleposlanstva je pisalo da je najraniji datum za intervju za vizu početkom kolovoza. A ja sam u SAD-u trebao biti početkom srpnja. Činilo se da će čitav plan propasti.
Putovanje za putovanje
Nakon nekoliko sati tihog ali vrlo intenzivnog psovanja i nekoliko razočaranih piva, nešto mi je sinulo: zašto ne otići u neki drugi grad? Sankt-Peterburg je imao američki konzulat u kojem sam također mogao zakazati intervju za vizu.
Danas to nije moguće jer je SAD suspendirao rad svih viznih centara, osim onog u Moskvi, počevši od 23. kolovoza. No tada je lista čekanja u Sankt-Peterburgu bila znatno kraća od one u glavnom gradu, pa sam se obradovao i zakazao intervju za 20. lipnja. Izgledalo je kao da bih mogao uspjeti! No pojavio se drugi problem.
Kako ne izgledati kao migrant?
Prije no što sam ispunio obrazac na stranici veleposlanstva, pročitao sam na desetke popisa sa savjetima u stilu "Kako popuniti obrazac i kako se ponašati na intervjuu za američku vizu". Što sam više toga pročitao, to sam bio uvjereniji kako nema nikakve šanse da uspješno prođem jedan takav intervju.
Svi su bili uvjereni da je bolje ako ne posjećujete nikog u Sjedinjenim Državama - u protivnom biste mogli ostaviti dojam da tamo želite ostati ilegalno. Možda, ako spomenem Olgu kao svoj kontakt u SAD-u, zaposlenici konzulata zaključe da na pameti imam nekakve bračne planove (nisam ih imao) i odbiju me?
S druge strane je opasno lagati, jer bi se lako mogao zbuniti i sve uprskati. Nekoliko sam sati razmišljao, još jednom opsovao sve po spisku i obrazac ispunio iskreno. "Snaga leži u istini", kao što je nekoć rekao junak popularnog ruskog filma "Brat 2".
Posljednja prepreka
Mjesec dana je prošlo i našao sam se ovdje, ispred g. Guarda. Putovanje koje je moglo biti gotovo prije nego što je počelo već je koštalo čitavo bogatstvo: 690 dolara za avionske karte, 160 dolara za konzularnu naknadu i oko 140 dolara za povratnu kartu od Moskve do Sankt-Peterburga.
Osjećaj razočaranja koji me obuzimao dok sam odgovarao na Guardova pitanja, bio je najgori. Neboderi na Manhattanu, zgrade od crvenih opeka u Bostonu, duboki Atlantski ocean - sve se to u mojoj glavi raspadalo i odlazilo k vragu.
Završetak
Bio sam toliko spreman na odbijanje da sam već počeo misliti kako bi scenarij u kojem me ne puštaju u Ameriku bio u potpunosti ispravan i prikladan. Kada me g. Guard pogledao svojim nemilosrdnim očima, završavajući niz vrlo kratkih pitanja, i rekao: "Vaša viza je odobrena. Sretan put", gotovo sam zavikao: "Što? Jeste li poludjeli?!"
Nakon što sam na vrijeme shvatio da to možda i nije najbolja ideja, zahvalio sam službeniku, koji mi se odjednom učinio kao baš dobar tip, i napustio konzulat osjećajući se istovremeno i sretnim i zbunjenim. Nikad nisam shvatio njegovu logiku: prije mene je odbijeno sedam osoba, a svi su izgledali potpuno normalno i puno odgovornije od mene.
Međutim, nije me to previše smetalo. Sav trud nije bio uzalud, a preda mnom je bio veliki put.