Zašto je Sjeverni morski put toliko važan za Ruse?

Sjeverni morski put (SMP) je danas transportna arterija koju Rusija aktivno koristi ne samo za opskrbu svojih sjevernih i dalekoistočnih teritorija, nego i za prijevoz robe u Kinu i obratno. Ovaj put je isplativiji jer se od Sankt-Peterburga do Šangaja stiže za samo 28 dana, dok plovidba kroz Sueski kanal traje oko 50 dana.

Međutim, čak i danas je plovidba Sjevernim ledenim oceanom gotovo nemoguća bez specijalne flote koja može, ako zatreba, probiti se kroz led i prokrčiti put brodovima ako se iznenada nađu zarobljeni u ledu.

Ekspedicija opasna po život

Sjeverni ledeni ocean je devet mjeseci u godini okovan ledom debelim tri metra, s temperaturom zraka -50°C, naletima vjetra do 50 m/s i beskrajnom polarnom noći tokom zime. Plovidba u takvim uvjetima može biti opasna po život, ali usprkos tome mnoge zemlje su nastojale savladati pomorsku maršrutu kroz ledene vode oceana u potrazi za najkraćim putem od Europe do Sibira i Dalekog istoka, a zatim od Atlantskog do Tihog oceana.

Tako je sredinom 16. stoljeća posada britanskog broda „Eduard Bonaventura“, predvođena Richardom Chanslorom, pristala u blizini današnjeg Sjeverodvinska. Brod je poslala Londonska moskovska kompanija sa zadatkom da pronađe sjeverni morski put do Kine. Ova maršruta nije bila zanimljiva Britancima i njihovim susjedima samo zbog Kine. Europljani su znali da najbolja krzna kojima Rusi trguju s Europom, prvo preko Holmogorija, a zatim i preko Arhangelska (oko 1200 km od sjeverno od Moskve), stižu iz Sibira i nastojali su da samostalno uspostave komunikaciju i trgovinu sa sibirskim gradom Mangazejom.

Dijelove Sjevernog morskog puta prvi su otkrili Pomori koji su živjeli na Ruskom Sjeveru. Oni su trgovali sa stranim trgovcima i bili iskusni moreplovci na sjevernim morima. Kad su počeli trgovati sa Sibirom došlo je do osnivanja centra sibirske trgovine u Mangazeji. Tu se stjecalo sve bogatstvo iskopano u sibirskim šumama i odatle je morem otpremano u Arhangelsk i dalje u Rusiju ili Europu.

Aktivnost stranaca na ovom pravcu bila je toliko velika da je ruski car morao zabraniti ruskim i stranim trgovcima plovidbu Sjevernim morskim putem i da za kršenje zabrane propiše smrtnu kaznu.

Ruski diplomat, Dmitrij Gerasimov je u 16. stoljeću, oslanjajući se na iskustvo Pomora, napravio prvi plan morskog puta preko Sjevernog ledenog oceana od Europe do Kine. O ovom planu je razgovarao s talijanskim povjesničarom, Paolom Giovijem, koji je ubrzo zatim objavio Gerasimovljev projekt. Ideja je brzo stekla popularnost i u europskim zemljama i u Rusiji, ali u to vrijeme nije bilo tehničkih mogućnosti za arktičku plovidbu. Put preko Sjevernog ledenog oceana morao je pričekati 19. stoljeće.

Tek je krajem 1870-ih švedski brod „Vega“ izveo svoju prvu plovidbu ovim putem. Nakon te ekspedicije, preko Sjevernog ledenog oceana su 1893. godine prošli i Norvežani. Treći su 1900.-1902. bili ruski istraživači na jedrenjaku „Zarja“ („Zora“). I mada Rusi nisu bili prvi, Sovjetski Savez je kasnije prvi dokazao da je moguće učinkovito koristiti Sjeverni morski put za plovidbu i u zimskim uvjetima.

Sovjetska dominacija na Sjeveru

Nova faza u osvajanju Arktika počela je osvajanjem otoka Sjevernog ledenog oceana. Ekspedicija pod zapovjedništvom Georgija Ušakova iskrcala se 1926. godine na otok Vrangel. Na otoku je osnovano naselje i polarna stanica. A 1929. počelo je osvajanje Zemlje Franje Josipa. Sada oba teritorija pripadaju Rusiji. Nekoliko godina kasnije (1933.) Sovjetski Savez je postao prva zemlja čija je ekspedicija na ledolomcu savladala zimski led Arktika i dostavila tovar s hranom žiteljima Nove Zemlje.

Početkom 1930-ih, zahvaljujući intenzivnom radu istraživača u prethodnom desetljeću, stvoreni su uvjeti za potpuno osvajanje Sjevernog morskog puta. U njegovom zapadnom dijelu redovno su vršene ekspedicije, na najvažnijim priobalnim točkama nalazila se mreža radiostanica i već su sastavljane meteorološke prognoze i prognoze o pojavi ledenog pokrivača za Barentsovo i Karsko more. A 1932. godine je došlo je do velikog napretka. Naime, ekspedicija pod zapovjedništvom Otoa Šmita na ledolomcu „Aleksandar Sibirjakov“ u kontinuiranoj plovidbi prošla je cijeli Sjeverni morski put, od Arhangelska do Vladivostoka. Tokom ekspedicije bilo je nekoliko kvarova na brodu, a brod je čak ostao bez propelera koji ga je pokretao. Istraživači su napravili improvizovana jedra i doplovili do odredišta. Cijeli put je trajao 2 mjeseca i 3 dana.

Ipak je plovidba u neprohodnom ledu Arktika bila težak i opasan poduhvat. Nakon trijumfa posade „Aleksandra Sibirjakova“ na put se 1933. otisnuo parobrod „Čeljuskin“. On se na Čukotskom moru sudario s ledenim santama i skoro pet mjeseci je plutao sa svojom posadom, a zatim je potonuo. Putnici su dva mjeseca boravili na santi leda, u polarnim zimskim uvjetima, čekajući spasioce. Srećom, svi su evakuirani i svi su se živi i zdravi vratili na kopno. Sredinom stoljeća, plovidba je postala sigurnija, a 1953. godine je SSSR počeo graditi nuklearne ledolomce. Zahvaljujući njima kasnije je plovidba bila moguća tokom cijele godine.

Prvi nuklearni ledolomac „Lenjin“ uveden je u eksploataciju 1959. godine. Zahvaljujući stvaranju nuklearne flote plovidbe su postale redovnije i brže. Vrijeme putovanja je smanjeno na 18 dana, a na Arktiku se vremenom povećao broj luka, polarnih stanica i opservatorija.

Drugi nuklearni ledolomac bio je „Arktik“. To je prvi brod koji je 1977. stigao do Sjevernog pola.

Transport robe ovim putem dostigao je maksimum tokom 1980-ih. Pokazatelji iz tih godina premašeni su tek 2016.

Sjeverni morski put je omogućio Sovjetskom Savezu da intenzivno industrijalizira Arktik i da ga pretvori u važnu ekonomsku zonu. Tamo su otkrivene rezerve nafte i plina, osnovane su mnoge luke i industrijski gradovi. No, najvažnije je bilo otkriće novog i brzog načina komunikacije s Dalekim istokom i zemljama Azijsko-pacifičke regije.

Sjeverni morski put danas

U ekonomskoj krizi koja je uslijedila poslije raspada SSSR-a 1991. godine razvoj Sjevernog morskog puta je naglo usporen. Međutim, već od 2006. godine, zahvaljujući vladinim projektima i velikim korporacijama, obujam transporta je počeo naglo rasti. Sada je razvoj Sjevernog morskog puta priznat kao strateški prioritet, a Vlada je odobrila plan razvoja ove transportne arterije do 2035. godine.

Prema riječima Vjačeslava Rukše, zamjenika generalnog direktora državne kompanije za nuklearnu energiju „Rosatom“ i direktora Direkcije Sjevernog morskog puta, pandemija koronavirusa i međunarodna situacija unijeli su korekcije u planove za razvoj Sjevernog morskog puta, ali transportna arterija i dalje učinkoviato funkcionira i omogućava sve veći protok robe. „Danas je glavni zadatak Sjevernog morskog puta osiguranti nacionalne interese zemlje. Ruske kompanije osiguravaju dovoljan protok robe isporučujući ukapljeni prirodni plin i naftu preko SMP. Moguće je da će ciljevi planirani za 2024. godinu biti ostvareni kasnije, jer su neki projekti odgođeni za godinu dana. Mada mislim da će ciljni pokazatelj za 2030. od 150 milijuna tona prevezenog tereta biti čak i premašen“, rekao je. Usporedbe radi, protok robe Sjevernim morskim putem za 2022. iznosio je 34,1 milijuna tona, a godišnji protok robe kroz Suedki kanal iznosi oko 1,4 milijarde tona.

Za Sjeverni morski put zainteresirane su zemlje Azijsko-pacifičke regije koje se nalaze na sjevernoj hemisferi. Za njih je transport robe preko Sjevernog morskog puta često ekonomski isplativiji nego preko Sueskog kanala. Na primjer, za isporuku robe iz Sankt-Peterburga u Šangaj preko SMP-a bit će potrebno samo 28 dana, dok bi plovidba kroz Sueski kanal trajala oko 50 dana. Kina pokazuje posebni interes za Sjeverni morski put. Njena kompanija Hainan Yangpu NewNew Shipping, počev od ove godine, planira uključiti 5 plovila na redovnoj liniji za transport kontejnera tokom plovidbe za sezonu ljeto-jesen.

Stručnjaci, međutim, ne smatraju da je Sjeverni morski put alternativa Sueskom kanalu: „Sjeverni morski put otvara dodatne logističke mogućnosti za zemlje sjeverne i istočne Europe i za neke zemlje Azijsko-pacifičke regije. Sueski kanal koriste neke druge zemlje i odatle možemo privući samo oko 10 % protoka robe, tj. oko 100 milijuna tona“, objašnjava Rukša. Za Sjeverni morski put su zainteresirane i arapske zemlje u svojstvu investitora.

Drugi važan zadatak je osiguranje plovidbe tokom cijele godine u istočnom dijelu Sjevernog morskog puta. Prvi koraci bit će poduzeti već 2024. godine, kada će ledolomci-tankeri Arc7 ledene klase početi redovno isporučivati rusku robu na azijsko tržište. Trenutno se plovidba tokom cijele godine obavlja samo u zapadnom dijelu Sjevernog morskog puta.