Nove zemlje podržale Južni tok

Nova podrška

Tijekom posjete Sergeja Lavrova zemljama Južne Europe početkom lipnja potpisan je sporazum o izgradnji plinovoda preko teritorija Srbije. Duljina magistralne dionice Južnog toka kroz ovu zemlju je 422 kilometra, a plin će njome poteći po svoj prilici do kraja 2016. Vrijednost ugovora je oko 2,1 milijardi eura. Osim toga, Srbija bi mogla postati glavno distributivno čvorište cijevovoda Južni tok. Između ostalog, upravo s teritorija ove zemlje planirano je da krenu dva ogranka – prema Bosni i prema Hrvatskoj. Nakon susreta sa Sergejem Lavrovom ministar vanjskih poslova Slovenije Karl Erjavec izrazio je želju da Južni tok prijeđe po teritoriju ove zemlje. „Izjave Slovenije i Srbije o podršci projektu Južni tok sasvim sigurno su dobar znak. A i druge zemlje kroz koje će plinovod proći zainteresirane su za projekt“, kaže analitičar za makroekonomska pitanja Vasilij Uharski.

Mađarska podržala Južni tok. Je li sljedeća Hrvatska? Mađarska je postala još jedna država koja je podržala Južni tok. „Mađarska će graditi Južni tok, ukoliko će taj projekt osigurati naše opskrbe energijom. Ne želimo se naći u situaciji da isporuke našeg plina ovise o Ukrajini“, izjavio je mađarski premijer Viktor Orbán u Beogradu nakon susreta sa svojim srpskim kolegom Aleksandrom Vučićem.

Plinovod će proći po dnu Crnog mora do Bugarske, a zatim kroz Srbiju, Mađarsku i Sloveniju do sjeveroistoka Italije. Ukupan budžet projekta procjenjuje se na 16 milijardi eura, od kojih 10 milijardi odlazi na morsku dionicu. Pritom je Gazprom vlasnik 50% morske dionice projekta Južni tok, dok 20% pripada talijanskoj kompaniji Eni, a po 15% njemačkoj kompaniji Wintershall Holding i francuskoj EDF. Projekt je značajan za Gazprom jer omogućava izvoz ruskog plina u Europu zaobilazeći teritorij Ukrajine. Početkom lipnja 2014. pod pritiskom SAD-a i Europske komisije predstavnici Bugarske i Srbije su službeno objavili obustavljanje radova na projektu. Naime, nakon susreta s trojicom senatora SAD-a premijer Bugarske Plamen Orešarski je suspendirao radove, a zatim je obustavljanje radova u okviru projekta Južni tok najavila i potpredsjednica Vlade Srbije Zorana Mihajlović. Međutim, nakon toga je krajem lipnja 2014. Gazprom potpisao sporazum s austrijskom kompanijom OMV, koja će realizirati izgradnju plinovoda Južni tok na teritoriju Austrije. Budući je Austrija podržala projekt, njemu će se vjerojatno priključiti i druge zemlje, izjavili su za Ruski vjesnik stručnjaci za tržište. Među ovim zemljama našle su se Slovenija i Srbija.

Neizvjesna sudbina

Usprkos podršci Srbije i Slovenije sudbina projekta je još uvijek neizvjesna. Između ostalog, kako je nakon pregovora sa Sergejem Lavrovom izjavila ministrica vanjskih poslova Italije Federice Mogherini, projkat Južni tok treba zadovoljiti norme zakonodavstva Europske unije. Prema njenim riječima, ovaj projekt, iako je za Italiju, kao i za druge europske zemlje, iznimno značajan s točke gledišta energetske sigurnosti, „ipak treba ispoštovati europska pravila, europsko zakonodavstvo“. Ova izjava ima poseban značaj, jer Italija od 1. srpnja predsjedava Europskom unijom, a talijanska kompanija Eni jedna je od suvlasnika projekta.

Radi se o Trećem paketu energetskih propisa koji zahtijeva da se razdvoje kompanije za opskrbu, transport i distribuciju plina, kao i da se omogući slobodan pristup treće strane transportnoj infrastrukturi. Tako da prema odredbama ovog dokumenta ruski Gazprom treba svoj plinovod staviti na raspolaganje drugim opskrbljivačima plina. S druge strane, ruska strana inzistira na tome da je projekt Južni tok aktiviran prije nego što je Treći paket energetskih propisa usvojen i zato za njega ovi zahtjevi ne vrijede. Prema riječima analitičarke kompanije Alpari Ane Kokoreve, Treći energetski paket je pripremljen 2007., a usvojen tek 2009., dok je prvi okvirni memorandum o izgradnji Južnog toka između Gazproma i kompanije Eni potpisan u lipnju 2007. „Spor u vezi s Trećim energetskim paketom traje već dugo. Ako pogledamo datume, vidjet ćemo da se projekt Južni tok pojavio u ljeto 2007., dok je Treći energetski paket stupio na snagu krajem 2009.“, objašnjava Vasilij Uharski. Prema njegovim riječima, ruska strana pokušava dokazati da se uvjeti koje postavlja ovaj dokument ne bi trebali odnositi na projekt. Međutim, izvođenje zaključaka samo na temelju ovih datuma nije sasvim opravdano. „Vodi se složena borba pomoću formulacija i datuma i, na žalost, zasad Rusija ima slabe šanse da dobije ovaj spor“, dodaje Uharski.

Grafikon: Potrošnja plina u Europi

Međutim, mnogi stručnjaci se ne bi složili s ovakvom procjenom. „U Europskoj uniji ključni sudionici rasprave shvaćaju značaj energetske sigurnosti. U Rusiji vidimo kako europski komesar za energetiku GüntherOettinger primjenjuje dvostruke standarde. S jedne strane, govori o važnosti stabilnih isporuka ruskog plina u Europu, a s druge starne, s rukovodstvom Nigerije pregovara o alternativnim isporukama energenata“, smatra Vladislav Ginjko, ekonomist, predavač na Ruskoj akademiji za narodnu privredu i državnu administraciju (RANHiGS). Prema njegovim riječima, Europljani pritom shvaćaju značaj potrebne količine isporuka. „Njemačka može zadovoljiti polovinu svojih potreba iz solarnih baterija u slučaju lijepog vremena i niske potražnje za energetskim resursima, ali je u dogledno vrijeme ruski plin nemoguće zamijeniti. Zato Europljani pozitivno gledaju na Južni tok, usprkos pritisku SAD-a. U svakom slučaju je očigledno da je projekt već dobio zeleno svjetlo i da će biti realiziran“, dodaje ovaj stručnjak.